Monoklonalna antitijela (Mabs) jesu antitijela, dakle posebni proteini, koje proizvode identične stanice imunog odgovora, plazma stanice, a sve te stanice su klonovi jedne “roditeljske” stanice imunog odgovora. Plazma stanice su zapravo “aktivirani” B – limfociti i zovu se još i efektor B-stanice. Dakle, B-limfociti u toku imunog odgovora postaju plazma stanice koje stvaraju antitijela, proteine koji se visoko-specifično vežu za patogen te ga ili ubijaju ili “markiraju” za fagocite. 
 
Upravo zbog osobine antitijela da su tako specifična, ovi proteini su veoma interesantni u medicini, kako u dijagnostičke svrhe, tako i u terapijama. 
 
Međutim, postojao je jedan mali problem u cijeloj priči pokušaja stvaranja velike količine antitijela od jedne roditeljske stanice: treba proizvesti veliku količinu stanica iste stanične linije. Međutim, B-limfociti, koji se dijele mitozom ne proizvode antitijela, a plazma stanice, koje proizvode antitijela, ukoliko su u potpunosti diferencirane, nemaju sposobnost diobe.
 

Ovaj problem je premošten onda kada su sedamdesetih godina razvijeni tzv. “hibridomi”. To su stanice koje su proizvedene fuzijom plazma stanica i stanica raka. Naime, stanice raka imaju poremećen stanični ciklus i zadržavaju sposobnost diobe, dijele se prebrzo i prekomjerno, što ih čini faktički besmrtnim. Međutim, kulture stanica raka upravo zbog tog svojstva predstavljaju poželjan materijal za kulture stanica. Hibridomi plazma stanica koje proizvode specifično antitijelo i stanica raka mogu se i dijeliti i nastaviti proizvodnju antitijela.

Stvaranje hibrodoma i monoklonalnih antitijela

 

 
Mabs mogu poslužiti kao važno dijagonostičko sredstvo tako što u tijelu “lociraju” određene proteine. Recimo možemo stvoriti Mabs koji reaguju na protein fibrin, koji stvara ugruške, kako bismo dijagnosticirali postojanje tromba. Miševima se injicira ljudski fibrin, na što organizam miševa proizvodi antitijela jer ljudski fibrin tretiraju kao antigen. Kod miševa se u slezeni stvaraju plazma-stanice koje reaguju na fibrin. Ove plazma stanice se ekstrahiraju i onda fuziraju sa stanicama kancera. Takvi hibridomi proizvode monoklonalna antitijela na ljudski fibrin. Međutim, nije dovoljno samo proizvesti monoklonalna antitijela – ona se na neki način moraju učiniti vidljivim. Antitijela se moraju vezati sa nečim “vidljivim”, primjerice, nekom radioaktivnom supstancom – nekim radioaktivnim izotopom. Takva antitijela emitiraju zračenje i jednom kada ih, u maloj količini, unesemo u krv osobe koju dijagnostikujemo, antitijela će se vezati za odgovarajući antigen – u ovom slučaju fibrin – ali će i emitovati zračenje koje je moguće detektovati. Detektujući mjesto gdje su se antitijela vezala, detektovali smo i tromb. 
 
Premda kombinacija stanica raka i radioaktivnog zračenja ne djeluje kao najprivlačniji i najsigurniji način dijagnosticiranja, decenije prakse sa monoklonalnim antitijelima pokazale su iznimnu efikasnost i to da su komplikacije i nus-pojave rijetke. Komplikacije se mogu javiti, i u slučaju ovog dijagnostičko-terapeutskog sredstva može doći do razvoja alergija, groznice, vrtoglavice, a u ekstremnim i rijetkim slučajevima može doći i do razvoja kancera, hepatitisa, autoimunih bolesti, anemije i prestanka rada srca. Inače, Mabs nisu stanice raka, samo ih stanice raka fuzirane sa plazma stanicama proizvode.

Ubrzo nakon Mabs iz hibridoma, počelo se sa proizvodnjom čisto humanih monoklonalnih antitijela tj. monoklonalna antitijela iz “humaniziranih miševa”.

Što se tiče terapija zasnovanih na Mabs, koriste se u terapiji raka i autoimunih bolesti, poput reumatoidnog artritisa, Kronove bolesti i ulcerativnog kolitisa. Od 2005. FDA je odobrila 11 tipova monoklonalnih antitijela za terapiju raka.

Nobelova nagrada za hemiju 2018. bila je ujedino i za usavršavanje proteina-monoklonalnih antitijela (Sir Gregory P. Winter).

Za razvoj same tehnike Mabs i hibridoma, Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu su 1984. godine podijelili Niels K. Jerne, Georges J.F. Köhler i César Milstein.