Kada kažemo „anegdota“ obično mislimo na kratku, šaljivu priču o nekom događaju ili osobi, a u širem smislu to su bilo koje priče o nekom događaju, koje čak i ne moraju biti istinite. Međutim, anegdotalni dokaz je način podupiranja svoje teze, način argumentovanja u kojem se ne pozivamo na činjenice, nego na priču koja se možda desila, a možda i nije.
Zapravo, pozivanja na anegdotalni dokaz vid je namjerne ili nenamjerne greške u zaključivanju, a posljedice ovakvog argumentovanja mogu biti ozbiljne. Istovremeno, anegdotalni dokaz može biti dobar temelj za nauku, inicijator istraživanja nekog fenomena o kojem nemamo dovoljno podataka.
Čuli ste da…
Sigurno ste se već susretali sa ovakvim pričama u svakodnevnom životu – čuli ste kako se neko izliječio koristeći neki narodni lijek, ili kako je dijete od prijateljičine tetkične dobilo teške posljedice nakon vakcinacije. Kod nas vlada i „dokaz“ kako se od promaje u kombinaciji sa mokrom kosom može dobiti upala mozga i djelimična paraliza lica.
Jednostavno, nečije iskustvo, i rekla-kazala priča na tasu istinitosti i važnosti obično prevagnu naučne dokaze i naučni diskurs.
Sve ovo ljuti one koji zastupaju nauku jer se mnogo energije troši na predstavljanje istine i dokaza zasnovanih na, možda ne savršenim, ali prilično dobrim metodama da bi sve to palo u vodu zbog prijateljičine tetkične. Pri tome se anagdotalni dokaz širi veoma brzo i niko ne provjerava da li prijateljica ima tetkičnu, a kamoli šta se zapravo desilo djetetu.
Ljudi često grade sliku svijeta na osnovu ovakvih priča, što je prilično neobično, jer nismo vrsta poznata po tome što učimo iz tuđeg iskustva. Ali jesmo vrsta koja voli pričanje priča. Naime, hiljadama godina smo opstajali uz logorske vatre i ognjišta pričajući priče jedni drugima, izmišljajući nove narative i slušajući. Pričanje i slušanje priča jača osjećaj zajedništva i ta je veza puno starija od početaka racionalnog i kritičkog mišljenja, skepticizma i individualizma.
Iskustvo kao mjera istinitosti
Naznake skepticizma i individualizma u književnosti nalazimo kod Michela de Montaignea, u njegovoj knjizi Essais iz 1580. godine, gdje autor sebe opisuje vrlo iskreno i bez uljepšavanja. Njegov suvremenik, Francis Bacon, započinje eru empirizma, filozofskog pravca prema kojem znanje dolazi iz senzornog iskustva. Tek nešto kasnije dolazi do razvoja racionalizma, kroz misao čiju su glavni korifeji bili Descartes, Spinoza i Leibniz, prema kojem je racio glavni izvor znanja. Ipak, iskustvo je i dan-danas ostalo dobar i značajan izvor spoznaje i mi se prilično u životu oslanjamo na njega.
Pravac razmišljanja u kojem je iskustvo glavni izvor spoznaje, dosegao je svoje krajnje granice upravo u anegdotalnom dokazu, koji, lijepo i kratko ispričan, onako kako često i vidimo na društvenim mrežama, predstavlja laganu, pitku formu koju je lako usvojiti kao istinu.
Dakle, ako je stvaranje zaključaka na osnovu iskustva jedan od način shvatanja svijeta oko sebe, zašto je anegdotalni dokaz vrsta logičke pogreške? Ovo je vrlo bitno shvatiti jer se upravo anegdotalnim dokazima hrane naši strahovi, naše iracionalno biće, koje je itekako dio nas, ali zaključivanje na osnovu anegdotalnog dokaza može biti, i često jeste, put do loših odluka.
Anegdotalni dokaz je zapravo potpuno iskrivljavanje principa empirizma, pogotovo spoznaje koja dolazi a priori. Zašto? Vrlo jednostavno – anegdotalni dokaz nije lično iskustvo, nije nešto što smo sami proživjeli, dodirnuli, osjetili drugim čulima. To je storija sa kojom se poistovjećujemo zato što donosi emotivnu narativnu crtu, situaciju u kojoj se možemo zamisliti i sami i bojimo se da nam se može dogoditi. Međutim, to je priča o nečijem iskustvu koje može, ali i ne mora biti istina.
Ali, čak i da se anegdotalni dokaz temelji na istini, on opet nije validan za donošenje zaključaka i odluka, pogotovo ne važnih odluka, kakvo je pitanje našeg ili tuđeg zdravlja. Čak ni iskustvo nekad nije mjerilo istinitosti: deja vu ili fatamorganu te optičke varke možemo doživjeti kao stvarne, ali to su obmane našeg uma.
Šta sve ne valja s anegdotalnim dokazom?
Osnovna stvar kod anegdotalnog dokaza jeste da je on zasnovan na malom uzorku, najčešće se radi od jednom jedinom slučaju ili anomaliji.
Recimo, u nuspojavama vakcinacije vakcinom protiv morbila, rubeole i zaušnjaka, navedeno je da može doći do teških komplikacije. Ali, radi se o nečemu što se dešava na milijardu ili čak 100 milijardi doza i zapravo je toliko rijetko da stručnjaci ne mogu tačno procijeniti koliko je često. Međutim, moguće je „ubrati“ samo jedan poznati slučaj ovakve komplikacije i prezentovati ga kao opšti zakon, upravo kroz anegdotalni dokaz.
Ovaj način „ubiranja“ dokaza prema kojem se prezentuju samo slučajevi koji idu u korist teze onoga ko koristi anegdotalni dokaz ima i svoj engleski termin, „cherry picking“. I to je upravo to – imate drvo trešnje, prepuno plodova, ali vi birate najcrvenije, najslađe ili najbliže plodove. Birate one plodove koji vam najviše odgovaraju. Ne mora svaki „cherry picking“ da bude i anegdotalni dokaz, ali većina jeste.