Hemija parfema je više nego interesantna – molekule koje u različitim dozama mogu različito mirisati, različite prirodne ili sintetske tvari… Priroda ne poznaje termine “miris” i “smrad”. Nekome je Muglerov Angel miris, a nekome (uključujući mene) smrad, ali to je samo subjektivan doživljaj. Svako ko ima psa, zna da je njima miris neke crkotine privlačan poput parfema, dok se mačke mršte na miris naranče. Ono što mi doživljavamo kao ugodne ili neprijatne mirise, za prirodu su samo molekule koje prenose neku informaciju.

Da bi nešto imalo imalo miris, mora biti hlapljivo, jer hlapljenjem mirisne molekule se miješaju sa vazduhom i mogu “natrčati” na naše receptore mirisa. Ono što ne isparava, mi ne možemo omirisati.

Ono što mi doživljavamo u parfemima kao pudrastu notu ili, u ovisnosti o koncentraciji, svježinu, zapravo je miris molekula aldehida. Već je postalo legenda da  Chanel No 5 duguje svoju bezvremenost tome što je je asistent Ernesta Beauxa, kojeg je Coco Chanel zamolila da kreira parfem koji “neće mirisati ni kao ruža ni kao đurđevak” umjesto 10%-tnog rastvora aldehida greškom u miris stavio 100%-tni aldehid.

Jedan drugi parfem, Guerlainov Mitsouko, sadrži tvar kodnog imena C-14 (gama-undekalakton), koja miriše kremasto-breskvasto. Ova tvar se nekad greškom naziva aldehidom, ali zapravo je lakton. Generalno, u prirodi su za voćkasto-cvjetne mirise zaduženi uglavnom razni esteri.

Aldehidi su široka skupina jedinjenja, a svima je zajedničko da imaju aldehidnu grupu -COH (u osnovi, to je karbonilna grupa, ista kao kod ketona). Međutim, nikad niko iz Chanela nije ni zucnuo o kojem se aldehidu radi, samo znamo da je taj aldehid “veoma mirisao na arktičku svježinu” (riječi Constanina Weriguina, Beauxovog studenta).

Ono što “zovemo miris kiše”, miris svježine kada nakon sušnog perioda nastupi kiša, naučnici zovu petrihor, a to je mješavina ulja koja biljke proizvode u toku suše kako bi se zaštitile od prekomjernog isparavanja vode i miris zemlje – molekule geosmina koje proizvode neke bakterije (aktinobakterije i to gram-pozitivne Streptomyces) u zemlji. Ako je kiša praćena sijevanjem munja, tada nešto malo oksigena u zraku prelazi u ozon – alotropsku varijantu oksigena, čija molekula umjesto dva ima tri atoma oksigena i osjetimo nešto tog mirisa u atmosferi.

Dosta ljudi su protivnici sintetike u parfemima. Ovaj trend “prirodnog” proširio se od hrane na parfimerije. Žene žele mirisati kao cvjećke i svi se zgražavaju nad upotrebom sintetskih komponenti u parfemima, ne znajući tajnu Chanela No 5.

Hemija parfema: sintetičke molekule

Ne treba bježati od sintetičkih molekula. Baš kao što je Ernest Beaux koristio jedan aldehid i stvorio legendu, tako je brend Escentric Molecules stvorio jednu neobičnu komponentu koju su nazvali Iso E Super® u nekim od svojih veličanstvenih parfema Escentric Molecules (recimo, Molecule 01, koji se sastoji isključivo od Iso E Super®). Ova mirisna komponenta ima feromonska svojstva, a čas miriše svježe, na mješavinu pokošene trave i ozona, čas neodređeno drvenasto, nekima poput sandalovine, drugima poput cedra, a nije sandalovina, ni cedar te ima sposobnost da iščezne sa kože, pa se ponovo vrati. Iza ovog kodnog imena stoji 7-acetil, 1,2,3,4,5,6,7,8-oktahidro-1,1,6,7-tetrametil naftalen.

Gotovo sve ono što miriše – bio nama taj miris ugodan ili ne –  pripada svijetu organske hemije. Naravno, i anorganska jedinjenja mogu itekako imati miris – sjetite se samo mirisa solne kiseline, ali u našem svijetu poruka, feromona, parfema, mošusa, začina, zavođenja i upozoravanja – većina mirisa su organska jedinjenja.

 

To znači da su uglavnom sastavljeni od svega nekoliko vrsta atoma – od atoma karbona, hidrogena, oksigena, nitrogena i sumpora. Svega pet elementa Periodnog sistema tvori sve one fantastične, manje fantastične i grozomorne mirise.

