Leatril, također poznat kao amigdalin ili “vitamin B17” te kao laevomandelonitril, je spoj koji se nalazi u sjemenkama mnogih voćki, poput marelica, jabuka, breskvi i trešanja. Najpoznatiji je po svojoj kontroverznoj upotrebi kao alternativni tretman za rak. Međutim, niti je leatril vitamin, niti pomaže kod liječenja raka.

Leatril je bio populariziran kao potencijalni lijek protiv raka u 1950-ima i 1970-ima, ali do sada nema dovoljno naučnih dokaza koji bi podržali tvrdnje o njegovoj efikasnosti. Studije koje su istraživale leatril nisu uspjele dokazati da ima značajan učinak na liječenje raka. Zabilježene su nuspojave kao što su mučnina, povraćanje, glavobolja, vrtoglavica i cijanidno trovanje kod osoba koje su uzimale leatril.

Počinjem priču o leatrilu izjavom kreacioniste/zagovornika inteligentnog dizajna Tomislava Terzina da je “Bog Biblije bog alternativne medicine”. Ova izjava je sublimacija svih onih najgorih new-age vjerovanja i vjerovanja adventističke crkve koja dobrim dijelom stoji iza onih svima nama poznatih pseudonaučnih koncepata “mlade Zemlje”. Na svom predavanju, Terzin je iskoristio priliku da malobrojnoj publici napakuje priču o amigdalinu (laetril, B17) kao “zabranjenom lijeku za rak”.  Alernativna medicina je često povezana s bajanjima, vjerom, kreacionizmom i različitim mambo-džambo učenjima i ljudi, nažalost, padaju na te stvari, pogotovo ako su očajni, bolesni, ili im je neko blizak bolestan.

Zanimljivo je kako ovi alternativci objašnjavaju mehanizam djelovanja ovog glikozoda: B17 se, naime sastoji od 2 molekule glukoze povezane u disaharid, na koji je opet nadovezana struktura benzenovog prstena povezana preko cijanovodonične grupe sa molekulama glukoze. Ovo jedinjenje, koje se nalazi u košticama voća iz porodice Rosaceae i u nekim biljkama iz porodice Fabacea, ima IUPAC naziv [(6-O-β-D-glukopiranozil-β-D-glukopiranozil)oxy](fenll)acetonitrile. Mehanizam djelovanja na stanice raka, je, prema Terzinu i alternativcima, sljedeći: stanice raka vole šećer, pa kad naleti amigdalin, stanice raka se prevare, i, misleć’ da su uzele 2 molekule glukoze, uzmu amigdalin, koji poslije zezne stanice tako što otpusti cijanovodoničnu grupu.

 
Strukutra amigdalina

Infantilna logika adventista, kreacionista, njuejdžera je opet na djelu: ovo zvuči savršeno “logično” u svijetu imaginarne logike ovih ljudi. Međutim, niti je stanice tako lako prevariti, niti amigdalin može tako djelovati. B17 alternativna terapija je kanonski primjer prevare: zapravo, u tom obliku on i ne dođe do oboljelog tkiva, nego ga u crijevima razgrade enzimi beta-glukozidaza i amigdalaza na disaharid genciobiozu i L-manderonitril. Diaharid se dalje jednostvano može razložiti na 2 molekule glukoze, međutim, šta biva sa L-manderonitrilom? On se dalje metabolizira do benzaldehida i cijanovodika. 50 ml benzaldehida je smrtna doza za čovjeka mase 70 kg. Što se tiče cijanovodika (HCN), dovoljno je reći da se koristio u Drugom svjetskom ratu pod nazivom Zyklon b.

