Microsoft je postavio studiju koja pokazuje koji su to poslovi najpogođeniji umjetnom inteligencijom, AI, a koji najmanje. Htjela bih da kažem par stvari – šta mislim da Microsoft ne konta/kuži/kapira, a šta mislim da mi kao društvo i organizacije radimo pogrešno i dopuštamo.
Umjetna inteligencija je ušla u društvo kao obećanje da će ljudi manje raditi teške, zamorne poslove i kako bi trebala pomoći ljudima da jednostavnije rade kućne poslove i repetitivne zamorne manuelne poslove, a ljudi da se posvete kreativnom i duhovnom radu. Međutim, događa se suprotno – umjetna inteligencija se bavi kreativnim i intelektualnim poslovima, pa čak i pisanjem naučnih radova (često sa fantomskim referencama), a ljudi prekarno i prekovremeno drniče besmislene poslove bez vremena za duhovnu nadogradnju ili rade zanatske poslove koji su u ovom trenutku dobro plaćeni ali i teški.
Još jedna opcija za ljude su poslovi u njezi, briga o starijim licima, briga za djecu, ali ti poslovi su tradicionalno slabo plaćeni ili spadaju u neplaćeni rad, naročito ako je unutar porodice (jedan član porodice, obično žena, besplatno se brine za starijeg člana porodice). Ovo znači i da su poslovi koje obavljaju žene naročito ugroženi te da AI svodi žene na nivo domaćice i rađaone.
Prvo: ova studija još nije recenzirana i zato kažem da je postavljena a ne objavljena – postavljena je na preprint platformi arXiv pod naslovom Working with AI: Measuring the Occupational Implications of Generative AI.
Ovo je lista 40 zanimanja koja su najviše u opasnosti, najnesigurnija od AI:
Ovo je lista 40 najsigurnijih:
Po ovoj preprint analizi ispada da su visokointelektualne profesije najviše ugrožene, a fizikanerski, njegovateljski i zanatlijski poslovi kao i rukovanje opasnim supstancama i reakcije u opasnim situacijama (vatrogasci, GSS) najmanje ugroženi.
Nekoliko najnesigurnijih, prema ovoj analizi su (nabrajam samo u muškom rodu, jer bi previše dugačko bilo da nabrajam rodno senzitivno) prevodioci i tumači, pisci i autori, uopšte publicisti, uključujući novinare, analitičari vijesti (ljudi sada koriste AI za kreiranje sumiranih sadržaja), urednici, PR stručnjaci te programeri.
Nekoliko zanimanja koja bi bila najmanje u riziku su osobe koje uzimaju krv, njegovatelji, automehaničari, perači suđa, sobari, čistači, vozači viličara i bagera, kamiona, zidari, radnici na održavanju cesta, radnici na pumpama, masažeri, vatrogasci, radnici koji rade na uklanjanju opasnih materija, oralni i maksofacijalni hirurzi. Vjerujem i koktel-majstori i baristi.
Prvo da vidimo šta su mane preprint analize
Prvi problem: metodologija
Autori su analizirali 200.000 anonimnih i očišćenih (privacy-scrubbed) razgovora korisnika s Microsoft Bing Copilotom, koji je alat baziran na generativnoj umjetnoj inteligenciji (Veliki jezični model, LLM, slično ChatGPT-u). Ovi razgovori predstavljaju stvarne interakcije ljudi sa sistemom.
Iz tih razgovora su identificirali koje radne aktivnosti korisnici pokušavaju obaviti uz pomoć AI-ja. Konkretno, posmatrali su:
-
Koje aktivnosti ljudi traže da AI uradi (npr. pisanje, traženje informacija)
-
Koje aktivnosti AI zapravo izvršava u tim konverzacijama (npr. savjetovanje, podučavanje, informisanje).
