U ovoj epizodi podkasta FactCast 04 Nauka govori – 21, naša gošća je psihologinja Ivana Zečević, redovna profesorica na Univerzitetu u Banjaluci, sa kojom razgovaramo o utjecaju digitalnih tehnologija, društvenih mreža i videoigri na djecu i mlade.

Nauka govori podkast je dostupan na platformama:
Youtube: https://bit.ly/naukagovori-podcast-youtube
Spotify: https://bit.ly/naukagovori_spotify
RadioPublic: https://bit.ly/radiopublic_naukagovori
Apple Podcast: https://bit.ly/applepodcast_naukagovori
Castbox: https://bit.ly/castbox_PNG
Facebook: https://bit.ly/FB_PNG_PL

Jelena Kalinić:  S nama je danas gošća Ivana Zečević, redovna profesorica na Univerzitetu u Banjaluci i predsjednica Društva psihologa Republike Srpske. Ivana, dobrodošla.

Ivana Zečević: Hvala, bolje vas našla.

Jelena Kalinić: Je li hladno?

Ivana Zečević: Pa jeste, ali je dobro. Ubija viruse i bakterije.

Jelena Kalinić: Može svašta tu da se desi, ali u studiju nije hladno. Današnja nekakva tema koja se provlači kroz čak i popularne serije kao što je Euforija i svašta nešto, jeste uglavnom taj utjecaj tehnologije na društvo, na ljude, a posebno na mlade. I sada nekako u javnosti vlada ta moralna panika oko toga kako tehnologija kvari mlade. I šta nam zapravo govore podaci u odnosu na te naše strahove, ono što se obično priča i gdje je razlika između realnog rizika i medijske panike?

Ivana Zečević: Pa pod brojem moramo da pođemo od toga da smo proživjeli već jednu četvrtinu 21. vijeka. 21. vijek je vijek digitalnih tehnologija. I govoriti o digitalnim tehnologijama kao o neprijatelju ljudskog roda je meni onako besmisleno jer sa njima nam je živjeti. Digitalne tehnologije su uveliko olakšale život čovjeku. Kad kažem digitalne tehnologije mislim na sve one njihove funkcije koje imaju. Pod brojem jedan na softvere različite, a onda aplikacije koje koristimo. I ja bih ovu priču započela s tim da razmišljamo o tome kao kad se internet pojavio. Onda smo imali taj strah, odnosno o internetu se pričalo kao o izvoru negativnog. A apsolutno se nije smatrao kao izvor vrlo korisnih informacija. Ja bih voljela da o digitalnim tehnologijama pričamo i o njihovim pozitivnim stranama, ali isto tako i o opasnostima koje postoje. I da smo svjesni šta je potrebno da radimo kada u današnje vrijeme odgajamo i djecu i mlade, kako digitalne tehnologije ne bi prouzročile određene probleme koje mogu da prouzrokuju ukoliko se koriste na neadekvatan način.

00/02/38

Jelena Kalinić: Tu u suštini vraćamo se na ovu priču. Nisu krive digitalne tehnologije, softveri, nego ona opasnost koja stvarno dolazi zapravo dolazi od ljudi koji nesavjesno ili neznalački koriste te tehnologije. Međutim, hajdemo prvo probati o tim stvarima koje su potencijalno negativne. Kako digitalne tehnologije utječu na razvoj djece, poslije mladih, adolescenata, socijalno, emocionalno na njihov razvoj?

