Prva asocijacija na riječ “spužva” jesu plastične kuhinjske ili spužve za kupanje. A nekada je bilo drugačije – mislilo se na prirodnu, meku spužvu iz mora. Plastične spužve samo imitiraju poroznu upijajuću strukturu prirodne spužve i relativno nam dobro koriste iako iza sebe ostavljaju pravi ekološki plastični dar-mar kada ih bacimo. 
 
Koliko je vas držalo u ruci pravu spužvu, recimo ove naše iz Jadrana? Odnedavno, u hrvatskim DM-ovima se mogu kupiti komadi prave jadranske spužve i zaista, fantastične su. Spužvarenje u Jadranu je neko vrijeme bilo zabranjeno, ali sada se sve češće mogu naći prirodne spužve u ponudi. Sa prirodnom spužvom se malo šta može mjeriti – to je nešto najmeške što možete zamisliti na svojoj koži, a ima i antibakterijska svojstva, što sprječava nakupljanje bakterija u strukturi i djeluje povoljno na kožu. 
 
 


No, šta su to spužve i zašto su tako mekane? I da li su sve spužve mekane?

 
Spužve su veoma jednostavna bića, građena zapravo tako da postignu što je moguće veću površinu za filtriranje vode. Nemaju nervni sistem, kao niti jedan drugi sistem… zapravo, radi se o struktuiranoj nakupini stanica koje filtiriraju hranljive sastojke iz vode. Imaju vanjski skelet – egzoskelet, koji im omogućava da sačuvaju oblik i daje potporu.
 
Pripadaju koljenu Porifera, što bi bukvalno i značilo “porozna tijela”. Na evolutivnom stablu, porifere su prva grana koja se odvojila od zadnjeg zajedničkog pretka.

Spužve su zapravo široko rasporostranjene, najčešće u morima i oceanima, ali ima i vrsta koje žive u slatkoj vodi.

 
 
 
 
Zbog toga što su ovo sesilni organizmi, Karl Linne ih je klasificirao kao biljke u red algi. Naravno, ova nomenklatura je odavno napuštena. 
 
Prema modernoj taksonomiji, spužve dijelimo prema materijalu od kojih je izgrađen njihov egzoskelet. Stanice koje se zovu sklerociti proizvode mineralne spikule, “trnove” koji čine egzoskelet spužvi, a koji varira od biomineraliziraniog, sponginskog, kalcitnog do silikatnog materijala. Prema kompoziciji egzoskeleta, spužve se danas dijele na Calcarea, Haxactinellida, Demospongiae te Homoscleromorpha.
 
Zapravo, većina spužvi ima tvrde egzoskelete, sačinjene od kalcita, aragonita (obje su forme kalcijum karbonata) ili silicijuma. Zbog toga je i većina spužvi zapravo jako tvrda i neupotrebljiva te nisu privredno značajne.
 
 
 
 
Međutim, dva roda – Spongia i Hippospongia – imaju u potpunosti fibroznu, mekanu strukturu i to su one spužve na koje obično mislimo. One su izgrađene od spongina, materije slične kolagenu, koju luče stanice zvane spongiociti.
 
Izronjavanje spužvi je, osim izronjavanja bisera, bila jedna od najstarijih ronilačkih aktivnosti, poznatih još u antičko doba, a spužva je kao materijal bila veoma cijenjena. Koristila se za oblaganje unutrašnjosti šljemova, kao prenosivi rezervoari za vodu, ali i kao oblik kontracepcije. I dan-danas, u Egejskom moru, ali i nekim drugim dijelovima Mediterana, ronjenje na spužve je dio folklora. U Hrvatskoj je po tome poznato ostrvo Krapanj, u blizini Šibenika.
 
 
 
 
Prekomjeran ribolov, kao i samo izronjavanje spužvi doveli su do drastičnog smanjenja populacija ovih bića širom svijeta, pa i u Mediteranu. Danas je situacija nešto drugačija: populacije ne samo da su se obnovile, nego je i smanjena potreba za izronjavanjem prirodne spužve, kako zbog postojanja plastičnih masa koje imitiraju strukturu spužvi, tako iz zbog toga što je razvijen način uzgajanja prirodnih spužvi u akvakulturi. 
 
Spongia lamella, izvor: Wikipedia, autor  Matthieu Sontag (User:Mirgolth) 
 
 
Zbog prisustva simbionata, ali iz zbog toga što ova sirota bića nemaju razvijen neki poseban imunoško-odbrambeni sistem, pa su razvile neke druge, hemijske načine odbrane, spužve su interesantne i sa aspekta medicine i farmacije. Naime, same spužve, ali i njihovi simbionti stvaraju molekule koje imaju antibakterijska, protektivna svojstva. Neke od ovih molekula imaju potencijal da postanu novi antibiotici, a neke djeluju i na tumore te se istražuje njihov potencijal u medicini.
 
Derivati masnih kiselina zvani oksilipini iz nekih spužvi  te alkaloid plakoridin A iz marinske spužve Plakortis koja obitava u blizini Okinawe, imaju interesantna svojstva – antibakterijska, antigljivična i citotoksična svojstva.