Prosječan čovjek dnevno udahne 11 000 litara zraka. To je 15.9 kg zraka. Moramo disati zrak jer se u njemu nalazi kisik, a kisik treba našim ćelijama da bi živjele. I ne samo našim – gotovo sva živa bića, osim nekih vrsta bakterija trebaju kisik iz zraka ili vode. Sad zamislite šta se događa, kada je taj zrak zagađen, pa uz kisik, unosimo i različite tvari koje nam ugrožavaju zdravlje. Upravo se to dešava kada udišemo smog.

Šta je smog?

U toku zimskih mjeseci, u nekih bh. gradovima zapažamo pojavu smoga. To su oni dani kada je sve sivo i ne možete skoro ništa vidjeti i kada nas upozoravaju da se ne bismo trebali puno kretati. Smog je smjesa zraka i još nekih gasova te čvrstih čestica, poput čestica čađi. Međutim, ako u zraku nema čađi i vidljivost je dobra – to opet ne znači da je zrak čist.

Riječ smog sastavljena je od engleskih riječi smoke-dim i fog-magla i smog jeste upravo to: magla sa dimom. Neki gradovi imaju ograničen protok vazdušnih strujanja jer se nalaze u kotlinama, okružena brdima i planinama, te je normalno da se usljed nekih atmosferskih prilika stvara magla u kotlinama. Međutim, kada se u toj magli, zbog niza naših aktivnosti nađu još i čestice čađi te niz drugih polutanata – magla postaje smog.

Smog je smjesa raznih polutanata, koja se stvara pod određenim atmosferskim uslovima. Ova smjesa uključuje čestice veličine 2.5-10 mikrona, tzv “particulate matter”, te se ove čestice, u ovisnosti o dijametru, skraćeno obilježavaju kao PM2.5 i PM10. Ova komponenta smoga ima promjenljiv sastav, a mogu je činiti čestice različitih anorganskih soli i metala, organske molekule te mikrobi.

Plinovitu faza ove smjese čine ugljenmonoksid, razni oksidi nitrogena te ponekad i oksidi sumpora i ozon. Upravo su PM ona komponenta smoga koja se često označava kao “lebdeće čestice”. Poseban oblik smoga je fotohemijski smog, koji nastaje usljed djelovanja UV zraka na ozon, okside nitrogene te razne  organske spojeve prisutne u zagađenom zraku.

Na naše zdravlje smog djeluje tako što izaziva iritaciju disajnih puteva- kašalj, pogoršava zdravlje oboljelih od astme, izaziva oštećenje pluća pri dugotrajnom izlaganju, iritira oči, može izazvati upale očnog kapka i oka te iritira kožu te povećava rizik obolijevanja od karcinoma. Trudnice koje su bile izložene smogu mogu roditi djecu sa defektima, autizmom i smanjenom tjelesnom masom pri rođenju.

Kako nastaje smog?

Industrijski smog, kakav nastaje u gradovima poput Zenice, Tuzle i Sarajeva, ali i u drugim mjestima kod nas, nastaje usljed kombinacije atmosferskih prilika i ljudskog faktora. Glavni izvori čestica i gasova koji stvaraju smog su individualna kućna ložišta, koja koriste tzv. prljava goriva – pogotovo ugalj niže kvalitete, zatim automobilski izduvni gasovi i industrijski gasovi.

Gradovi koji su okruženi planinama su izloženi i fenomenu temperaturnih inverzija – naime logično je da je topliji zrak bliže tlu lakši i da ide gore, ali se nekada desi da je na planinama zrak nešto topliji i stvori kao jednu vrstu omotača koji ne dozvoljava da se zrak sa manjih nadmorskih visina diže. A upravo je taj zrak sa nižih nadmorskih visina zagađen. I onda se stvara „dušek“ zagađenog zraka koji nema kuda da ide i ostaje danima  gradu.

Radi lakše komunikacije sa stanovništvom, zagađenje zraka se izražava indeksom kvalitete zraka.

“Veća indeksna vrijednost znači zagađeniji zrak i ozbiljnije eventualne posljedice po zdravlje. Na primjer, 50 indeksnih poena znači relativno čist zrak i malu vjerovatnoću štete po zdravlje, dok indeksna vrijednost od preko 300 poena znači zagađenje visokog nivoa, izuzetno opasnog po zdravlje svih građana. Vrijednosti Indeksa veće od 100 izražavaju kvalitet zraka opasan prije svega za skupine stanovništva izuzetno osjetljive na zagađenje, a krajnje povećanje indeksne vrijednosti znači zrak opasan za sve.” (sa stranice o kvaliteti zraka NVO Eko Akcija)

Međutim, u različitim državama, različiti nivoi zagađenja su znak za uzbunu. U Parizu nastupa uzbuna kada indeks i koncentracija polutanata u zraku iznosi 80, a u bh. gradovima mjera nema ni kada ovi brojevi iznose 300.

Za kvalitet zraka važni su parametri PM10 i PM2.5 čestica, sumporovih oksida i nitrogenovih oksida, kao i ugljen monoksida.

Šta možemo učiniti?

Sami – vrlo malo toga. Možemo samo pobjeći negdje van gradova u toku epizoda smoga i nositi odgovarajuće maske. Zajedno – mnogo. Kada je u Londonu pedesetih godina prošlog vijeka nastupila jedna katastrofalna epizoda smoga u kojoj su ljudi umirali, a saobraćaj bio zaustavljen, britanske vlasti su donijele zakon, „Clean air act“ kojim se reguliše šta i koliko se smije ložiti i šta i gdje se ne smije ložiti. Regulisali su i emisije zagađivača koje dolaze od automobila. Upravo to možemo i mi – zahtijevati od vlasti da donesu razumne mjere i zakone.

Dakle, treba ograničiti upotrebu vozila koja imaju visoke emisije štetnih gasova, raditi na projektima energetske održivosti, kao što je utopljavanje zgrada i sistemsko zagrijavanje, prebacivati se na grijanje koje je manje štetno po okolinu, insistirati na energiji vjetra umjesto termocentrala, čuvati šume, insistirati na nižim cijenama električne energije i plina za domaćinstva kako bi grijanje na struju ili plin bilo jeftinije, insistirati na efikasnijem gradskom prevozu te postojanju zona u gradovima gdje nije dozvoljeno kretanje automobilima, kontrolisanje gradnje objekata u skladu sa ekološkim standardima i bez remećenja protoka vazdušnih struja.

Čak i u sredinama u kojima praktično nema smoga, kao što su planine, ne možemo računati na to da nema utjecaja smoga. Stvari koje se dešavaju na jednom kraju planete ili države, mogu imati i uticaja na druge dijelove. Primjerice, zagađivači u zraku mogu biti uzrok kiselih kiša, koje uništavaju šume, mogu utjecati na kvalitet vode te niz drugih stvari. Ovaj efekat je poznat kao „Butterfly efekat“ prema priči unutar jednog predavanja američkog matematičara i meteorologa Edwarda Lorenza o tome kako treperenje krila leptira u Brazilu može izazvati tornada u Teksasu. Ovo je samo metafora toga kako na velikim skalama male promjene u nedeterminističkim sistemama, kakvi su ekosistemi mogu dovesti do velikih efekata.

Stoga svi zajedno moramo misliti o posljedicama zagađenja, kako zraka, tako i vode te o očuvanju ekosistema.