Postoji posebna vrsta trgovine bez računa ili savjest. Ona ne prodaje drogu ili oružje, nego nešto mnogo skuplje i opasnije: nadu. Njeni kupci nisu glupi, niti su nužno naivni. Naprotiv, to su ljudi koji su već prošli ili prolaze kroz ono najgore. Ljudi s dijagnozom raka. Ljudi kojima je medicina objasnila granice onoga što zna i može. I baš tu, na toj granici između nade i očaja, pojavljuju se dileri nade.
Piše: Riad Hajdarević
Oni ne dolaze s duksericom i torbicom oko ramena. Dolaze sa PowerPoint prezentacijom, bijelim mantilom (nekad stvarnim, nekad metaforičkim), i vokabularom koji zvuči naučno, ali ne zahtijeva razumijevanje. Govori o gljivicama, teškim metalima, parazitima, kiselosti organizma, „disbalansu“. Izvuče jednu studiju iz konteksta, jednu rečenicu iz apstrakta, jednu korelaciju bez uzročnosti i od toga sagradi cijeli svjetonazor. Ne obećavaju izlječenje direktno, jer znaju da bi to bilo krivično. Oni obećavaju „šansu“. A šansa je riječ bez odgovornosti.
Filozofija tog zanata je prosta. Kad stvarnost više ne nudi utjehu, iracionalno postaje primamljivo. Čovjek može cijeli život vjerovati u nauku i statistiku ali kad mu se saopšti da su opcije ograničene i da se bliži kraj, čak i najrazumniji um počinje pregovarati sam sa sobom. „Šta ako?“ postaje moćnije od „šta je dokazano“. Nije to slabost karaktera već je to je ljudska reakcija na konačnost. Nada, čak i lažna, ima umirujuće djelovanje na dušu.
I tu leži posebna perverzija ovog fenomena. Ovi ljudi ne prodaju samo beskorisne testove na gljivice iz stolice ili analize teških metala koje nemaju kliničko značenje. Oni prodaju osjećaj kontrole. Iluziju da se nešto još može učiniti. Da postoji skriveni uzrok koji „zvanična medicina ignoriše“. A zvanična medicina, sa svim svojim manama, barem ima jednu okrutnu vrlinu: ne laže iz saosjećanja koliko god je to ljudski refleks.
Posebno gnusna podvrsta su oni koji znaju bolje. Ljudi sa stvarnim diplomama, koji razumiju razliku između in vitro eksperimenta i terapije, između mehanizma i efekta. Oni svjesno koriste autoritet nauke da bi je iznutra izdali. Njihova retorika je uvijek ista: „Farmacija to ne želi“, „Postoje studije“. Postoje, naravno, ali postoje i studije o horoskopima i reikiju. Njihova krivica je jasna i proračunata.
Ali postoji i druga grupa. Oni koji zaista vjeruju u vlastite besmislice. Ljudi koji su se izgubili u eho-komorama alternativne medicine, koji su od skepticizma napravili karijeru, a od sumnje identitet. Njihovo uvjerenje, međutim, nije olakšavajuća okolnost. Naprotiv. Jer ako ne razumiješ šta radiš, a ipak uzimaš novac od očajnih, nisi ništa manje odgovoran. Glupost, kad postane destruktivna, prestaje biti nevina.
Na kraju, „dileri nade“ nisu anomalija sistema u kojem živimo, nego njegova nuspojava. Oni cvjetaju tamo gdje medicina mora priznati svoje granice. Dok god budemo tražili utjehu umjesto istine neko će to spremno isporučiti i to sve uz odgovarajuću cijenu. A cijena, nažalost, rijetko bude samo novac.