Ivana Zečević: Ono što je problematika u nauci, kada govorimo o psihologiji, a ovdje pričamo i o neurologiji jer govorimo o kognitivnom razvoju i emocionalnom jer u suštini naš vrlo važan organ zvani mozak trpi pritiske kad govorimo o digitalnim tehnologijama. Ono što je negdje problematično kada pogledate istraživanja koja se bave kognitivnim funkcionisanjem čovjeka, uvijek je bitno imati na umu nekako da li je bilo kakav investitor koji proizvodi digitalne tehnologije imao uticaja na to istraživanje u smislu doniranja novca jer su naša istraživanja izuzetno skupa. Tako da vi imate istraživanja koja pokazuju da ne postoji nikakav negativan uticaj ili da postoje negativni uticaji ali su oni negdje u tragovima i naravno da imate istraživanja koja ukazuju da definitivno kognitivno funkcionisanje čovjeka danas je izmijenjeno jer ja mislim da danas nema osobe, bilo kog uzrasta, čak i naše bake i deke da makar nisu u kontaktu sa pametnim telefonom. Ne moraju da koriste druge vrste digitalnih tehnologija. Kako utiče?

00/04/44

Evo krenuću od kognitivnog razvoja. Praviću paralelu sa ovim šta znači na kvalitetan način koristiti digitalne tehnologije i šta znači kad nam je digitalna tehnologija prijetnja razvoju. Ako mi imamo bebu koja ima pola godine koja je negdje u nekom sjedećem ili polusjedećem položaju, da bi smo se mi roditelji zabavili, izašli u kafić, sjeli s mirom, kako roditelji kažu. Onda mi našem djetetu damo pametni telefon, izložimo dijete sadržajima na pametnom telefonu i tada znači mi već vrlo vrlo rano u onom periodu razvoja koji ne samo… svi aspekti ljudskog razvoja kreću od prvog dana rođenja i ranije, ali govorićemo sad nakon što se dijete rodi. Tada mi u stvari koristimo digitalnu tehnologiju na neadekvatan način. Bebi sa pola godine telefon apsolutno nije potreban. Međutim, ukoliko se djeca odmalena izlažu digitalnim tehnologijama koje nude izuzetno interesantne sadržaje, ako dijete više minuta, ponekad i sati provodi ispred digitalne tehnologije, djetetov kognitivni sistem je naviknut na kontinuirano primanje mnoštva informacija, pasivnost motoričku, jer nema motoričke aktivnosti kad sam ispred telefona, tableta ili laptopa i nudi opšti doživljaj da su sve informacije koje primam vrlo interesantne. I sad ako pominjemo prvih šest godina razvoja, dijete treba da krene u školu, za njega je svaki obrazovni sistem onda smrtno dosadan. Nama su tu u opasnosti neke od kognitivnih funkcija kao što su pažnja, koncentracija, radna memorija. A radnu memoriju ću spomenuti kod nas odraslih. Zašto? To je jedan limitiran, imamo nekoliko memorija, ali ovo je limitirana memorija kad je količina informacija u pitanju. Mi radnu memoriju stalno koristimo. E sad ona je u mogućnosti da procesuira pet do devet informacija. Ali kada je djete izloženo digitalnim tehnologijama ili mi, od rane do zore, mnoštvo informacija primamo.

00/07/16

Sad naš kognitivni sistem razdvaja te informacije na bitne ili nebitne, ali djeca nemaju taj kapacitet jer nisu naučena. I onda oni dolaze u školu gdje je sve mnogo sporije jer prosvjetni radnici su obični ljudi, gdje vi zaista, ne znam koji kalibar prosvjetnog radnika treba da budete da ih zainteresujete, da uče informacije koje su za njih i apstraktne i teške, gdje učenje ne ide toliko brzo jer su oni naviknuti da vrlo brzo prikupljaju informaciju.

Jelena Kalinić: I ne može neki nastavnik da bude entertainer koji će biti zabavljač.

