Potrebno je nebrojeno mnogo puta ponoviti kako je naš obrazovni sistem prepotopski.

Kada sam ja išla u osnovnu, program je bio isti kao deset godina prije, a taj je bio praktično isti kao onaj deset godina prije njega. I gle čuda – isti su bili i ljudi koji su pisali udžbenike. Današnje udžbenike pišu neki drugi profesori, uglavnom studenti onih koji su te knjige pisali prije dvadeset, trideset godina, ali program gotovo da se nije izmijenio. Uz dužno poštovanje prema univerzitetskim profesorima koji su pisali ove udžbenike, moram primijetiti da ni oni, a ni oni iz odgovornih institucija koji su pravili programe, nisu shvatili osnovnu osobinu nauke: to je znanje koje se povećava novim spoznajama.

To znači da stalno dolaze nove informacije i da se opseg znanja stalno povećava. A naša djeca uče jedno te isto, uglavnom bazirano na učenju napamet: primjerice, još uvijek je u nastavnim planovima i programima za predmet Biologija glavni akcenat stavljen na sistematiku biljaka i životinja, koja se jedino i može učiti napamet.

Naravno, ne treba tražiti da u nastavnom programu budu informacije do kojih je nauka došla u zadnjih deset godina. Ali, struktura DNK je otkrivena 1953., dakle, prije 62 godine! Darwinovo “Porijeklo vrsta” je ugledalo svjetlost dana 1859.- prije 156 godina! Prve ideje o strukturi atoma dao je John Dalton 1804., prije 211 godina, a Niels Bohr je 1913. dao prvi model atoma, koji, premda danas prevaziđen, i dalje važi kao “školski model” – onaj koji je vrlo jednostavno predočiti djeci, bar kao koncept postojanja čestice zvane atom.

Ovi koncepti – struktura ćelije i nasljednog materijala te struktura materije – su osnova osnove. Zašto ih naša djeca (sem ako su im roditelji iz branše prirodnih nauka ili ako su djeca jako zainteresirana za nauku) čuju prvi put tek nekad krajem osnovne škole ili, još gore, u srednjoj? Ili nikad? Zašto se naš obrazovni sistem oslanja na individualna interesovanja pojedinaca – vrlo radoznale djece i roditelja koji pokušavaju pojedinačnim naporima objasniti svijet i prirodu svojoj djeci? Zar obrazovanje nije pravo sviju? Zašto ne bi o DNK i atomu nešto naučila i djeca koja dolaze iz porodica u kojima ni roditelji ne znaju šta je to?

Neko će mi reći da su knjige za mališane pretrpane informacijama i da se djeca jedva probijaju kroz tu buku znakova. Da, to je istina. Ali pogledajte šta im dajemo: buku informacija datuma iz istorije, svjetskih dana ovoga i onoga, osnovci uče biosistematiku i moraju napamet učiti taksonomske pripadnosti (koje se mijenjaju jer naučnici nađu nove i ponešto drugačije veze između živih stvorenja, zahvaljujući metodi DNK sekvencioniranja), ali ih ne naučimo da je blavor bezopasan i koristan gušter, a ne zmija. Ne naučimo ih razlikovati otrovno velebilje od trešnje ili borovnice. Ne naučimo ih prepoznavati osnovno drveće kraja. Gradska djeca će vam samo izuzetno znati pokazati bukvu ili johu. O razlici između bora i smreke da ne govorim. Ne učimo ih povezanosti živih bića u nekoj zajednici. Dajemo im neoperativne informacije, a krijemo od njih važne stvari.

Treba nastojati da se neki naučni koncepti – naročito DNK i atom – spominju još dok su djeca u nižim razredima osnovnih škola, kod učiteljica i učitelja, na predmetu Priroda. Pri tome se mora računati na promjenu svijesti, na vrlo temeljite promjene u nastavnim planovima i programima, na žučne rasprave sa predstavnicima odgovornih institucija, na pružanje pomoći nastavnicima kako bi novo znanje, na koje nisu pripremljeni, mogli prenijeti učenicima. Ili, realizaciju predmeta Priroda povjeriti nastavnicima Biologije.

 
 
Shvatate – znanje raste i sa njegovim rastom NASTAVNI PROGRAMI SE MORAJU POMJERATI. Ono što se nekad učilo u šestom ili sedmom razredu, mora se bar malo spomenuti u nižim razredima. Ono što se nekad učilo u srednjoj, mora se učiti u osnovnoj. Elementarne čestice, u koje spada Higgsov bozon, moraju se temeljito preći u srednjoj školi, a ne tek malo spomenuti sat ili dva prije završetka četvrtog razreda srednje škole. Trebaju se izbaciti neka neoperativna znanja, poput opsežne sistematike, razvojnih ciklusa algi i papratnjača. Mislim da još uvijek u srednjoškolskim udžbenicima operiraju vrlo teške i zahtjevne lekcije o Krebsovom ciklusu i fotosintezi, koje se, bez vrlo opširnog znanja ne samo biologije, nego i biohemije, pa i fizike, svedu na puko “štrebanje” faza. To su ipak stvari za studij. Ali DNK, pojam genoma, nasljednih bolesti i evolucije nisu stvari samo za studij – to su esencijalna znanja iz opšteg obrazovanja. Odgovor na pitanje “Šta je DNK?” i “Šta je ćelija?” ne bi trebala biti ništa manje opšte znanje od pitanja “U kojem muzeju se nalazi Mona Liza?”
 
Dakle, pročistiti udžbenike od informacija koje opterećuju, a proširiti ih onim bez čega se danas ne može (ili, pak, može?), a neke stvari početi učiti već u četvrtom i petom razredu osnovne škole.