Želite li jednu makabričnu, gotičku naučnu priču? Posmrtni ostaci jednog od najvećih mislilaca, bili su dugo – bez lobanje. René Descartes je bio sahranjen bez glave, te čuvene glave koja nam je donijela niz filozofskih i matematičkih djela poput Rasprave o metodi (Le discours de la méthode) ili Metafizičke meditacije/Meditacije o prvoj filozofiji (Les méditations métaphysiques). Njegovo djelo, Geometrija, La géométrie, uključuje njegovu primjenu algebre na geometriju iz koje sada imamo kartezijansku geometriju. Napisao je i Principi filozofije (Principia philosophiae), Strasti duše (Les Passions de l'âme ) o odnosu duše i tijela.

René Descartes je francuski filozof i matematičar koji je poznat kao „otac moderne filozofije”. Rene Descartes, latiniziranog imena Renatus Cartesius, po čemu je i nastao pridjev „kartezijanski”, rođen je u Kraljevini Francuskoj 31. marta 1596. u mjestu La Haye en Touraine, koje se danas zove Descartes, a preminuo je u Kraljevini Švedskoj 11. februara 1650. Njegova lobanja se od 19. vijeka, tačnije od 1821. godina čuva u Nacionalnom prirodnjačkom muzeju – Muzeju čovjeka (Musée de l'Homme) u Parizu, na samom Trokaderu.

Lobanja Rene Descartesa (Rene Dekart) u Musee d'Homme

Lobanja René Descartesa, Musée de l'Homme, Jelena Kalinić 2026.

Tokom 1620.-28. Descartes je putovao Evropom, a zatim se nastanio u Nizozemskoj. Ubrzo nakon toga, počeo je raditi na svojoj prvoj velikoj raspravi o fizici, Le Monde, ou Traité de la Lumière. Ovaj posao je bio blizu završetka kada je do njega stigla vijest da je Galileo osuđen na kućni pritvor. Odlučio je ne objaviti to djelo za života. Kasnije se okrenuo filozofiji, među prvima koji se suprotstavio skolastičkom aristotelizmu, započeo je metodičkim sumnjom u znanje utemeljeno na autoritetu, osjetilima i razumu.

Njegov najpoznatiji citat „Mislim, dakle postojim”, odnosno, kako se obično navodi, „Cogito, ergo sum“, taj prvi princip filozofije, kasnije je proširio u dubito, ergo sum, vel, quod idem est, cogito, ergo sum – „Sumnjam, dakle postojim – ili, što je isto, mislim, dakle postojim.“

Mišljenje kao sumnja i dovoenje u pitanje, odnosno dok god sumnjamo, ne možemo sumnjati u vlastito postojanje.

Mozak jednog filozofa

Naučnici su često skloni redukcionizmu: vole rastavljati stvari, pa onda iz tih dijelova indukcijom zaključiti nešto više, izvući neko pravilo koje vrijedi za više različitih slučajeva, nešto univerzalno iz pojedinačnog. Recimo, pokušavaju zaključiti šta to genija čini genijem, šta ga izdvaja iz ostatka populacije. Pokušavaju naći fizičku, anatomsku, fiziološku, genetičku osobinu koja je nekoga učinila tako posebnim, tako sjajnim umom. Recimo, naučnici su neko vrijeme bili opsjednuti Einsteinovim mozgom, brojeći giruse i sulkuse (vijuge i nabore) na Albertovom mozgu.

No naučnici su proučavali mozak oca modernog, novovijekovnog skepticizma i jednog od očeva naučne metode. Međutim, do vremena kada su se naučnici zainteresirali za Descartesov mozak, ovaj dio njegovog tijela se odavno raspao i istrunuo. Zato su pribjegli CT skeniranju i 3D modeliranju i skenirajući Descartesovu lobanju, koja je, jelda, sačuvana, dobili su slike – 3D digitalni „otisak” njegovog mozga.

Rad o ovome je objavljen u Journal of the Neurological Sciences, Volume 378, pod nazivom „The brain of René Descartes (1650): A neuro-anatomical analysis”. 

