Mnogima od nas, uključujući i sebe, engleski glumac Patrick Stewart će zauvijek ostati kapetan Jean-Luc Picard iz Zvjezdane staze: iduća generacija. I što više gledamo ova lik, i reprize Zvjezdanih staza, te druge uloge Patricka Stewarta te njegove intervjue i gostovanja, sve manje znamo gde prestaje Picard, gdje počinje Stevart. O glumi učimo da glumac je glumac je glumac, da to nije isti čovjek van svjetala reflektora i objektiva kamera, pozornice, te on stage persona. I to je dobra gluma. No, gluma Patricka Stewarta je bila sjajna, baš zato što su njegove uloge bile organski povezane s njegovom ličnošću, unosio je sebe u ulogu, unosio je svoje ranije, fiziološki duboko iskustvo sa Shakespeareovim djelima u druge uloge, naročito u Picarda.
Glumio je u Macbethu, Antoniju i Kleopatri, u San ljetne noći, ali i u kokičarskim blokbasterima poput Avengers, gde je bio stariji Profesor X (mlađe verzije je glumio James McAvoy). Bio je sve i svašta, a uvijek on. I da – glumio je gotovo do posljednjeg daha – dao nam je spin off Zvjezdanih staza Picard, a 2026. i komediju Sheep Detectives zajedno sa Hughom Jackmanom (s kojim je radio na Avengersima) i Emmom Thompson, gdje, doduše, samo posuđuje glas i to ovnu, pa zamislite koliko je to zabavno. Njegov zadnji film je Avengers: Doomsday, koji treba biti u kinima u decembru 2026.
Patrick Hewes Stewart je preminuo 28. oktobra 2026. u Los Angelesu, u 83. godini.
Patrick Stewart kao Macbeth, sa Kate Fleetwood kao Lady Macbeth
Stewart je bio izuzetno obrazovan i iskusan šekspirovski glumac. Rođen je 13. jula 1940. u mjestu Mirfiled u Ujedinjenom Kraljevstvu, a na sceni je proveo preko 60 godina, te je bio dobitnik niza nagrada i priznanja, uklučujući Grammy te nagradu Lawrence Olivier. Za izuzetan doprinos pozorištu, filmu i televiziji, Patrick Stewart je 2010. godine dobio vitešku titulu od kraljice Elizabete II, postavši Sir Patrick Stewart.
Prije nego što je postao Picard, proveo je 14 godina u Royal Shakespeare Company. Njegovo razumijevanje jezika, karaktera, tragedije i ljudskih slabosti nesumnjivo je obogatilo način na koji je oblikovao Picarda. Lik Picarda je dobar, humanistički nastrojen vođa, ne autokratski zapovjednik, čovek instančanog ukusa, bez prijekih riječi i barbarizma, vulgarnosti, koji je iskreno radoznao i poštuje drugo i drugačije. Picard bi i sa svojim manama bio oličenje heroja, čovjek koji čak i kada postane Locutus, polumašina, zadržava humano u sebi i bori se za taj dio sebe.
Taj njegov Hamlet i Picard su osobe koje sumnjaju, preispituju, traže istinu i suočavaju se sa teškoćama donošenja moralnih odluka. Heroj, heroj to nije junak u smislu pobjednika koi likuje nad poraženim neprijateljem. Heroj je, u antičkoj drami Sofokla i kasnijoj Shakespeareovoj drami, osoba koja stoji na raskrsnici između ideala (božjeg, nebeskog zakona) i tabua (zabrane) i između ta dva odnosa mora donositi teške moralne odluke. U idealu da kazni ubice svog oca, Hamlet, primjerice, nalazi da je glavni krivac njegova rođena majka.
Sekularni Picard više je nego jednom morao donositi takve teške odluke. On nije heroj koji uvijek zna šta je ispravno. Naprotiv, često se nalazi između dvije legitimne vrijednosti: zakona i pravde, dužnosti i savjesti, kolektivne sigurnosti i prava pojedinca, nemiješanja i odgovornosti da se pomogne. Šta je pravedno, a šta legitimno? Šta je po pravu, a šta po pravdi? On ima sposobnost da se suoči s moralnom složenošću, preuzme odgovornost i ne odustane od ljudskog dostojanstva čak ni kada je to politički, profesionalno ili lično skupo. Na neki način, on jeste šekspirovski heroj, transponiran u daleku high-tech budućnost.