Ivana Zečević: Tako je. Niti treba da bude. Učenje je proces koji zahtjeva istrajnost, dosljednost, izlazak iz zone komfora, a ne zadržavanje u istoj. Ako mi mislimo da učimo, a stalno smo u zoni komfora i stalno prikupljamo informacije koje su nama zanimljive, ali pri tome i poznate, nema napretka. Znači, da bi bilo napretka, mi moramo da izađemo iz zone komfora, da se nađemo u situaciji da neke stvari ne znamo, da nam za neke pojmove treba pomoć odrasle osobe ili kompetentnijeg vršnjaka, da moramo da istrajavamo, da vježbamo, da vježbamo, da vježbamo. To je pravo učenje, a to pravo učenje sa sobom nosi mnoštvo neprijatnih emocija. E sad, djeca… Sad govorim o ovoj djeci koja su od malena izložena digitalnim tehnologijama. Što se tiče emocionalnog i socijalnog razvoja, dopamin, vjerovatno je, ne znam hoću li se sada na to referisati, ali je… kratko ću: Emocionalni razvoj podrazumijeva da mi dijete naučimo da prepoznaje emocije, da imenuje emocije, da zna šta sve prati njegova emocionalna reagovanja, koja ponašanja, fiziološke reakcije, kako tijelo reaguje. Učimo dijete o njemu samom, koje su njegove karakteristike, njegova interesovanja, ali isto tako učimo djecu i samoregulaciji.

00/09/23

E sad, kad je dijete uz digitalnu tehnologiju, dijete naiđe na sadržaj koji mu se ne sviđa, prebaci na drugi sadržaj i automatski ga eliminiše, ali to nije život. To nije život. Evo nas dvije sad sjedimo ovdje. Možda je meni u ovom trenutku neprijatno, ali ja sam dala obećanje da ću da snimim ovaj podcast i ja sebe zadržavam u toj neprijatnosti. E digitalne tehnologije nam omogućavaju da mi izbjegnemo vrlo brzo neprijatnost i djeca razvijaju svijest o tome da je svijet i da je život vrlo ugodan, tako je. Ali život nije vrlo ugodan. Život je prepun neugodnih i neprijatnih situacija. I što se tiče socijalnog razvoja, i tu smo negdje pojedinci, ne svi potencijalno ugroženi. Posebno ona djeca koja imaju tu vrstu anksioznosti koja se zove socijalna, koja imaju strah od onoga kako će ih drugi ljudi doživjeti, vidjeti. I oni su skloniji povlačenju. Digitalne tehnologije im to savršeno omogućavaju.

Jelena Kalinić: Anonimnost, ali to je i kod odraslih.

Ivana Zečević: Tako je, ali isto tako u radu sa djecom i mladima, ono što ja primjećujem, kada se desi sukob odnosno konflikt, u prijateljskom odnosu, u partnerskom odnosu, oni su skloni satima dopisivati se, slati jedno drugome poruke i tako dalje, prije nego suočiti se oči u oči. A i ne mogu sad da govorim, mi u BIH jako teško provodimo istraživanja, a posebno ona longitudinalna da se prate generacije, kakva su naša djeca kada su u pitanju socioemocionalne kompetencije.

00/11/13

Međutim, definitivno kada uporedimo njihov stil života i probleme s kojima nam dolaze, a to su vrlo rano prisutna anksioznost, neke depresivne epizode, problemi u ponašanju koji mogu da prerastu u poremećaj ponašanja.

Jelena Kalinić: Nesposobnost rješavanje sukoba u živo, na neki civilizovan način…

Ivana Zečević: Pa hajmo da kažemo i problemi, onda to je opet socijalna kompetencija, problemi u komunikaciji. Ali i kad posmatramo, hajmo samo prošetati Banja Lukom, kad posmatramo mlade ljude koji sjede u kafićima, a čak i nas odrasle, drži se telefon u rukama, komunicira se… mladi ljudi znaju da kažu, mi u kafiću komuniciramo preko telefona.

Jelena Kalinić: Da li je to prava komunikacija kojom ne možemo doživjeti govor tijela, reakciju druge osobe i instantno odgovoriti ili nam čak to pruža neku zapravo mogućnost da reagujemo malo sporije i razmislimo ili nas podstiče da reagujemo čak na onu prvu?

