Od cijepljenja do klimatskih promjena: zašto su dokazi važni?

Prije nekoliko desetljeća jedan od najuglednijih pedijatara na svijetu, Benjamin Spock, u svojoj svjetskoj uspješnici Njega i odgoj djeteta promijenio je samo jednu rečenicu. Roditeljima je preporučio da dojenčad stavljaju spavati na trbuh umjesto na leđa. Za to nije imao čvrste dokaze. Smatrao je da će se tako izbjeći spljoštenost glave ili da se djeca neće ugušiti vlastitim bljuvotinama.

Piše: Dejan Verčič

 

Budući da je njegova knjiga postala svjetski bestseler (objavljena je i na hrvatskom jeziku), preporuku su prihvatili liječnici i milijuni roditelja. Istodobno je počeo rasti broj smrti od sindroma iznenadne dojenačke smrti. Prve studije koje su uspoređivale dojenčad koja je umrla s onom koja je preživjela pojavile su se još šezdesetih godina prošloga stoljeća. Pojedinačna istraživanja još nisu bila dovoljno uvjerljiva. Tek kada su istraživači njihove rezultate sustavno objedinili i usporedili, postalo je jasno da spavanje na trbuhu znatno povećava rizik od smrti dojenčeta. Kasnije analize pokazale su nešto potresno. Da su dokazi bili pravodobno prikupljeni, uspoređeni i uzeti u obzir, samo bi se u Ujedinjenom Kraljevstvu moglo spasiti oko deset tisuća djece, a u Sjedinjenim Američkim Državama i Australiji približno pedeset tisuća.

Benjamin Spock nije bio ni glup ni zlonamjeran. Bio je jedan od najvećih stručnjaka svojega vremena. Njegova je pogreška bila drukčije prirode. Vjerovao je da su ugled i iskustvo dovoljni.

Rađanje medicine utemeljene na dokazima

Upravo je to nekoliko godina poslije počeo primjećivati mladi britanski liječnik Ian Chalmers. Dvojica uglednih opstetričara istoj su trudnici mogli dati potpuno različite savjete, a odluku je na kraju određivalo mišljenje najstarijega ili najuglednijega u prostoriji. Englezi su za takav način odlučivanja poslije skovali duhovit izraz eminence-based medicine – medicina utemeljena na ugledu. Još je zajedljivija kratica GOBSAT (Good Old Boys Sat Around the Table): nekoliko uglednih muškaraca sjedne oko stola i odluči što je ispravno.

Chalmers se s tim nije mogao pomiriti. Počeo je prikupljati sva dostupna klinička istraživanja o trudnoći i porodu te ih sustavno uspoređivati. Pokazalo se da brojni rutinski zahvati nisu donosili nikakvu korist, a neki su bili čak i štetni. Među njima brijanje rodilja, rutinske epiziotomije i mnogi drugi postupci koji su se desetljećima provodili zato što su liječnici vjerovali da pomažu, a ne zato što su to potvrđivala istraživanja.

Mnogo vremena provodim na autocesti između Ljubljane i Zagreba. Zato uz radio rado slušam i podcaste, često snimke javnih rasprava. Prije nekoliko tjedana na jednoj od njih slušao sam znanstvenu novinarku Helen Pearson, koja je, među ostalim, spomenula i ove dvije priče. Svaka je sama po sebi zanimljiva. Mene su, međutim, privukle zato što zapravo uopće nisu ponajprije priče o medicini. One govore o nama.

Jedno istraživanje još nije dokaz

Volimo misliti da živimo u dobu znanja. Išli smo u škole. Imamo sveučilišta, istraživačke institute i znanstvene časopise. Nikada u povijesti čovječanstva nismo znali toliko o svijetu koji nas okružuje. No jedna od najvažnijih ideja na kojima počiva moderna znanost iznenađujuće je mlada.

Medicina poznaje pojedinačna istraživanja već stoljećima. Tek se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća učvrstila zamisao da nijedno pojedinačno istraživanje, nijedan profesor i nijedan autoritet nisu dovoljni. Prije donošenja važne odluke potrebno je sustavno pregledati sve najbolje raspoložive dokaze. Izraz medicina utemeljena na dokazima u stručnoj se literaturi pojavio tek 1991. godine.

To nije značilo rođenje znanstvene medicine. Značilo je rođenje novoga načina razmišljanja. Najveće postignuće moderne znanosti nisu njezina otkrića, nego pravila po kojima razlikuje dokaze od mišljenja. Upravo tu, međutim, griješimo i danas.