Cijanovodik indigestiran u koncentraciji većoj od 0.6 mg izaziva trovanje, a svježe koštice kajsije imaju od 89 do 2170 mg cijanovodika (preko amigdalina) u kilogramu. Naravno jasno je da niko neće pojesti kilogram koštica, ali već male količine nisu bezopasne. Sjetite se da se možda kao mali pokušavali istucati koštunicu koja ostane nakon kajsije i pojesti je, pa su vas upozoravali da to ne radite?=”text-align: left;”>

60 koštica gorkog badema tj. kajsije je otrovno za odraslog čovjeka, a svega 5-10 za djecu. (prema tekstu o cijanogeničnim glikozidima: Dr G. Speijers, National Institute of Public Health and Environmental Protection; Laboratory for Toxicology; Bilthoven, The Netherlands)
Uglavnom, prema Terzinu, nakon Potopa, ljudi su toliko mutirali (“svi smo mi mutantni, degenerici” kaže Terzin), da se Svevišnji sažalio i dao nam biljke kojima ćemo se liječiti.

I naravno, za sve ovo, Terzin ima neki prigodan citat iz Biblije kao dokaz. Moram istaći da nisam protivnik herbalizma (liječenje ljekovitim biljkama) i smatram da to to vid protonauke, a ne pseudonauke jer su mnogi lijekovi derivirani upravo iz biljaka koje su se stotinama, pa i hiljadama godine koristile u liječenju (salicilna kiselina/acetilsalicilna kiselina iz kore vrba, a pretprošle godine je i Nobelova nagrada otišla za antimalarik artemizinin). Međutim, aktivne tvari ljekovitih biljaka (i otrovnih biljaka) treba dobro poznavati. Ukoliko te tvari naš digestivni sistem ne razloži, one bi mogle biti od koristi.

Također, ukoliko se pri metaboliranju iz tvari u ljekovitim biljkama oslobodi aktivna supstanca koja može doći na oboljelo mjesto, biljke djeluju. Međutim, niti jedan rad na velikom uzorku nije pokazalo da amigdalin selektivno djeluje na stanice raka i čak se pokazalo kako samo tragovi metabolita amigdalina dolaze do stanica – prije ćete se otrovati nego što vam amigdalin može pomoći. Priče o izlječenjima su na nivou slučaja i anegdotalne, pa je moguće da su se oni koji pričaju kako su se izliječili amigdalinom zapravo izliječili standardnim metodama.

Prema Cochrane: “Tvrdnje da laetril ili amigdalin imaju blagotvorne učinke na oboljele od raka trenutno nisu potkrijepljene pouzdanim kliničkim podacima. Postoji značajan rizik od ozbiljnih štetnih učinaka od trovanja cijanidom nakon laetrila ili amigdalina, osobito nakon oralnog gutanja. Stoga je odnos rizika i koristi laetrila ili amigdalina u liječenju raka nedvosmisleno negativan”.

Nije problem amigdalina to što je otrovan – pa i citostatici su otrov, nego je problem to što ne stigne tamo gdje treba stići. Liječenje amigdalinom nije dozvoljeno prema FDA i evropskoj komisiji, zato što ne postoje čvrsti dokazi sa je tvar djelotvorna. Postoje i studije na miševima koje pokazuju određeno antitumorsko djestvo ove tvari, ali studije na ljudima daju drugačije rezultate. Kako god – ako nauka zaista pokaže antitumorsko dejstvo amigdalina, njegovu učinkovitost i ako pronađe način kako da tu tvar dostavi do tumora, ja sam spremna prihvatiti da ovo nije još jedan “alternativni” lijek koji ne pomaže.

Eh, sad, ako hipotetički uzmemo da oboljela osoba neće jesti letalnu dozu koštica, te se neće otrovati, koje su onda opasnosti od B17? Pa vrlo jednostavno: te osobe odugovlače trenutak odlaska na pravi, priznati medicinski tretman. Alternativci i sektaši udaljavaju ove ljude od pravih lijekova, govoreći im da su citostatici otrovi čiju distribuciju potpiruje famakomafija, koja, također, pokušava zabraniti jeftine i lako dostupne lijekove, poput “B17”. I tako, desi se da osoba toliko oduži početak primanja hemoterapije ili zračenja, da joj više nema pomoći. Naravno, onda se citostatici optužuju za neuspjeh.