Stewart kroz niz serijala Zvjezdanih staza, uklučujući i ova zadnji, Picard, gradi lika koji u tehnološki sofisticiranoj civilizaciji ne gubi ljudskost, u društvu koje je za nas utopija gdje je sloboda itekako važna, a ljudi nisu robovi umjetne inteligencije. Nauka u tom svijetu može otvoriti mogućnosti koje ranije nisu postojale, ali tehnološka sposobnost da nešto uradimo ne znači automatski da imamo moralno pravo da to uradimo.
Taj i takav Stewartov Picard nam pokazuje kako se živo biće ne treba pretvoriti u biološko oružje, a zbog toga što tretira Datu kao osobu, a ne kao zbroj mehaničkih dijelova i pozitronskog mozga, rizikuje svoju karijeru te ulazi u tešku, kompleksnu raspravu o tome šta nekoga čini osobom.
On nam pokazuje kako ne smijemo žrtvovati istinu da bismo zaštitili vlastiti ugled, što je, da se ne lažemo, česta situacija. Kada Wesley Crusher, mladi oficir na obuci u Akademiji Zvjezdane flote i sin doktorice Crusher, učestvuje u nesreći tokom zabranjenog letačke formacije, jedan kadet pogine. Ostali pokušavaju prikriti šta se zaista dogodilo i prikazati nesreću kao posljedicu tehničkog kvara. Picard razgovara s Wesleyjem i suočava ga s izborom između lojalnosti prijateljima i odgovornosti prema istini te Wesley na kraju odlučuje svjedočiti istinu.
Možda će neko reći da je ovo priča o Picardu, a ne o Stewartu. No, Picarda je jedino Stewart glumio te to i jeste uloga sa kojom ga najviše povezujemo. Ova uloga je Stewartov podigao sam spomenik trajniji od mjedi. I svakako pozivnica za kasnije gledanje ostalih Stewartovih djela, praćenje njegovih gostovanja i intervjua, kako bi se složila ta arabeska lika i djela jednog doajena glumišta.
Van platna i mimo pozorišnih dasaka, Stewart je bio dugogodišnji pokrovitelj organizacije Humanists UK i javno se identificirao s humanističkim svjetonazorom. Njegov humanizam nije bio samo apstraktna filozofija. Podržavao je ljudska prava i organizaciju Amnesty International te bio je pokrovitelj organizacije Refuge, koja pomaže ženama i djeci izloženim porodičnom nasilju. Javno je govorio o porodičnom nasilju kojem je svjedočio u djetinjstvu i iskustvu svoje majke, a mrva toga se osjeti i u seriji Picarda, ali neka kao doslovno Stewartovo iskustvo, nego kao dječja trauma. Zalagao se za pravo na asistirano umiranje, odnosno autonomiju pojedinca i dostojanstvo na kraju života. Podržavao je obrazovanje i širenje pristupa visokom obrazovanju, između ostalog i kroz svoj angažman na Univerzitetu Huddersfield, gdje je bio kancelar od 2004. do 2015. godine. Udomljavao je pse.
Vjerovao je u poštenje i jednakost, a sebe smatrao socijalistom te je bio član Laburističke partije. Kritikovao je rat u Iraku, identificirao se kao feminist i ateist. Odabrao je da ne bude niti smrdi nit miriše, neutralan, submisivan.
Pokazao je kako humanizam nije samo ljubav prema čovječanstvu u apstraktnom smislu, nego da ono podrazumijeva konkretno zauzimanje za ljude koji su ranjivi, obespravljeni ili izloženi nasilju. Patricku Stewartu, naime, nije bilo dovoljno glumiti čovjeka koji vjeruje u dostojanstvo drugih. Bilo mu važno i u stvarnom životu stati uz ljude čije je dostojanstvo ugroženo. Svakako vjerovatno čovjek koji bi nam trebao biti etalon i svjetionik ljudskosti.