Ivana Zečević: E, ovo je dobro pitanje. Ako komuniciramo putem poruka, nama je onda dominantna verbalna komunikacija.

Jelena Kalinić: Emojii.

Ivana Zečević: E, emojii su neverbalna. Verbalna komunikacija su riječi, međutim, komunikacija ima dvije komponente, dva segmenta, verbalni i neverbalni. Sva istraživanja iz domena komunikacije kažu da je ljudima mnogo važnija neverbalna komunikacija. E sad, mi komunicirajući putem poruka, tekstualnih poruka…

00/12/58

Jelena Kalinić: …sakatimo sebe za jedan dio.

Ivana Zečević: I vrlo važan dio. Zato djeca ubacuju emojije, zato ubacuju, zato daju značenja. Ja sam neki dan saznala da, naprimjer, kada ti neko napiše poruku i ti napišeš OK, to znači da si pasivno agresivan, kao OK…

Jelena Kalinić: Ravna crta.

Ivana Zečević: Tako je. Ja rado odgovaram sa OK i nemam blage veze da je to pasivna agresivnost. Moje OK znači primila k znanju, odradit ću, primijenit ću šta god se od mene traži.

Jelena Kalinić: Razlikuje se među generacijama, način tumačenja…

Ivana Zečević: Tako je. Ja moram da napišem OKi jer je OKi u redu. Znači, oni imaju potrebu da emojijima i tim značenjima koje pridaju, daju tu emotivnu komponentu. Jer neverbalna komunikacija daje emotivnu komponentu. U protivnom… isto tako one blic fotografijice što šalju trenutne fotografije, to je facijalna ekspresija. A neverbalna komunikacija je set znakova.

00/14/17

Jelena Kalinić: Pokret čitav…

Ivana Zečević: Tako je cijelo tijelo. Ja mogu da kažem da je digitalna tehnologija i njeno kontinuirano ili dominantno upotrebljavanje prijetnja razvoju socijalne vještine koju zovemo komunikacija. Ali da bi naša ta socijalna vještina bila dobro razvijena, mi moramo da budemo emocionalno pismeni, da imamo kapacitet samoregulacije, da imamo jednu također socijalnu kompetenciju koja se zove empatija. Evo, to je negdje ono gdje nam digitalne tehnologije prave problem ukoliko se dominantno koriste.

Jelena Kalinić: Dominantno koriste je ukoliko nemamo nekoga da nam kaže nešto, da nam objasni, da nam pokaže, da nas izloži možda takvim situacijama.

Ivana Zečević: Tako je. E sad smo došli do onoga učenja po modelu. Roditelji danas slušaju, čitaju o raznim segmentima roditeljstva i ne mogu da kažem da su nezainteresovani kao populacija. Međutim, roditelji nisu svjesni, pojedini, da oni svojim primjerom daju model djeci. Ne možemo kao roditelji očekivati na naše dijete… jer je američko udruženje pedijatara reklo da dijete sa 12 godina treba sat vremena da koristi telefon. Ne možemo očekivati da će koristiti sat vremena ukoliko roditelji ne ispuštaju telefon iz ruke. Tako da sad ono negdje dolazimo na tu priču. Da li trebaju da postoje neke zabranjene zone u stanovima i kućama gdje telefoni ne treba da se koriste.

