Dokumentarac Louis Theroux: Inside the Manosphere zamišljen je kao kritički pogled na online „manosferu“, ali u svojoj izvedbi ostaje nedorečen i, paradoksalno, djelimično normalizira ono što pokušava prikazati kao problem. Prepoznatljiv stil Louisa Therouxa—nenametljivo prisustvo, tiho slušanje i izbjegavanje otvorene konfrontacije—ovdje postaje ograničenje. Imamo problem za koji je potrebna analiza, refleksija i jači glas. To je posljedica te zapadnjačke škole novinarstva da se samo prenosi, a da se publici da da odlučuje, umjesto da se postavi snažni glas. Još gore, zapadna škola novinarstva bi bar tražila da se predstave dvije strane, ali ovdje se predstavlja samo jedna i time se zapravo, ne-postavljanjem pitanja i ne-stavljanjem druge strane, povećava vidljivost onoga što je loša društvena pojava. Umjesto da razotkrije mehanizme manosfere, moći i manipulacije, film često prepušta protagoniste da sami sebe predstavljaju, bez dovoljno konteksta ili osporavanja. Ljudi koji su van te opskurne online zajednice bili nepoznati, sad su nam svima poznati.
Dakle, jedan od ključnih problema jeste izostanak ravnoteže glasova. Manosfera je online zajednica mizoginih content-creatora, muškaraca, dakle ne umjetnika, ne intelektualaca, nego nekakvih influensera koji su sebe nekim nepisanim pravilom oslobodili odgovornosti a u kojoj se promoviše ideje kako je feminizam opasan, kako žene trebaju biti u kuhinji i razne suprematističke ideje i teorije zavjera i pseudonauka. Teme su teretana, prehrana, žene, intimni odnosi, suplementi.
Dok muškarci iz manosfere dobijaju prostor da elaboriraju svoje stavove—često ih ublažavajući tvrdnjama da „poštuju žene“ ili da žene „same biraju tradicionalne uloge“—ženski glasovi su marginalizirani i reducirani na stereotipe. Prikazane su tek pojedine OnlyFans kreatorice, koje su portretirane na način koji naglašava neinformiranost i površnost, čime se implicitno potvrđuju narativi manosfere. Recimo, prikažu se te influnserice da nabroje nekoliko zemalja, a one to ne znaju, čime se pokušava pokazati kako su žene intelektualno inferione i kako ne zaslužuju ravnopravnost, nego su samo da šire noge, rađaju i za spremanje i kuhanje. Takav izbor sagovornica unutar manosferične zajednice, ali i samog dokumentarca, ne samo da sužava spektar ženskih iskustava, nego i podriva mogućnost ozbiljne debate.
Prikazane su i dvije partnerice manosferičnih influensera i to Kristen, nevjenčana supruga Justina Wallera, te partnerica Mirona, Angie Camacho. Ove žene u dokumentarcu su zaista bez glasa. Iz čitanja između redova i načina na koji ćute, vidi se da nisu presretne sa dealom da ih ovi varaju, što se naziva unilateralnom monogamiju. I nema te sile u kojoj Jason priča kako voli i poštuje partnericu i štiti svoje kćerke koja bi nas ubijedila da je ovo tim ženama ok. Čak i kada kažu da su sretne što se ne moraju buditi na posao.
Propušteni momenti za kritiku mizoginije
I da – imali smo i jednu majku, majku hipokritičnog influensera HStikkytokky (Harrison Sullivan). Njegova majka, Elaine, ne slaže se za izjavama sina, njegovom homofobijom i odnosom prema ženama, ali će ga braniti pred Louisom kao prava majka lavica i reći kako i Thereoux zarađuje na njenom sinu. Fair enough. No, HStikkytokky ne vidi problem i svoju odgovornost u tome da ga gledaju i prate premladi još ne formirani dječaci, da istovremeno prezire žene na Only fans i promiskuitetne žene, ali da je sam manager za Only fans kreatorice. On smatra da to nije problem samo zato što to javno priznaje i ne taje. nedostatak ne samo odgovornosti nego i pojma šta to odgovornost znači je tužan.
Ali ni ovdje Louis Theroux nije uhvatio svoju šansu – kako bi se reklo fudbalskim jezikom: kakva propuštena prilika!
Umjesto da iskoristi problematične izjave—poput onih kada Stikky otvoreno govori protiv žena, ili kada Myron Gaines tvrdi da se „nikad ne zna kada žena ima menstruaciju“, pa čak i pitanje „znate li išta što je žena stvorila?“—Theroux propušta priliku za ozbiljnu analizu. To su trenuci u kojima je mogao otvoriti razgovor o površnoj i patetičnoj mizoginiji, često upakovanoj kao humor. Mogao je pokazati kako takvi „komičari“ zapravo pokušavaju glumiti frajere i džentlmene, ali u tome ne uspijevaju. Inače definicija komičnog lika je onaj koji pokušava nešto, a to mu nikako ne uspijeva.
Također je mogao bolje i dublje skrenuti pažnju na njihove poslovne modele, koji često imaju obilježja manipulacije i brzog bogaćenja na račun publike. Umjesto toga, Theroux upada u potpuno drugi smjer—prema teorijama zavjere, uključujući i antisemitske narative koji postoje još od vremena kada je Henry Ford širio ideje poput „Protokola sionskih mudraca“. Time upada u zamku digresija, uključujući i teme poput Gaze i genocida, koje ostaju nedovoljno povezane s osnovnom pričom.
Zbog toga ne uspijeva da vodi razgovor u jasnom pravcu. Još važnije, propušta objasniti kako ovakvi stavovi utiču na mlade muškarce koji tek formiraju svoje poglede na svijet—i kakve posljedice imaju na žene.
Grifterski biznis modeli manosfere i piramidalne sheme
Film također propušta istražiti šire društvene posljedice manosfere. Nema ozbiljne analize kako ovi sadržaji utiču na normalizaciju mizoginije, online uznemiravanja ili čak nasilja nad ženama. Izostaje i kontekst o tome kako ovakve ideologije mogu doprinijeti ekstremnijim oblicima ponašanja, uključujući kontrolu, emocionalno zlostavljanje ili eksploataciju kroz digitalne platforme. Također, nema razrade ekonomskih modela koji stoje iza pojedinih influensera—često zasnovanih na kursovima, „mentorstvu“ i hijerarhijskim strukturama koje podsjećaju na piramidalne sheme. Sam Theroux priznaje u filmu da je izgubio novac koji je uložio u recepture ovih prevaranata – što je uradio kao dio eksperimenta, to je isto kako kada odlučite ući u kockarnicu i tada morate odlučiti koliko novca vam je ok izgubiti. Jer nećete dobiti ništa.
Propuštena je i prilika da se razradi to kako Fresh and Fit podkasta Myrona Gainesa širi pseudonuaku, servira napamet ispljucane rečenice bez pozadine u naučnim studijama i kako kroz kvazi mentorske savjete o zdravlju, teretani mlade muškarce uvlači u jako opasne stvari, shizofrena razmišljanja, mržnju i prezir.
Posebno je problematično što dokumentarac ne uključuje stručne glasove. Psiholozi, sociolozi ili feminističke teoretičarke mogli su pružiti analitički okvir za razumijevanje fenomena: zašto manosfera privlači mlade muškarce, kako oblikuje njihove stavove o rodnim odnosima i koje su dugoročne posljedice takvih uvjerenja. Bez tih perspektiva, gledalac ostaje prepušten individualnim pričama koje mogu djelovati benigno ili čak racionalno, iako su dio šireg, problematičnog obrasca.
Nema govora o tome kako momci muškarci danas tretiraju žene kao crtice i trofeje (i ne samo ovi nego čitava grupa balkanoidnih probisvjeta i ne samo sada nego i prije), kako prikazuju jedni drugima sa telefona ili dijele u grupama slike žena (uključujuće svoje sestre i majke), kako muškarci koji imaju kćerke dijele okolo snimke svojih ljubavnica i govore za žene da su k*rve („sve su žene kurve, osim moje majke”, ah, ta balkanska poetika) te koriste undress aplikacije kao vid digitalnog zlostavljanja žena.
Dodatno, veza s političkim kontekstom, uključujući bliskost s pokretima poput MAGA movement, ostaje površno naznačena. Jason bi rado da je u Trump inner circleu, Tate jeste, a Sneako je duboboko u najgorim Qanon teorijama zavjere. Time se propušta prilika da se pokaže kako se online mizoginija prepliće s političkim ideologijama i širim kulturnim promjenama.
Nije Thereoux pokušao naći ni ultimativnog dedu manosfere – Jordana Petersona, tog intelektualca za glupe ljude, koji je zagovarao tradicionalnu ulogu spolova, šta god to znači i svojim plitkim knjigama, videima, izjavama trovao mlade muškarce, pa se povukao. A nije uspio doći ni do samog Joe Rogana, Andrewa Tatea i njegovog burazera Tristana, jer se očito kriju zbog toga što su vodili lance prostitucije, prisiljavali i navodili na prostituciju.
Dobro je što je Theroux prikazao daddy issues – da većina ovih influensera imaju problema sa figurom oca. Ali to što je neko odrastao bez oca, otac bio grub i nije bio prisutan, ne znači da će taj dječak odrasti u osobu koja je ovakva.
Ipak, dokumentarac ima određenu vrijednost: njegova suzdržanost omogućava da se vidi kako akteri manosfere sami sebe doživljavaju i predstavljaju. No, bez snažnijeg autorskog stava i kritičkog okvira, taj pristup riskira da postane platforma, a ne analiza.
U konačnici, Inside the Manosphere ne uspijeva u potpunosti ispuniti svoj kritički potencijal. Umjesto da razotkrije strukture moći, manipulacije i štetne posljedice ove online zajednice, film , iako traje sat i po, ostaje na površini—između fascinacije i blage nelagode—ostavljajući gledaoce bez jasnog razumijevanja dubine problema koji prikazuje. Ono zbog čega se isplati pogledati ovaj dokumentarac jeste što je to kratki prikaz onoga što manosfera jeste, a da ne morate ići na kanale tih influensera, plaćati za stream i davati im preglede. To je digested brz prikaz koji bi mogao biti od koristi roditeljima i nastavnicima da vide šta se sve događa na internetu i od čega treba zaštititi djecu, o čemu razgovarati i šta objasniti da nije dobro.