 
 
 

Odakle lobanja i zašto nije bila sa posmrtnim ostacima filozofa kada je premješten u domovinu?

Zanimljiva je i priča otkuda uopšte Descartesova lobanja. Naime, švedska kraljica Christina je pozvala Descartesa 1649. u Stockholm kako bi joj davao lekcije iz filozofije, međutim, nesretni filozof je 1650. preminuo u Švedskoj od upale pluća. Bio je sahranjen na Katoličkom groblju u Stockholmu. Međutim, 1666. Descartesovi posmrtni ostaci su ekshumirani i prebačeni u Pariz te je tu sahranjen po drugi put kod samostana Abbaye-Sainte-Geneviève.

No, ne lezi vraže, u doba Francuske revolucije, njegovi ostaci su zbog napada revolucionara na samostan, prebačeni u Muzej francuskih spomenika i tamo su bili skriveni u jednom egipatskom sarkofagu.

Onda, 1819. ovaj muzej se zatvorio, a gradski oci su odlučili da Descartesovo tijelo sahrane na groblju opatije Saint-Germain-des-Prés, groblju na kojem su tradicionalno bili sahranjivani Merovinzi. Tom prilikom je utvrđeno da ostacima nedostaje glava i još neki dijelovi. Samu lobanju velikog filozofa uspio je na aukciji otkupiti švedski naučnik Jöns Jacob Berzelius 1821. godine. Berzelius je potom utvrdio da Descartesova lobanja nikada i nije 1666. godine doputovala iz Stockholma u Pariz, nego da je švedski vojnik Isaac Plantsom, zadužen za čuvanje ostataka na putu od Švedske u Francusku u nekom trenutku oskrnavio truplo i zadržao glavu.

Berzelius je lobanju našao na jednoj aukciji i otkupio je.  Na njoj se nalazio kompromitirajući natpis s detaljima o njenoj krađi.  Berzelius je 1821. godine poslao lobanju u Pariz i predao je francuskom prirodnjaku Georgesu Cuvieru.

Šta je pronađeno skeniranjem lobanje?

U poređenju sa 102 mozga savremenih ljudi, Descartesov mozak je bio prilično normalan… osim… osim što je na njemu primijećen jedan isturen dio u području frontalnog korteksa, u dijelu za koji su prethodne studije sugerirale da je povezan sa našim načinom procesuiranja značenja riječi.

Lijevi čeoni korteks (kora frontalnog režnja): Na mjestu lijevog forntalnog režnja, u čeonom korteksu, CT sken lobanje Descartesa je pokazao postojanje neobične izbočine u regiji koja odgovara Brodmannovom području 45. Ova zona je u modernoj neuronauci ključni dio Brocine kapice i primarno je zadužena za izvršne kognitivne funkcije, obradu jezika, kao i za povezivanje riječi sa apstraktnim pojmovima i značenjima.

3D otisak mozga Descartesa dobiven CT skeniranjem njegove lobanje. Izvor: C. Philippe et al. Journal of the Neurological Sciences 378, (15 July 2017) © Elsevier B.V.

Glavni zaključak rada jeste da su nađene specifične anomalije i uvećanja u regijama povezanim s vizuelno-prostornom inteligencijom i matematičkim mišljenjem, što se poklapa s njegovim vanserijskim kognitivnim sposobnostima. Ipak, autori su napomenuli da sama anatomija lobanje ne može u potpunosti objasniti genijalnost njegovog uma.

Šta znači postojanje te izbočine i uvećanja  i da li ona  zaista imaju veze sa genijalnošću? Možda jednom otkrijemo. No, kako je sam Descartes negdje rekao, nije važno samo imati um, nego ga je i važno koristiti.


Reference:

  1. Philippe, C., Isabelle, H. C., Philippe, F., Russell, S., Nadia, B., Alain, F., Dominique, G. H., Saudamini, D., Anaïs, A., Lou, A., & Antoine, B. (2017). The brain of René Descartes (1650): A neuro-anatomical analysis. Journal of the neurological sciences, 378, 12–18. https://doi.org/10.1016/j.jns.2017.04.031
  2. Musée de l'Homme