00/16/06

Jelena Kalinić: Tokom jela bar ili u WC-u…

Ivana Zečević: Tako je. Nije toliko štetno koliko je štetno ukoliko koristimo za vrijeme jela kada bi porodica trebala da se druži, u spavaćoj sobi kada bi partneri trebali da se druže. Mi stalno pričamo o djeci i mladima. Ja mislim da je moja generacija itekako ovisna o telefonima i digitalnim tehnologijama i mislim da negdje pravimo sebi prijetnju kada ulazimo u rizik razvijanja kvalitetnih ili održavanja prijateljskih partnerskih odnosa zato što nam je telefon stalno tu. Znači, ili dječja soba. Tako da ono negdje ili neki periodi vremena. Ja kad sam bila dijete onda je bila priča da u dječjoj sobi ne treba da postoji televizor. Jer dijete treba kad zaspi bez sadržaja na TV ekranu što je negdje potpuno smisleno. Jer roditelji zaspu, dijete može da upali… Mada ja kad sam bila dijete vladala je cenzura i vi kao dijete ste imali crtani od 7 do 7.15. I negdje je tada postojala svijest o tome koji vremenski period djeca treba da provode pred tehnologijom kao što je tada bio televizor.

00/17/36

Jelena Kalinić: Bilo je zapravo taj školski program na nekoliko tadašnjih televizija prije podne do možda jedan-dva sata.

Ivana Zečević: I postojala je cenzura kada su filmovi u pitanju. Vi niste mogli da gledate filmove sa brutalnim nasiljem, filmove koji nude seksualne sadržaje. Danas vam je negdje potpuno normalno. Mi imamo jedan set sadržaja koji pripada pornografiji i da, nećemo ga vidjeti. Međutim, vi dosta filmova imate koji su na granici i koji se puštaju u nekim vremenskim periodima koji su vrlo dnevni i manja djeca mogu da budu izloženi tim sadržajima.

Jelena Kalinić: Kada govorimo o tim sadržajima, sad smo spomenuli da ima filmova sa takvim soft sadržajima. Jedno od češtih pitanja koje dobijam jeste, naravno, video igrice. Znači, svi su oko video igrice… da video igrice izazivaju agresivnost, tehnologije izazivaju poremećaje pažnje, hiperaktivnost, svi pričaju o ADHD-u. Gdje je istina?

Ivana Zečević: ADHD ima biološku osnovu. Postoje pravila u mojoj struci, struci psihijatara, kako se dijagnostikuje ADHD. On može da se dijagnostikuje u prvih sedam godina. I sad, pošto nije emisija o ADHD-u, da. Ali, dešava se kod ljudi koji se pretjerano izlažu digitalnim tehnologijama da se desi neki stečeni problem koji im nalikuje ADHD-u. Naprimjer, ADHD ima tri oblika. Jedan je taj kompleksni koji podrazumijeva hiperaktivnost, impulsivnost i poremećaj pažnje. I on je najkompleksniji. Međutim, vi imate još dodatno dva oblika bez hiperaktivnosti. Samo impulsivnost i nepažljiv tip ili samo nepažljiv tip. Znači, samo poremećaj pažnje i to je ADD. E, taj nepažljiv tip možemo da postanemo uslijed življenja u nekom izuzetno stresnom periodu života kada su obaveze nagomilane i kada mi kontinuirano konzumiramo digitalne tehnologije i stičemo utisak da jako dobro obavljamo nešto što se zove na engleskom jeziku multitasking. Znači, da više poslova možemo da radimo u isto vrijeme. Pa ću ja da pregledam društvene mreže, odgovaram na mailove i ovamo još sugerišem kolegici šta treba da uradi.

00/20/18

Jelena Kalinić: Da li se dobro uopšte hvaliti da smo sposobni za multitasking, ili je to nešto što nije dobro da se hvalimo?

Ivana Zečević: Jeste. Tako da je ta priča o tome da digitalne… Znači, ne bih digitalne tehnologije optužila. Prvo, ne možemo stvari da optužimo, da su za nešto krive.

Jelena Kalinić: Naša upotreba.

Ivana Zečević: Tako je. Ako sam ja odrasla osoba… sad bih nekako prešla za nas odrasle da prosto razumijemo šta radimo sebi i šta radimo djeci. Dopamin se često razumijeva kao hormon koji zaziva osjećaj zadovoljstva i sreće. Međutim, naš mozak je ono kako god je kompleksan organ, on je vrlo primitivan i jako brzo uči neke i vrlo pametne stvari, ali i vrlo, kako djeca kažu, glupave.