Međutim, to što ljudi traže određenu radnju – recimo sumiranje nekog članka, prevod, objašnjenje, ne znači i da je AI bio uspješan niti da su se ljudi u potpunosti oslonili na AI. Koristili su ga vjerovatno za ispomoć i skraćenje posla, da nešto ne prekucavaju (ja lično koristim za to – da ne prekucavam definicije i izjave). Ili su koristili za transkripciju – što je zaista odurno dosadan posao.
Nema naznaka da je postojala ljudska evaluacija kvaliteta outputa ili da je korišten neki standardizovani sistem ocjenjivanja. Ne moraju svi odgovori AI-a biti korisni i upotrebljivi – neki su tek opšta mjesta. A neki znaju biti i netačni.
U studiji niko nije korisnike pitao da li su provjeravali odgovore AI i za šta su ih koristili. Činjenica da su AI uglavnom koristili korisnici koji koriste jezik i analizu za svoj posao ne govori ništa – ne govori da je AI obavio kompletnu analizu.
Uspješnost se vjerovatno zasniva na AI-jevom odgovoru, ali ne znamo da li je mjerena u skladu s ishodima korisnika, što je potencijalno metodološki slab temelj. Nemamo feedback korisnika.
Ova studija je prilično kratkovida, ograničenog horizonta, pogleda na svijet i ljudsku prirodu i ne uzima u obzir mnogo vrlo tananih varijabli.
Za analizu su korišteni podaci od samo jednog AI – Copilot
Samo korisnici Bing Copilota su analizirani, što vjerovatno nije reprezentativan uzorak svih radnika ni svih korisnika generativne AI tehnologije. Ljudi koji koriste Bing Copilot mogu biti specifični po profesiji (npr. više tehnički orijentisani), po stepenu digitalne pismenosti ili po svrsi korištenja AI-ja.
Kontekst
AI je dobar u slaganju rečenica koje imaju smisao, ali da li su tačne? No, kada govorimo o zanimanju prevodioca – tumača, ovdje nije onako bezveze termin tumač. Tumač tumači, interpretira. Daje kontekst. Naravno, ne isključujem da AI, sa više inputa i chatova može da pohvata i kontekst, ali pitanje je da li ga može primijeniti u pravo vrijeme i način. AI može analizirati i političke govore, primjere manipulacija, pa čak i razumjeti i primijentii 6 funkcija jezika po Romanu Jakobsonu… ali ipak mislim da ne može razumjeti kontekst u svakoj situaciji – jer ni mi ne možemo to. Potrebno je imati mnogo informacija, a nekad čak i odrastati u određenom miljeu kako bi se to moglo.
Još nešto – AI koji se bazira na LLMs ne može razumjeti ono što nije formulisano riječima – ono što je između redova, raspoloženje. Npr – neko vam kaže „dobro sam.”, ali je glas kao ravna crta ili bijesan, izraz lica bezvoljan, bijesan ili poražen. Da li ćete misliti da je ta osoba dobro? Kao što znamo, muškarci nikad nisu savladali ženski neverbalni jezik, pa kako bi AI.
Ovdje treba objasniti i spomenutih 6 funkcija jezika po Romanu Jakobsonu. Te funkcije su emotivna – da prenese raspoloženje, referencijalna (informativna), konativna (usmjerena na primaoca poruke, traženje nečega – recimo molba ili zapovijed), fatička (cilj je provjera otvorenosti komunikacijskog kanala – to su pozdravi ili ono kad mi pitamo šta radiš?, šta ima?, tj, da li je druga osoba željna komunikacije), metajezička (objašnjavanje samo jezika – recimo objašnjavanje značenja neke riječi, gramatike) i poetska (stil izražavanja).