Neka jedinjenja sa specifičnim, da ne kažem neugodnim mirisima, imaju nazive koji im stoje. Po raspadnutom smeću sa notom fecesa miriše putrescin tj. po IUPAC nomenklaturi butan -1,4 – diamin. Ko nije nikad imao posla za organskom hemijom da objasnim: “butan” znači da molekula ima 4 atoma karbona povezana jednostrukim vezama te da se na prvom (1) i četvrtom atomu (4) karbona nalaze vezane amino grupe, ukupno, znači, njih dvije (diamin). Drugo jedinjenje sa užasavajućim mirisom i imenom koje na to upućuje je kadaverin, po IUPAC pentan -1,5 – diamin (sve isto kao kod putrescina, samo jedan atom karbona više), koji miriše kao leš.

Ipak jedna molekula ima lijep naziv, a miriše vrlo čudno. U velikim dozama, kao čista komponenta, indol miriše na feces i naravno da ga tu ima. U malim količinama, miriše floralno i gotovo svo bijelo cvijeće, naročito tuberoza, sadrže ovu volatilnu komponentu.

Indol je heterociklično jedinjenje čija se molekula sastoji od 2 prstena – jednog benzenovog i jednog pirolovog. Opet digresija za one koji nisu imali organsku hemiju – heterociklus znači da se sam prsten ne sastoji isključivo od atoma karbona, nego i nekog drugog atoma, u ovom slučaju atoma nitrogena, na gornjoj ilustraciji obojenog plavo.

Indol je produkt degradacije aminokiseline tripotofana, nalazi se u izmetu, ali i u katranu, te, kao što već rekoh, u esenciji nekih cvjetova. Ime je dobio po indigu, iz kojeg je prvi put deriviran. Pod “nekih cvjetova” podrazumijevam već spomenutu tuberozu, bijeli jasmin/sambac, ljiljan, đurđevak, gardeniju te cvjetove naranče. Cvijet jasmina ima nevjerovatnih 2.5% indola. Ipak, to ne bi trebalo da vas odvrati od kupovine jasminastih parfema – dosta parfema sa jakom notom jasmina uopšte ne sadrži jasmin, te je ova nota jasmina nazvana “ne-indolska”, poput one Bulgarijevim jasminskim parfemima, Armani Sensi i Jasmine White Moss od E. Lauder. Chanel No 5 sadrži pravi jasmin.

Miris tuberoze (Polyanthes tuberosa), onako citrusno-cvjetan, sa podtonom nalik na gljive, maslo je indola. U viktorijansko doba mladim djevojkama su zabranjivali da mirišu tuberozu – a ne daj bože da ko pokloni mladoj djevojci ovaj cvijet! – jer je vladalo vjerovanje da bi se mirisanjem ovog cvijeta mogla zaprljati mašta nevinih djevojčica i da bi mogle doživjeti orgazam. I u Italiji su vjerovali da bi miris tuberoze odveo mlade djevojke u dekadenciju. Za ostale – nedjevice i nedjevce – tuberoza je važila za afrodizijak (umalo ne napisah “afrozodijak”). Parfemi koji sadrže znatno tuberoze su DiorovHypnotic Poison i Fracas Roberta Pigueta te Boucheronov  Tubéreusede Madras i Amouage Honour Woman. Također, pomalo natrula, starinska nota ormara stare bakice u Elizabeth Arden 5th Avenue potječe od pozamašne količine tuberoze u srednjim notama (kladila sam se da u 5th ima tuberoze i pobijedila).

Indol je prava Eros/Tanatos stvar, nota onog “ima nešto trulo u državi Danskoj” – u parfemima ima efekat pomalo životinjskog, pa čak blago natrulu notu, ali pažljivim slaganjem kompozicije mirisne piramide dobijaju se animalni, ali ne vulgarni kvaliteti parfema, dok greške u odabiru komponeti – previše mošusa i indola zajedno, daju vulgarne rezultate i prizivaju asocijaciju na toalet.

Inače animalne komponente u parfemima sve do 30 godina prošlog vijeka – svi ti mošusi, cibetini, ambre – bili su rezervisani za “prijateljice noći”, za infamia, dok su one žene koje su htjele da se društvu predstave kao “fine” nosile jednokomponentne cvjetne parfeme.

Dakle, mirisale su dosadno, na neki cvijet.Mirisi nas određuju i diktiraju nekim našim odlukama na jednom skrivenom podsvjesnom nivou. Miris kože može da uzbuđuje, ali i da odbije, kao, uostalom, i svi drugi mirisi. Vrlo često bolest, ali i trudnoća mijenjaju percepciju mirisa, te bolesnici i trudnice ne mogu podnijeti neke mirise koji su drugim ljudima sasvim ok. Mirisima, prije svega komuniciramo, percipiramo okolinu. Zato, na neki način, i jesmo zatočenici ovih molekularnih telegrama.

Najskuplja tvar u industriji parfema: podanak irisa

Hemija parfema