Jelena Kalinić:  Postajemo zavisnici.

Ivana Zečević: Tako je. Znači, vi pregledate društvene mreže i čemu se neki ljudi i odrasli, ajmo priznati, ali posebno djeca i mladi oduševljavaju. Čime se oduševljavaju? Oduševljavaju se lajkovima, lijepim komentarima.

I svaki put kad se doživi lajk, kako oni kažu, vatrica neka i tako dalje, dođe u mozak informacija koja izazove lučenje dopamina. I malo po malo, mi postajemo ovisnici o digitalnoj tehnologiji jer…

Jelena Kalinić: Čekaš lajk, odobrenje od društva

Ivana Zečević: Čekaš lajk. Čekaš neku pozitivnu informaciju. Čekaš neku lijepu vijest. I onda kada toga nema…

00/21/58

Jelena Kalinić: Čekaš da ti se on javi ili ona.

Ivana Zečević: Tako je. Ali onda kada toga nema, mi smo u toj zoni diskomfora. I onda nešto nije u redu. Tako da, taj dopamin je do te mjere problematičan i zbog njega nam telefon prirasta uz ruku. A posebno kod osoba koje obavljaju izazovne poslove, teške poslove, koji se nalaze u nekom kriznom periodu svoga života, koji su zbog škole ili posla pod stresom.

Jelena Kalinić: Stres oslobođenje.

Ivana Zečević:Tako je. I ovo mi zovemo lošim dopaminom ili nezdrav dopamin. Postoji i zdrav dopamin koji se izaziva fizičkom aktivnošću. I na isti ovaj način, da doživljavamo prijatnosti, ali uživo, u izlaganju prirodi, šetnja, druženje sa drugarima, zabava, pjevanje, plesanje, sport.

Jelena Kalinić: Karaoke.

Ivana Zečević: Tako je. Tako da nije dopamin nastao pojavom digitalnih tehnologija, ali ga one itekako izazivaju. I mi u stvari, i mnogo je brže da mi uzemo telefon i da vidimo imamo li nekih lajkića ili nemamo, nego da ja sad odem na kafu s kolegicom i razmišljam hoće li mi se žaliti na neke svoje probleme u životu ili će me zabaviti.

Jelena Kalinić: Ko će je trpit'…

Ivana Zečević: Tako je.

00/23/26

Jelena Kalinić: Manje smo izloženi nekim stvarima kojima nas pravi, živi, analogni, da tako kažemo, odnosi izlažu. Samo se vratimo na sekundu. Prvi dio mojeg pitanja bio je vezan za videoigrice. Ja znam da roditelje to sigurno zanima, jer dosta djece igra videoigrice. I onda, jao Bože, postaće mi dijete agresivno. Ja znam da ima svašta u tim igricama, pucačine. I onda se obično, kada se nešto desi, optuže se videoigrice, eto to je to.

Ivana Zečević: E, da. Nije da se krivo optuže. Dakle, imamo različitih videoigrica. Imamo, ono, sportskih, imamo kreativnih videoigrica, a imamo izuzetno nasilnih videoigrica. I istraživanja definitivno pokazuju da ukoliko se dijete izlaže sat do sat i po vremena, izuzetno agresivnim videoigricama, gdje je dijete glavni junak koji, ili ima neki svoj tim, koji ubija neki drugi tim da bi nešto osvojilo i tako dalje. Vi ste faktički… dijete se prebaci u taj ekran. Oni se apsolutno uključe u tu igricu. Imate sada i tih različitih pomagala, da se igrica doživljava 3D, 4D i tako dalje. Tako da istraživanja pokazuju da su ta djeca sat do dva, da im se spušta nivo tolerancije na frustraciju i postanu agresivnija, kraći im je narodski rečeno fitilj, postanu agresivnija u svojim nastupima, nego neko dijete koje je sat i po vremena čitalo knjigu. Jer ovo je direktno živjenje nasilja, znači kada je dijete neki nasilni…

00/25/22

Jelena Kalinić: Ali bez odgovornosti koju zakonski okviri donose.

