Aspergerov sindrom spada u poremećaje iz autističnog spektra, a imaju ga i neke poznate ličnosti, kao Elon Musk, Courtney Love, Daryl Hannah, Anthony Hopkins, a imao ga je Andy Warhol.

To je neurobiološki poremećaj koji utječe na socijalne interakcije, komunikaciju i ponašanje. Osobe s Aspergerovim sindromom često pokazuju ograničen interes ili fokusiranost na određene teme, s visokom razinom stručnosti u tim područjima. Izazovi u interpretaciji neverbalnih znakova, poput mimike lica ili gestikulacije, često su prisutni. Ljudi s Aspergerovim sindromom mogu imati poteškoće u razumijevanju društvenih normi i suptilnosti u komunikaciji. Uprkos izazovima, mnogi pojedinci s ovim sindromom pokazuju izuzetne talente i doprinose zajednici. Rana dijagnoza i pravilna podrška mogu poboljšati kvalitetu života osoba s Aspergerovim sindromom.

Nažalost, Aspergerov sindrom za sada, bar u kolokvijalnim krugovima, još uvijek nosi taj naziv, a tretira se kao bolest, iako je još 2013. uklonjen iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih bolesti (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders / DSM-5). Još uvijek se nalazi Internacionalnoj klasifikaciji bolesti (International Classification of Diseases / ICD-11), ali kao poremećaj iz autističnog spektra (Autistic Spectrum Disorder / ASD). Kliničari više ne koriste ovaj opis “bolest” kao zvaničnu dijagnozu.

Psihologinja dr Maida Koso, s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Univezitata u Sarajevu naglašava kako je zvanično to poremećaj iz spektra autizma, „više nije Asperger“. „Poremećaj je precizniji naziv nego bolest. Neke funkcije odstupaju od prosjeka što dovodi u pitanje i termin poremećaj kod visokofunkcionirajućeg autizma, ali zasad je tako“ objašnjava dr Koso.

To je poremećaj u razvoju koji se karakteriše problemima na polju socijalne i emotivne inteligencije, poput socijalne interakcije, neverbalne komunikacije i pokazivanja emocija, međutim, govor i inteligencija nisu pogođeni. Dapače, njihova inteligencija često premašuje prosjek i radi se o natprosječno inteligentnim, radoznalim i talentovanim osobama. Ponekad se kao primjeri „aspergerovaca“ navode Leonardo da Vinci, Wolfgang Amadeus Mozart, Charles Darwin, Alan Turing, Nikola Tesla, Bill Gates, Steve Jobs, Greta Thunberg te niz glumaca, naučnika i poznatih osoba, međutim, zapravo je za mnoge od njih teško potvrditi da su zaista imali ovaj sindrom. No, za neke za koje znamo da se nose s ovim stanjem zaista možemo reći da tjeraju ljudski rod naprijed, makar na neki svoj, ekscentričan način.

Britanski klinički psiholog Simon Baron-Cohen zauzima stav da je ova kombinacija sposobnosti i osobina operirala kroz ljudsku evoluciju i da su ovakve osobe znatno doprinosile razvoju civilizacije.

Jasno je da ovaj poremećaj ima jaku bazu u genetici, ali do danas nisu izdvojeni tačni mehanizmi razvoja ovog stanja. Za neke poremećaje iz spektra se zna genetička veza, ali za ovo još ne.

Druga stvar vezana za Aspergerov sindrom, osim toga što više nije zvanična dijagnoza, jeste i sama problematika ovog termina. Naime, austrijski ljekar-pedijatar koji opisao ovaj poremećaj, Hans Asperger, u istoriji nije odigrao baš svijetlu ulogu, naprotiv – u toku nacističke vlasti slao je djecu s poteškoćama u zloglasnu Am Spiegelgrund kliniku, koja je učestvovala u programu eutanazije svih onih koji nisu bili po mjeri nacističke slike „natčovjeka“, programu poznatom kao „Aktion T4“. Za rad Hansa Aspergera se pročulo tok 80-tih godina prošlog vijeka i sam naziv sindroma zapravo potječe iz tog doba.

Stoga se danas pokušava izbjegavati ovaj termin jer je višestruko stigmatizirajući i nosi za sobom sav teret nacističkih genetičkih čistki. Generalno, danas se više nastoji koristiti termin „neurodiverzitet“ za stanja – poremećaje iz autističnog spektra.

Ljudima, naročito djeci s ovim poremećajem mogu dosta pomoći različiti oblici kognitivnih terapija, vježbanje motorike, rad na govoru, posebice jer ove osobe imaju slabiju motoriku i znaju često nagomilavati riječi ili koristiti poštapalice te imati selektivni mutizam.

Mogu imati čudne pokrete i geste, zbog čega im okolina nadijeva epitet „čudaka“, a mogu kao djeca biti i žrtve vršnjačkog nasilja i ismijavanja. Međutim, vježbom i disciplinom problemi u komunikaciji sa sredinom koje ove osobe imaju se mogu prilično ukloniti, do mjere kada sredina neke od tih stvari prihvata kao osobenost, ekscentričnost ovih ljudi.

Još postoje rasprave može li se i treba li se ovaj poremećaj razlikovati od visokofunkcionalnog autizma (highly-functioning autism /HFA), ali zbog toga što još nema konsenzusa na ovu temu, nije tačno ni utvrđeno koliko ljudi ima ovaj poremećaj. Smatra se da ih oko 37.2 miliona, što čini oko 0.5% svjetske populacije.