U svijetu u kojem se savjeti „stručnjaka“ pojavljuju jednim klikom, a emocionalno privlačan sadržaj na društvenim mrežama putuje brže od bilo kakve provjerene informacije, postaje sve važnije znati kome se obratiti kada nam je potrebna psihološka podrška i sačuvati mentalno zdravlje. Psiholozi i drugi stručnjaci u području mentalnog zdravlja danas se suočavaju s eksplozijom dezinformacija, pojednostavljenih savjeta i popularnih metoda koje više pripadaju zabavi nego nauci. Upravo zato je razumijevanje njihove stvarne uloge, ali i prepoznavanje kompetentnih stručnjaka, ključno za zaštitu mentalnog zdravlja.
Zašto je psihologija posebno ugrožena dezinformacijama?
Kako ističe psihologinja Elma Pašić, društvene mreže funkcionišu po logici ekonomije pažnje: nije važno da li je sadržaj tačan, nego da izazove emociju i zadrži nas što duže na ekranu. Popularna psihologija – „mentalni fast food“ – nudi kratke, dopadljive poruke poput „misli pozitivno“ ili „manifestiraj uspjeh“. Kod osoba bez kliničkih problema to može biti simpatično. Ali za nekoga ko se bori s depresijom ili traumom, takve poruke mogu biti štetne i produbiti osjećaj krivnje: „Ako mi je loše, znači da ja nisam dovoljno dobar.“
Ko radi šta? Važna razlika između profesija vezanih za mentalno zdravlje
Velika količina dezinformacija potiče i iz nerazumijevanja razlika između stručnjaka mentalnog zdravlja.
Razlike među stručnjacima mentalnog zdravlja su važne: psihijatar je ljekar koji dijagnosticira teška stanja i propisuje lijekove, psiholog se bavi procjenama, savjetovanjem i kriznim situacijama, a psihoterapeut prolazi dugotrajnu edukaciju za dubinski terapijski rad s traumama i emocionalnim obrascima. Coach nema jasno regulisano obrazovanje i treba se baviti isključivo ciljevima i budućnošću, uz obavezno upućivanje klijenta na terapiju kada je potrebno, iako su nestručni „life-coachevi” potencijalno rizični. Neki coachevi imaju formalno obrazovanje, a neki ne. Ne postoji formalno obrazovanje za coacha, neki psiholozi odaberu da se bave upravo radom s klijentima koji pokušavaju postići neki cilj u budućnosti, ali se u ovoj zoni naći i osobe koje nemaju formalno obrazovanje iz psihologije, nego steknu neke certifikate.
Prilikom izbora stručnjaka važno je pravilo „tri O“: obrazovanje, organizacija i orijentacija. To znači provjereno formalno obrazovanje, jasan profesionalni i pravni okvir rada te jasno definisan terapijski ili savjetodavni pravac.
Stigmatizacija potrebe za odlaskom kod stručnjaka za mentalno zdravlje
Jedna od najvažnijih tema koje je psihologinja Elma Pašić istaknula u razgovoru jeste – stigmatizacija mentalnog zdravlja. Iako se na društvenim mrežama stalno priča o „mentalnoj higijeni“ i brizi o sebi, stvarnost je mnogo složenija: dok je moderno i prihvatljivo otići na coaching, „energijsko iscjeljivanje“ ili radionicu ličnog razvoja, odlazak kliničkom psihologu ili psihijatru i dalje nosi snažnu društvenu stigmu.
„I dalje mi volimo pričati o mentalnom zdravlju, ali otići kliničkom psihologu na dijagnostiku i otići psihijatru kad treba – to je big no. Ali otići na coaching, to čak i mogu probati.“, dodaje Pašić.