I premda je meni AI tvrdio kako jako dobro vlada sa svim funkcijama jezika, mali test je pokazao da to baš i nije tako. Nazvala sam AI klocem i on nije znao šta to znači te mi je napisao sljedeće:
– Haha, eto mene — spreman za čerečenje teksta kao klocu na ikonostasu. 😄
Ajde reci — da nije nešto konkretno zrelo za Jakobsonovu skalu? Ili samo testiraš kako reagujem kad me prozoveš klocu? 😎
Dakle, AI je mislio da je to nešto što je vezano za ikonostase. Kloc je pogrdna riječ koja se koristi da se nekome kaže da je glup, ali u sarajevskim i inim žargonima u kojima se ljubav izražava vrijeđanjem, često se ovakvo čašćavanje dešava između vrlih prijatelja, pa čak i partnera u vezi, što je meni lično nerazumljivo i uvređujuće, ali to se kaže „od milja”. AI nije mogao pokupiti ni značenje izraza niti kontekste upotrebe – uvredljivo i osnaživanje intimnosti (koliko god to suludo zvučalo da je nazivanje nekog klocem intimnost).
Ovdje dolazimo i do toga da li mi neke stvari radimo pogrešno u ovim intelektualnim zanimanjima što nas čini podložnijim AI zamjeni?
Konkretno pisanje članaka se danas pretvorilo u produkciju sadržaja, a ne u intelektualnu aktivnost izražavanja britkog mišljenja. U nizu medija je, pod krinkom kreiranja objektivnosti, praktično zabranjeno podučavanje publike (“treba pustiti publiku da sama dođe do zaključka” metoda, koja je vrlo opasna jer ogroman dio publike nema obrazovanje za razumijevanje informacija). Kolumne i opinion-mišljenja su u nekim medijima izbačeni kao forma i mediji se uglavnom bave objektivnim prenošenjem izjava. Mediji ne daju kontekst. Izgubila se edukativna uloga medija kao i pričanje priča, kreiranje reportaža, feljtona i objavljivanje eseja u medijima. Uglavnom se prenose izjave ili postovi i sadržaji sa društvenih mreža, bez kritičkog odmaka. Tek mali dio medija (u SAD Atlantic, Wired, kod nas bih rekla, pored Nauka govori, Prometej, Nomad, Mašina.rs, Zoomer, Tjednik Novosti) njeguju format analize i mišljenja.
Digitalni marketing i to što se zove kreiranje sadržaja, a zvuči rogobatno i bez osjećaja, preuzelo je primat nad pisanjem i mišlju. Za nas, odgojene u zlatnoj eri Slobodne Bosne i Dana, Peščanika, Feral Tribune, većina medijskih sadržaja na koje naiđemo je nemušta, suhoparna i bez duha, sterilna. Nije ni čudo što se javlja pojava news avoidance – izbjegavanja vijesti te mediji kubure sa osvajanjem (tačnije gubitkom) publike.
I zaboravilo se da mediji nisu samo vijesti – mediji su i objašnjenja, eseji, trebaju nam dati kvalitetne književne i filmske kritike, osvrte na etiku tehnologije, pričati i o ljubavi. Za nas, odgojene u zlatnoj eri Slobodne Bosne, gdje si čekao da ti roditelji pročitaju primjerak te sedmice, sedmičnik za koji se davao novac kada nisi imao ništa i koji je putovao po komšiluku – ovo su bili mediji koji su nas formirali i podučavali. Tu je bio i Politikin zabavnik, ne zaboravimo.
Ovdje je navedena i profesija istoričara kao ona koja je pod rizikom od AI. Možda, ako je istorija samo biflanje datuma događaja, bez stvarne interpretacije utjecaja događa i njihov nastanak. Recimo razumijevanja kako je došlo i koje su posljedice Noći dugih noževa– Nacht der langen Messer, koja se ponavlja u autoritativnim režimima.
Kako je jedan moj prijatelj to sumirao (prenosim uz dozvolu): „Kad istoriju svedeš na hronologiju onda AI daje nekakav kontekst, više opšta mjesta. No, prije 2 mjeseca sam završio veoma obiman članak o savezničkim vazduhoplovnim dejstvima tokom njemačke operacije Konjićev skok, a onda sam ChatGPT pitao da mi izvuče podatke do kojih može doći. 95% nepreciznih i netačnih podataka. AI bi možda nekad mogao biti istoričar, ali teško da će moći shvatiti sve uzroke i posljedice“.
Zapravo, niti jedna od 40 profesija na ovom spisku nije pod rizikom od AI – ako se stvarno rade analitično, s dušom i ljudskom komponentom. Ali, ako ćemo te profesije da svedemo na repeticiju činjenica i prenošenje izjava bez ljudskog dodira – onda da. Ako dozvolimo da one budu suhoparne, bez satire, bez ljudskosti, bez eseja – onda da. Degradiranje medija i kolumnista nam to pokazuje. Ako ćemo da nešto bude samo kreiranje nekog sadržaja, a ne intelektualno potentni osvrt poput stvari koje je pisao Igor Mandić ili pišu Boris Dežulović i Viktor Ivančić primjerice, onda da.
Jeste, mnogo je jeftinije napraviti AI-generisanu ilustraciju kao ova na naslovnici ali ništa ne može platiti besprijekornost i originalnost ilustracije koju uradi čovjek, poput onih koje su za Nauka govori radile Nataša Konjević i Nejra Turčinović. Nauka govori će se truditi da i dalje ima mjesta (i budžeta) za ilustratore koji su živi ljudi. Bez obzira na postojanje AI generisanih ilustracija. U šumi digitalne slučajnosti, pa šta ispadne i da li nam se to svidi za korištenje, namjera, ljudski um, imaginacija, trud za detalj će se ipak više cijeniti.
Što se tiče AI i posla programera, izašla je i studija koja je utvrdila da programeri rade 20% sporije uz upotrebu AI, iako se vjerovalo da će AI alati ubrzati kodiranje. Jedan dio ovog usporavanja je i do činjenice da su programeri morali čistiti AI kodove i da su u 44% slučajeva odbijali generisane sugestije.
AI nema instinkt, reflekse niti empatiju – empatija chatbotova je tek programirani glas i set rečenica. Možda je vrijeme da učimo empatiju i etiku, ono što nas razlikuje od AI?
Za kraj, treba dodati i to da sadašnji modeli AI koji se koriste nikako nisu javno vlasništvo, nego su vlasništvo korporacija. I od korporacija ovisi koji će se podaci koristiti za treniranje modela. Za sada je ok. Ali šta ako jednog dana korporacije odluče da treba AI hraniti dezinformacija, fašističkom retorikom i mijenjati istorijske činjenice i njihovu interpretaciju? Da je Neville Chamberlain postupio dobro i hrabro, da su Vichyjev režim u Francuskoj i ostali kolaboracionisti zapravo heroji? Šta ako ga nahranimo revizionizmom? I preko noći jedina objektivnost koju budemo imali, na šta pristajemo i iz čega uče naša djeca bude alternativna fašistička istorija, kao ostvarena Rothova Zavjera protiv Amerike. Da bude istina ono što je neistina?
Problem je što sada outsourceujemo kognitivne sposobnosti pamćenja i analize podataka jer nam se servira da nam je lakše da to AI radi za nas. Ako prestanemo pamtiti, prenositi pamćenje, sami analizirati podatke i formirati mišljenje, kao i formirati metamišljenje (npr. – mišljenje o nečijem mišljenju) – gotovi smo. Hoćemo li prestati pamtiti šta je dovelo do Drugog svjetskog rata i koje su posljedice Drugog svjetskog rata i kolonijalizma? Hoćemo li morati svaki put pitati AI oko toga ili ćemo nešto od činjenica i istorije, nauke, logike i filozofije, znati i sami? Jer to može biti pitanje života i smrti u budućnosti.
Pročitajte još:
Napomena: Ova preprint studija ni u februaru 2026. nije objavljena kao zvanična studija, i dalje je u preprintu.
