Pod klasičnim metodama terapije raka podrazumijevamo hirurške metode, hemoterapiju (kemoterapiju) i liječenje zračenjem.

Jedna od najpoznatijih metoda liječenja raka jeste hemoterapija/kemoterapija. Primjenjuje se kako bi se obuzdao rast stanica na određenom području te kako bi se smanjile šanse za povratak bolesti. Ovaj termin se odnosi na upotrebu citotoksina („citostatika“), što je naziv za sva ona jedinjenja koja remete diobu stanica, duplikaciju DNK i razdvajanje hromosoma, dakle, sve one stanične procese koji su priprema za diobu ili su etape same diobe stanica. Ove tvari obično djeluju ili na proteine-enzime potrebne za dešavanje određenih etapa stanične diobe ili replikacije DNK ili djeluju na proteine diobenog vretena. Postoje još neki mehanizmi djelovanja citostatika, ali ovo su do sada najistraženiji. 

Međutim, to znači da citotoksini imaju potencijal da negativno utječu i na normalne stanice te da tako uništavaju i zdrava tkiva. Gotovo svi citostatici utječu na poremećaj funkcije imunog sistema, što se očituje kroz pojavu opšte slabost organizma, pojave povraćanja, diareje, groznice, gubitka kose i drugih vrlo neugodnih pojava. Neki oblici hemoterapija su gonadotoksični te mogu izazvati sterilnost. Sve ovo izaziva jednu vrstu kulturološke averzije prema hemoterapiji kao načinu tretiranja tumora: ljudi se više boje same terapije negoli bolesti te pokušavaju izbjeći pravodobnu hemoterapiju. Kritike hemoterapije često dolaze iz nestručnih krugova koji se zalažu za primjenu „alternativnih“ metoda liječenja kakve su upotreba nekih biljnih pripravaka, urinoterapija, alkalna dijeta, terapija leatrilom, homeopatija, terapija hrskavicom ajkule i slične metode za čiju upotrebu ne postoje medicinski dokazi o djelotvornosti. Nažalost, ni sama hemoterapija nema jednaku učinkovitost za sve tipove kancera te treba znati da postoje tumori koji pokazuju rezistentnost na ovaj vid terapije.

 

 

Nažalost, loš glas koji prati hemoterapiju doveo je do pojave raznih kampanja u kojima se nekredibilno tvrdi kako je je hemoterapija samo trik farmaceutske industrije i da ovaj vid terapije uopšte ne djeluje. Treba se nadati kako će sprega hemoterapije i nanotehnologije razviti preciznije terapije u kojima bi se pomoću nanočestica lijek mogao otpremiti tačno do stanica tumora. 

Za hemoterapiju se obično koriste tvari koje zovemo citostatici, nazvane tako jer imaju sposobnost zaustavljanja rasta i diobe stanica (cito-stanica, ćelija, stasis-zaustavljanje). Ocem hemoterapije smatra se njemački naučnik – ljekar i hemičar Paul Ehrlich. Naime, on je 1900. godine ovako imenovao svaki način tretiranja bilo koje bolesti (ne samo kancera) pomoću hemikalija. Treba se sjetiti da su do početka 20. vijeka bolesti liječene ili pripravcima biljaka ili hirurškim metodama. Po Ehrlichu, čak je i liječenje antibioticima vid hemoterapije. Danas se termin farmakoterapija koristi u ovom smislu – liječenje bilo koje bolesti hemijskim spojevima. 

Međutim, danas pod ovim pojmom podrazumijevamo isključivo tretman kancera. Do upotrebe jednog od prvih citostatika u terapiji tumora došlo se slijedom vrlo nesretnih okolnosti: u toku Prvog svjetskog rata Nijemci razvijaju bojne otrove. 1917. godine počinju koristiti iperit, nazvan tako prema mjestu Ypres u Belgiji. Ovaj gas, oštrog mirisa po hrenu ili senfu, zapravo je, prema IUPAC nomenklaturi 1-hloro-2-[(2-hloroethil)sulfanil]etan ili bis (2-hloroetil) sulfid, a djeluje citotoksično, uništavajući bijela krvna zrnca. Nakon izlaganja iperitu, na koži se javljaju plikovi. Američki naučnici su, istražujući utjecaj iperita na vojnike koji su bili izloženi ovom bojnom otrovu, shvatili da on djeluje tako što uništava stanice bijele krvne loze. Stoga su vojni otrov pokušali iskoristiti u humanu svrhu – za terapiju limfoma, leukemija, a posebno Hodgkinovog limfoma. Nakon deklasifikacije podataka naučnika koji su ovo istraživali, 1943. godine, iperit, pod nazivom mustin, postaje prva hemoterapeutska supstanca. 


Najstarija terapija tumora svakako je hirurška metoda odstranjivanja. Međutim hirurške metode se ne primjenjuju samo radi uklanjanja tumora, nego i u svrhu biopsije – dijagnosticiranja tumora. Također, nakon hirurškog uklanjanja tumora, koje podrazumijeva obično ne samo uklanjanje tumora, nego i nešto okolnog tkiva, mogu uslijediti i druge operacije – pomoćne operacije.  Restauriranje oštećenog dijela, kao što je dojka spadaju u ovaj tip zahvata. Također, mogu se raditi i operacije u cilju smanjivanja nus-pojava i poteškoća nakon osnovne operacije. Ponekad tkivo tumora pritišće nerve ili blokira probavni sistem ili mjehur te je potrebno ublažiti bol i odstraniti nus pojave, čak i ako tumor nije zloćudan. Nažalost, kod nekih tipova tumora, operacije su neminovan oblik terapija, a još je žalosnije to što ponekad hirurg ne može potpuno ukloniti tumor čak ni operacijom te dijelovi tkiva ili stanice tumora i dalje ostaju u organizmu, šireći se krvotokom i stvarajući metastaze. Cilj hemoterapije kao pomoćne terapije ili radijacije jeste da uklone ove zaostatke tumorskog tkiva. 
 
Kako bi se izbjeglo pravljenje velikih incizija (zasijecanje tkiva) ukoliko one nisu potrebne, hirurške metode se koriste i manje invazivnim laparoskopskim metodama, laserskom hirurgijom, kriohirurgijom (dijelovi tkiva se zalede pomoću tečnog nitrogena), endoskopskim metodama te metodama mikrohirurgije, pogotovo u dermatologiji, gdje se skida sloj po sloj stanica u procesu kontrolisanom pomoću mikroskopa.
 
 
Aparat za radioterapiju
 
 
 
 
 
 
 
 

















Terapija radijacijom je treća najčešće primjenjivana terapija neoplazmi. Cilj ove terapije je što preciznije ozračiti stanice tumora, a da pri tome bude što manje štete na zdravom tkivu. X-zrake ili neka druga visokoenergetska zračenja, poput elektrona ili protona imaju osobinu da uništavaju stanice tumora i takva zračenja se koriste u ovom vidu terapije. Visokoenergetske zrake imaju sposobnost da dopru do dubljih neoplazmi. Često se koristi u kombinaciji sa hemoterapijom, dok je za neke pacijente to i jedina indicirana terapija. Oko 70% pacijenata u toku liječenja ili palijativne terapije (terapija sa ciljem ublažavanja tegoba) primi terapiju zračenjem. Terapija zračenjem se izbjegava u terapiji djece iz niza razloga – zbog mogućnosti razvoja sekundarnih tumora i poremećaja gametogeneze. 

Radijacija djeluje na stanice tumora tako što oštećuje njihovu DNK. Oštećenje može biti direktno – samim česticama jonizirajućeg/radioaktivnog zračenja, poput fotona ili čestica sa nabojem ili indirektno, putem stvaranja slobodnih radikala koji uništavaju DNK iz molekula vode. 

Naravno da terapija radijacijom oštećuje zdrava tkiva i ima svoje nus-pojave: promjene na koži poput sporijeg zarastanja rana, poremećaja hormona, dijareja, krvarenja, neplodnosti te, premda rijetko, formiranja sekundarnih tumora, sarkoma, koji su uzrokovani radijacijom. 

Postoje i tipovi tumora i tumorskih stanica koji su rezistentni na radioterapiju. 



Ovo su samo osnovne informacije o tri klasične metode terapije raka. U idućem postu o tumorima na blogu će biti predstavljene neke nove metode liječenja raka. 

Prethodni post: 
Najstrašnija riječ – rak