Trešnje su jako popularno voće, a i one, poput jagoda, šljiva, jabuka, krušaka, dunja, malina, kupina, kajsija i breskvi – spadaju u porodicu ruža – Rosaceae. Trešnje pripadaju rodu Prunus u koji spada i koštunjavi badem (Prunus dulcis), ali i višnja. Biologija i hemija arome trešanja kojom nas osvježe u rano ljeto su tema koju ne treba zaobići.
Neki kultivari trešnje se uzgajaju isključivo zbog cvjetova, poput ornamentalnih – japanskih kultivara, a koji ne proizvode plod. Takva su Prunus serrulata (Prunus jamasakura). Trešnje – slatkih, krupnih svijetlocrvenih plodova imaju naučni naziv Prunus avium, dok su višnje – kiselije i nešto manjih plodova Prunus cerasus.
Trešnje su se dugo uzgajale u području Azije, primjerice u Anatoliji, u grčkoj regiji Kerasous, od čijeg naziva i potječu različiti evropski nazivi za trešnju – latinski cerasu, francuski cherise, engleski cherry. Poslije su trešnje donesene u Rim, a kasnije su se raširile i u Evropi. Zanimljivo je da su trešnje u Englesku došle tek za vrijeme vladavine Henrija VIII, koji ih je okusio u Flandriji, pa naredio da se ovo voće počne uzgajati u Engleskoj.
Crvena boja plodova trešnje dolazi, kao i kod drugih crvenih i ljubičastih plodova i biljnih dijelova uopšte, od pigmenata iz grupe antocijanina. Kod trešanja je to ponajviše cijanidin-3-o-rutinozid, a kod višnje je zastupljeniji cijanidin-3-o-glikozilrutinozid. Zanimljivo je da višnje imaju više antocijanina, pa im to daje i jaču boju.
Trešnje imaju i dosta šećera u sebi, i to nešto više glukoze (52%) od voćnog šećera fruktoze (42%). Ostali šećeri prisutni u ovom voću su saharoza (obični, invertni šećer, disaharid sastavljen od molekula fruktoze i glukoze), galaktoza i maltoza.
Imaju i dosta vlakana, oko 2.1%, a ta vlakna nisu ništa drugo nego složeni šećeri kakva je celuloza, a koji čine stanične stijenke.
Jedan manji dio arome svježine trešanja dolazi od heksanala, koji u čistom obliku predstavlja zelenkastu tekućinu mirisa pokošene trave. Onu slatkastu voćnu aromu trešnjama daju heksanol i heptanol.
U košpicama trešanja i višanja, ali i drugog voća iz ove porodice, poput kajsija, breskvi i jabuka, nalaze se otrovne tvari – cijanogenični glikozidi, posebno amidalin, koji se pogrešno predstavlja kao neka “ljekovita tvar”, ali se radi o pseudonaučnoj, šarlatanskoj tvrdnji. Međutim, treba znati da se amigdalin u našem probavnom sistemu raspada, i oslobađa se hidrogen cijanid. Naravno, ako pojedete 2-3 košpice trešanja neće vam ništa biti, ali oni koji nestrpljivo pojedu trešnje zajedno s košpicama će imati probavne tegobe, moguće i trovanje. Posebno je bitno da se ne daju cijele trešnje kućnim ljubimcima (recimo psi) jer je za njih i manja količina nego za nas pogubna.
Izvor infografike: Compound interest