Ivana Zečević: Tako je. Znači ja mogu moju kolegicu da upucam u toj videoigrici i ja nju neću stvarno upucati.

Jelena Kalinić: Desenzibilizacija nasilja.

Ivana Zečević: Odnosno mi imamo tu vrstu učenja koju zovimo habituacija ili navikavanje i ta vrsta učenja je vrlo važna za nas. Jer da nema nje ne bismo mogli da živimo u centru grada jer bismo bili senzibilizirani na svaki zvuk. S druge strane, postoji oponent senzibilizacija, to je kad postanemo pretjerano osjetljivi na nešto. E ovdje se dešavaju i jedna i druga vrsta učenja. Znači naviknem na nasilje, a samo onda zbog smanjene tolerancije na frustraciju ja osjetljiva na neki nezgodan pogled ili neku rečenicu koja meni u tom trenutku ne legne. Tako da da, još jedna stvar koju bih ja kao psiholog nekako savjetovala roditeljima i skrenula pažnju. Ako dijete provodi 4-5 sati igrajući video igre, neka su najkreativnije, dijete provodi vrijeme na određenoj platformi, pritom komunicira sa različitim ljudima ubijeđeno da su to njegovi vršnjaci i vršnjakinje.

Jelena Kalinić: Sve smo svakako nekako prošli, ove glavne fenomene digitalnih tehnologija. Šta biste vi kao psiholog preporučili za kraj? Neke zdrave prakse i kako jačeti otpornost i mladih, i odraslih na digitalne tehnologije. I možda kako jačati tu famoznu empatiju, da damo neku poruku za kraj.

Ivana Zečević: To su tri različite emisije. Otpornost je imunitet mentalnog zdravlja i ona upravo podrazumijeva razvoj socioemocionalnih kompetencija kod djece. I vrlo je važna i kod djece i mladih i odraslih. Ne možemo biti otporni na digitalne tehnologije ukoliko nam se ne postavljaju granice. Znači, roditeljima bih savjetovala da malo promisle o sebi i koliko su oni konzumeri.

Jelena Kalinić: Primjer?

Ivana Zečević: Da regulišu svoje korištenje. Gledajte, ukoliko dijete… ukoliko roditelj ima jedno ili više djece i prati svoju djecu, i djeca nemaju problema u učenju, nemaju problema u hranjenju, nemaju problema u spavanju, imaju dovoljno dnevno-fizičke aktivnosti. Očigledno da digitalne tehnologije nisu prekomjerno… i mogu bez digitalne tehnologije, a da ne dođe do one apstinencijske krize, znači nisu pretjerano izloženi. Ne možemo ih dislocirati od digitalnih tehnologija, jer oni će uz njih da žive. Međutim, ja bih savjetovala da postoje zabranjene zone za telefone i digitalne tehnologije.

Jelena Kalinić: Prostor i vrijeme.

Ivana Zečević: Tako je. I da im se u ručice, što je moguće kasnije daju telefoni.

Jelena Kalinić: I da budu u negdje još da šetaju i da se bave sportom.

Ivana Zečević: Tako je.

Jelena Kalinić: Ivana, puno hvala.

Ivana Zečević: Ili umjetnošću.

Jelena Kalinić: Hvala ti na gostovanju.

Ivana Zečević: Hvala i vama na pozivu.

Jelena Kalinić: Ovo je bila još jedna epizoda Nauka govori podcasta u serijalu FactCast u okviru projekta Evropske unije, podizanje svijesti i znanja o naučnoj pismenosti u BiH.

 

Ovaj članak je izrađen u okviru projekta Evropske unije „Podizanje svijesti i znanja o naučnoj pismenosti u BiH”. Njegov sadržaj isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije.