Tržište dodataka prehrani u Bosni i Hercegovini, ali i globalno, naročito u SAD, često djeluje kao „divlji zapad“ – šareno, dostupno i agresivno reklamirano, ali sa znatno slabijom kontrolom nego što mnogi pretpostavljaju. Za razliku od lijekova, koji prolaze stroge provjere kvaliteta, sigurnosti i efikasnosti, suplementi su regulisani kao hrana. To u praksi znači manje nadzora, više prostora za manipulaciju – i veći rizik za potrošače.

Farmaceut Semir Mehović objašnjava ključ problema:
„Dodaci prehrani odnosno suplementi se smatraju prehrambenim namirnicama i ne podliježu kontroli od strane Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH. Obaveza svakog pravnog lica je da se prije uvoza obrati federalnom ministarstvu zdravstva i registruje dodatak prehrani, pri čemu se trebaju zadovoljiti uslovi iz Pravilnika o zdravstvenoj ispravnosti dijetetskih namirnica koje se mogu stavljati u promet (Sl. novine FBiH 7/04). Ovaj Pravilnik je zadnji put donesen 2004. godine i od tada nije izmijenjen, što vam govori dovoljno o tome kakvo je stanje na tržištu dodataka prehrani u FBiH. U FBiH čak nemamo ni javno dostupan registar dodataka prehrani, a gdje bi mogli zvanično da provjerimo da li je određeni dodatak prehrani registrovan službeno i da li su provedene kontrole od nadležnog ministarstva“.

Mehović napominje kako dodaci prehrani podliježu isključivo ispitivanju zdravstvene ispravnosti, a to su mikrobiološki testovi i ispitivanja na teške metale. Dakle, ne postoji uslov gdje se ispituje da li preparat sadrži sve deklarirane stavke, kao i da li su prisutne u toj količini.

No postoji još jedan problem – pacijenti gotovo po pravilu ne govore farmaceutima šta uzimaju od suplemenata, a i suplementi imaju svoje nuspojava, pa čak i interakcije jedni s drugima ili lijekovima.

„Ovdje bih istakao važnost da pacijenti trebaju istaknuti svojim farmaceutima šta koriste od dodataka prehrani, jer nisu svi bezopasni. Čak naprotiv, mnogi od njih mogu dovesti do pogoršanja zdravstvenog stanja ukoliko se uzimaju na svoju ruku.“

Drugim riječima – suplement može proći osnovne testove sigurnosti, a da niko zapravo ne provjeri da li sadrži ono što piše na etiketi ili u kojoj količini. Upravo tu nastaje prostor za pogrešno reklamiranje, lažna obećanja i prenapuhane tvrdnje o „čudesnim“ efektima. Ovaj problem nije specifičan samo za BiH – globalno tržište suplemenata već godinama bilježi slične zloupotrebe, od proizvoda bez aktivnih sastojaka do onih koji sadrže nedozvoljene supstance.

Pitanje kvaliteta dodatno komplikuje porijeklo proizvoda:
„Garanciju zdravstvene ispravnosti može garantovati sam proizvođač, ali i ako je na pakovanju naznačen broj rješenja federalnog ministarstva za stavljanje u promet. LOT nije nikakva garancija kvalitete samog proizvoda. Većina dodataka prehrani se uvozi iz azijskih zemalja, pri čemu je upitan status tih kompanija, kao i način transporta do Bosne i Hercegovine. U svakom slučaju, moram istaći da postoje tri kompanije (Pharmamed, Cydonia, Eliksir) koje imaju svoje proizvodne pogone u Bosni i Hercegovini i oni su renomirani proizvođači i garantuju sastav tj. da ono što je deklarisano na pakovanju – taj sadržaj je i u tableti/kapsuli.“

Za razliku od suplemenata, lijekovi su pod znatno strožim nadzorom:
„Za dodatke prehrani je nadležno federalno ministarstvo zdravstva i to samo u kontekstu provjere da li je proizvod registrovan ili ne. Za lijekove, bilo da se izdaju bez recepta ili uz recept, nadležna je Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH. Takođe, ova agencija je zadužena i za kontrolu oglašavanja lijekova i medicinskih sredstava, te se za svako reklamiranje lijekova i medicinskih sredstava mora dobiti dozvola od agencije.“

To znači da se reklame za suplemente često provlače bez ozbiljne kontrole, što otvara vrata manipulaciji potrošača – posebno u kategorijama koje obećavaju brze rezultate.

Mehović upozorava i na važnost transparentnosti:
„U spomenutom pravilniku nije navedeno da se rješenje federalnog ministarstva zdravstva mora napisati na pakovanju dodatka prehrani. Međutim, proizvođači i zastupnici to često istaknu, kao garant zdravstvene ispravnosti. Moj lični stav je da ako nije naglašeno rješenje na pakovanju, ja bih posumnjao u zdravstvenu ispravnost proizvoda.“

Posebno rizične kategorije su već dobro poznate:
„Naglasio bih da su to proizvodi iz određenih skupina poput preparata za mršavljenje, raznorazni čajevi, preparati za ljepotu (različite vrste kolagena, kreme/masti/fileri/kapi za uljepšavanje), preparati za potenciju ili snagu kod muškaraca. Mislim da su to dodaci prehrani koji se najčešće zloupotrebljavaju, a nije rijetkost da u njima nemate ništa (što je možda i najbolji slučaj) ili pak imate lijekove ili ilegalne supstance. Melemi/kreme/masti koje se proizvode doslovno kao kućne radinosti su posebno suspektne, jer mogu sadržavati kortikosteroidne i antibiotske lijekove, a što može imati fatalne posljedice po pacijente ukoliko se mažu na velikim površinama i često/dugo.“

Zaključak je jasan: suplementi nisu bezazleni proizvodi koje možemo uzimati „za svaki slučaj“. Potrebna je znatno jača regulacija – posebno kada je riječ o provjeri sastava, sprječavanju kontaminacije i kontroli oglašavanja. Dok se to ne desi, odgovornost djelimično ostaje na potrošačima: informisati se, provjeravati proizvode i – što je najvažnije – konsultovati zdravstvene stručnjake prije upotrebe.