Jedna od najvećih misterija prosječnog čovjeka javlja se u njegovoj glavi onda kada mu kažu da su osnovne boje crvena, zelena i plava i da njihovim miješanjem nastaje bijela. Naravno, na satima likovnog učimo da i egzaktno dokažemo kako su osnovne boje crvena, žuta i plava (tj. magenta nijansa crvene, žuta i cijan nijansa plave) i da se njihovim miješanjem dobije crna, tačnije, neka nijasna prljavo-sivo-smeđe-crne. Svi smo miješali tempere i vidjeli da ove boje zaista daju neku prljavu, čudnu nijansu, a nikako bijelu. I…otkad je zelena osnovna boja?
>Boje koje se koriste u slikarstvu su neki pigmenti – prirodni ili sintetski, pomiješani sa nekim vezivom (smolama, voskovima, uljima, nekada davno vezivo je moglo biti i jaje) u emulziju, najčešće neku vrstu paste ili, pak, u kredu ili štapić (kod kreda u boji, suhog pastela, drvenih bojica i sl.). Pigmenti nisu svjetlost – to su minerali ili tvari organskog porijekla (biljnog, životinjskog) koji apsorbuju svjetlost određene valne dužine, tj. apsorbuju određeni dio elektromagnetnog spektra, dok neki dio spektra odbijaju.
Listovi su zelene boje jer biljni pigment hlorofil apsorbuje Sunčevu svjetlost u spektru plave, crvene, žute, narandžaste i ljubičaste svjetlosti (ne boje!), a odbija samo onaj dio EM spektra koji pripada zelenoj svjetlosti (495 – 570 nm / 526–606 THz / 2.17–2.50 eV). Crvena ruža ili crvene jabuke su crveni jer latice i kora imaju pigment koji odbija isključivo svjetlost crvenog dijela spektra (620-750 nm / 400 – 484 THz / 1.65 – 2. 00 eV).
Dakle, tijela ili emituju svjetlost ili je apsorbuju, upijaju. Vaša odjeća apsorbuje svjetlost, ali ekran vašeg monitora, TV-a, mobitela emituju svjetlost, tj. oni predstavljaju izvore elektromagnetnog zračenja. Između ostalog, to je razlog što monitori troše toliko baterije jer valja im električnu energiju pretvoriti u svjetlost, tj. energiju elektromagnetnog zračenja. Tako, crvena na vašem monitoru i crvena boja ruže nisu ista stvar – crvena boja na ekranu je zaista svjetlost određene frekvencije, a crvena boja ruže je neapsorbovana svjetlost.
Recimo, žuta svjetlost na ekranu je plod kombinacije crvene i zelene svjetlosti, dok je žuta boja limuna rezultat toga što kora limuna ima pigment koji apsorbuje crvenu, narandžastu, zelenu, plavu i ljubičastu svjetlost, a odbija žutu svjetlost (570–590 nm / 508–526 THz / 2.10–2.17 eV).
Za prikazivanje boja na monitorima se koristi RGB sistem (jeste, akronim od red-green-blue) koji je zasnovan na principu aditivnog miješanja boja. Osnovne boje ovog sistema su crvena, zelena i plava i njihovim miješanjem nastaje bijela svjetlost, kao što možete vidjeti na prvoj fotografiji u sklopu ovog teksta. Ovdje se radi o miješanju svjetlosti različitih valnih dužina, a ne o miješanju pigmenata koji neke dijelova spektra odbijaju, a druge upijaju. Te boje su osnovne boje za aditivni sistem, svaki piksel je definisan sa 3 podatka koji predstavljaju vrijednost ove 3 osnovne boje. Monitori emituju svjetlo i boje se na monitoru dobivaju aditivnim kombinovanjem boja piksela.
 |
| Aditivni sistem boja, RGB sistem |
Pravi, pigmentni sistem koji se korisiti u slikarstvu – crvena-žuta-plava (RYB) također spada u suptraktivne sisteme, ali je zapravo istoricizam, neki početak moderne teorije boja, a ne baš “stvarna situacija”. Ipak, crvena, žuta i plava i danas se smatraju za osnovne boje u slikarstvu, dok se cijan, magenta i žuta smatraju za osnovne boje u štampi, a crvena zelena i plava za osnovne boje u aditivnom miješanju.
Prve teorije boja dali su Leone Battiste Alberti (oko 1435.) i Leonardo da Vinci (oko 1490.), dok naučno utemeljena teorija boja počinje sa Isaacom Newtonovom i njegovim otkrićima u sferi optike objavljenim u Opticks 1706. Goethe 1810. daje svoju Teoriju boja, koja je manje naučna, ali počinje razlikovati aditivno i suptraktivno miješanje boja te govori i o psihološkom utjecaju boja i asocijacijama koje boje bude.