Gotovo svakoga dana pročitamo bombastičan naslov: „Istraživanje je pokazalo…“ ili „Znanstvenici su otkrili…“. Ali jedno istraživanje još nije dokaz. Može biti izvrsno ili loše. Može biti slučajnost. Može sadržavati metodološke pogreške. Može kasnije biti opovrgnuto. Upravo zato znanost ne počiva na pojedinačnim istraživanjima. Počiva na njihovu uspoređivanju. Na provjeravanju dolaze li i drugi istraživači do sličnih rezultata. Na postupnom sastavljanju cjeline dokaza. Upravo je to bila Chalmersova velika zamisao. Nije ga zanimalo koje je istraživanje u pravu. Zanimalo ga je što pokazuju sva istraživanja zajedno.

Spockova priča zato nije završila prije pola stoljeća. Svaki put kada čujemo: „Poznajem liječnika koji tvrdi drukčije“, vraćamo se Spocku. Svaki put kada jedno jedino istraživanje postane važnije od desetaka ili stotina drugih, vraćamo se Spocku. Svaki put kada više vjerujemo samouvjerenom govorniku nego cjelini dokaza, ponavljamo istu pogrešku. To vidimo kod cijepljenja. Kod klimatskih promjena. Kod teorija zavjere o kemijskim tragovima koje navodno ostavljaju zrakoplovi. Dokaza ne nedostaje. Nedostaje spremnosti da prihvatimo kako svi dokazi zajedno imaju veću težinu od pojedinačnog uvjerenja.

U stvarnosti većinu svojih odluka još uvijek ne donosimo na temelju dokaza. Donosimo ih na temelju povjerenja. Vjerujemo liječniku, prijatelju, političaru, influenceru ili osobi koja govori najuvjerljivije. Tek nakon toga počinjemo tražiti razloge koji potvrđuju naš izbor. U tome nema ničega novoga. Tako su ljudi razmišljali tijekom većega dijela svoje povijesti. Novo je nešto drugo.

Dvije vrste sumnje

Prvi put u povijesti imamo metodu pomoću koje svoja uvjerenja možemo sustavno provjeravati. Nije savršena. I znanost griješi. Ali od svih načina koje je čovječanstvo razvilo, zasad je najbolja u ispravljanju vlastitih pogrešaka. Upravo zato valja razlikovati dvije vrste sumnje.

Prva je metodološka sumnja, na kojoj počiva moderna znanost. To nije sumnja radi same sumnje, nego disciplina neprestanog provjeravanja, uspoređivanja i ispravljanja vlastitih spoznaja. Upravo je zahvaljujući njoj Ian Chalmers prikupio sva dostupna istraživanja i pokazao da su se čak i najveći autoriteti znali varati.

Druga je voluntaristička sumnja. To nije spremnost da se provjeravaju dokazi, nego odluka da nijedan dokaz nećemo prihvatiti ako nam se ne sviđa. Takva sumnja ne traži istinu, nego opravdanje za već oblikovana uvjerenja.

Posljednjih godina susrećemo je sve češće. U protivljenju cijepljenju. U poricanju klimatskih promjena. U teorijama zavjere o kemijskim tragovima na nebu. Pa i u političkim programima koji kao rješenje predlažu izlazak iz Svjetske zdravstvene organizacije ili povlačenje država iz međunarodnih sporazuma i institucija. Ne zato što nude bolje dokaze, nego zato što dovode u pitanje same ustanove čija je zadaća dokaze prikupljati, provjeravati i uspoređivati.

Upravo je u tome bitna razlika. Metodološka sumnja nastoji unaprijediti način na koji dolazimo do znanja. Voluntaristička sumnja, naprotiv, podriva same postupke koji nam omogućuju razlikovati utemeljenu spoznaju od pukoga uvjerenja.

Sumnja zato nije suprotnost znanju. Ona je njegov nužan preduvjet. Ali samo dok nas vodi prema boljim dokazima. Kada postane izgovor da odbacimo svaki dokaz koji nam nije po volji, više ne služi istini, nego našim predrasudama. Benjamin Spock je pogriješio. Ian Chalmers je posumnjao. Medicina je zahvaljujući tome postala bolja.

Ovo nije priča o dvojici liječnika. Ovo je priča o civilizaciji koja je napredovala zato što je naučila razlikovati sumnju koja traži dokaze od sumnje koja od njih bježi. Civilizacije ne određuju ljudi koji misle da su uvijek u pravu. Određuju ih ljudi koji su spremni priznati da su pogriješili. Zato je za naše vrijeme najvažnije pitanje učimo li sumnjati tako da ćemo na kraju više vjerovati dokazima, a ne manje.

 

Ovaj tekst je sa dozvolom prenesen sa šest.hr Komentar Dejana Verčiča: Kako znamo da je nešto istina? Od cijepljenja do klimatskih promjena: zašto su dokazi važni?

Naslovna ilustracija je urađena pomoću alata GAI.