Pašić objašnjava da mlade generacije na internetu otvoreno govore o mentalnom zdravlju, ali upravo zbog te kulture površne dostupnosti savjeta ljudi često biraju lakše opcije – one koje ne traže suočavanje s dijagnozom, terapijom ili stručnom procjenom. Coaching se zato doživljava kao „fensi“ i uglađena varijanta rada na sebi, dok je obraćanje psihijatru ili kliničkom psihologu i dalje praćeno idejom da „nešto nije u redu sa mnom“.
Upravo zato je, kaže Pašić, presudno govoriti o etici i profesionalnim standardima – drugim riječima, kako prepoznati ko je stvarno stručan i licenciran, a ko samo djeluje uvjerljivo na mrežama. Današnje digitalno okruženje prepuno je „lovaca u mutnom“, ljudi koji iskreno možda ne žele nikome naštetiti, ali zbog nedostatka obrazovanja i kompetencija mogu proizvesti upravo to.
Da li umjetna inteligencija poput ChatGPT može biti sagovornik za probleme mentalnog zdravlja?
Pašić naglašava da je u radu s ljudima odnos ključan — osjećaj da smo viđeni, saslušani i emocionalno podržani.
Umjetna inteligencija – AI, poput alata ChatGPT i sličnih, ne može pružiti tu vrstu sigurnog, empatičnog odnosa.
„ChatGPT nema etike, nema odgovornosti, nema red alarm kao što mi u ugovoru imamo… Nema odnosa.“, kazala je Pašić.
Prije svega tu nema ni obostranog pristanka da se informacije date AI neće koristiti u druge svrhe, nema odnosa povjerenja i povjeravanja. A takvi alati su kreirani da nas što više zadrže uz sebe, jer se i oni u ekonomiji pažnje bore s drugim alatima, kao što su društvene mreže. Kreirani su da podilaze, a imaju mogućnost da naše informacije budu vidljive i nekom drugom.
Čak u izuzetnim slučajevima mogu podsticati na opasne odluke.
Zašto su neki popularni „testovi ličnosti“ problematični
Pašić posebno upozorava na popularne testove ličnosti poput Myers–Briggsa (MBTI), koji zvuče stručno i često se koriste u HR-u (human resources, ljudski resursi), ali nemaju strogu naučnu bazu. Iako su „simpatični“ i zabavni, imaju ozbiljne nedostatke: slabu pouzdanost, lošu prediktivnu vrijednost i oslanjaju se na Jungovu teoriju bez empirijskih temelja. Korištenje takvih testova za zapošljavanje ili napredovanje je neetično i pravno rizično.
„Naprimjer, Myers-Briggs test ima jako lošu valjanost. Šta to znači? Da u različitim kontekstima različiti ljudi ne razumiju na isti način pitanje koje treba da mjeri jednu dimenziju. Onda ima lošu prediktivnost. Pouzdanost mu je loša. Šta to znači pouzdanost? Ako mjerimo depresiju, svaki put kad mjerimo, mi moramo znati da mjerimo to i taj eksperiment ili test možemo ponoviti. A šta se ovdje dešava? Mi imamo jednu te istu osobu koja može ponoviti taj test u vrlo brzom, kratkom vremenu bez nekih djelovanja većih drugih varijabla, a da dobije potpuno nekakav drugačiji profil.“
Kritičko mišljenje je prvi korak zaštite
Stručnjaci postoje zato da pruže kontekst, dijagnostiku, terapiju i metodičnu podršku — nešto što instant savjeti, gurui i AI alati ne mogu zamijeniti. Potražiti pomoć je hrabrost, ali isto tako i odgovornost: provjeriti obrazovanje, pravni okvir, stručnu orijentaciju, te osloniti se na provjerene institucije poput domova zdravlja i centara za mentalno zdravlje.
Cijeli podkast za koji je vezan ovaj tekst pogledajte na linku ovdje.
Ovaj članak je izrađen u okviru projekta Evropske unije „Podizanje svijesti i znanja o naučnoj pismenosti u BiH”. Njegov sadržaj isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije.
