Riječ patogen vjerovatno dolazi od grčke riječi pathos, što znači „patnja, osjećaj, emocija, nesreća”, i grčke riječi –genes, što znači „rođen od, proizveden od strane”. Patogen je onaj koji stvara patnju i nesreću. Upravo to smo i vidjeli u toku pandemije COVID-19, ali i u toku drugih pandemija – sjetimo se pandemije kuge. U nekim situacijama se događa prelijevanje patogena (eng. “spillover”) s jedne na drugu vrstu (recimo na čovjeka sa neke domaće ili divlje životinje), ali moguća su prelijevanja i sa čovjeka na životinje (recimo COVID-19 s čovjeka na mačke i pse ili ljudski virusi na majmune).
Većina bolesti dolazi zapravo od životinja. Čak do 70% patogena koji se pojavljuju kod ljudi potječu od životinja – radi se o zoonozama. Većina njih su virusi, ali novi uzročnici također mogu biti bakterije i gljivice, poput onih iz roda Candida. Novi uzročnici mogu nastati i iz okoliša – iz tla ili iz vode. Na primjer, legionarska bolest je došla iz vode u klimatizacijskoj jedinici hotela. Neke bakterije evoluiraju i pod pritiskom neracionalne upotrebe antibiotika, a postoje i patogeni skriveni u vječno zaleđenom tlu – permafrostu. No veća je vjerovatnoća da će nas zaraziti neki patogen iz životinja nego neki iz permafrosta.
Zašto je to tako? Ljudi već stotinama godinama mijenjaju okoliš i utječu na njega, a u moderno doba smo toliko ušli u divljinu, uništavajući biodiverzitet u potrazi za hranom, uzgajanjem životinja, plantaža, urbanizacijom, da je naš kontakt s divljim svijetom zapravo intenzivniji i veća je mogućnost kontakta sa životinjama i prelijevanja patogena. No, šta je to prelijevanje?
Prelijevanje je zapravo pojava kada neki patogen koji tipično inficira životinje, „preskoči vrstu“, odnosno, prenese se sa životinje na čovjeka i zarazi čovjeka (može i suprotno – da ljudski virus zarazi životinje, što je posebno interesantno kod zaštite ugroženh vrsta). Prema drugim definicijama, to je kada neki životinjski virus preskoči i počne zaražavati ljude i prenositi se s jedne na drugu osobu. Naime, ova prelijevanja patogena se dešavaju i to češće nego što mislimo, ali nije uvijek slučaj da zaražena osoba zarazi još nekoga. Raina Plowright i njene kolege pišu u časopisu Nature Reviews Microbiology, da su zoonotska širenja „prenos patogena s kičmenjaka na čovjeka.” Naime, postoje i beskičmenjaci koji prenose patogene, ali ovo nisu „prelijevanja“ nego se radi o vrstama koje su vektori za neke uzročnike bolesti, dio ciklusa njihovog širenja.
U proteklih nekoliko godina naučnici su počeli shvatati da su prelijevanja (eng. „spillovers“) češća nego što se prije mislilo. U cijelom svijetu prelijevanja se vjerojatno događaju mnogo puta dnevno. Jedna studija, objavljena 2022., procjenjuje da se oko 66 000 virusa sličnih SARS-u svake godine prelije sa šišmiša na ljude samo u jugoistočnoj Aziji.
Većinu vremena ne ‘vidimo’ događaje prelijevanja jer virus koji se prenosi sa životinje na čovjeka ne uzrokuje simptome ili bolest ili ga naš imunološki sistem odmah neutrališe. Međutim, neki ljudi mogu biti ranjiviji na ova prelijevanja jer se njihov imunološki sistem ne može boriti protiv infekcija. Ova grupa može uključivati osobe s potisnutim imunološkim sistemom.
Naučnici mogu da identifikuju izvor infekcije u oko 40% slučajeva. Dakle, u oko 60% slučajeva medicinari neće znati uzrok infekcije. Koji su ti drugi, nepoznati patogeni? To bi mogli biti upravo virusi koji se prenose sa životinja, a koje istraživači jednostavno nisu uspjeli otkriti. Odnosno, tu se može raditi o skrivenim prelijevanjima.
Naučnici su dugo bili usredotočeni na traženje novih patogena u divljini i pripitomljenim životinjama — što ima smisla ako su slučajevi prelijevanja rijetki. Ali ako se prelivanja događaju češće – i ponekad čak i razbole ljude – tada bi efikasnija strategija bila tražiti nove patogene među oboljelim ljudima, posebno kod onih ljudi koji rade u blizini i sa životinjama. Drugim riječima, umjesto da pokušavate predvidjeti koji će se virusi proširiti, počnite nadzirati one koji već jesu tu. Virusa ima na milione, milijarde… Ne možemo kontrolisati sve viruse u svim divljim i domaćim životinjama.
Ovo praćenje oboljelih i testiranje na postojeće patogene te, ukoliko profil ne odgovara postojećim, potraga za eventualnim novim uzročnikom danas je lakša nego ikad prije – pomoću metoda sekvenciranja gena. Evo šta još možemo na globalnom nivou uraditi da se pandemije spriječe ili ako se dese, smanji njihov pogubni utjecaj: 12 stvari kojima možemo smanjiti rizik izbijanja pandemija i bolje pripremiti svijet na takve događaje?
