Od četiri jahača antinaučne apokalipse – antievolucionizma, odbacivanja naučnog konsenzusa o klimatskim promjenama, anti-GMO i antivakcinalnog pokreta – potonji, antivekseri ili antivakseri, najbrže djeluju i najbrže uzimaju danak. 

 
Antivakcinalni pokret je antinaučni pokret koji okuplja različite teoretičare zavjera kojima je zajedničko protivljenje praksi vakcinacije. Vakcinacija je zasigurno jedan od najvažnijih izuma čovječanstva, mala stvar koja je spasila milione i milione živote te podigla kvalitet života. Ipak, i pored toga, vakcine su na udaru propagande koja širi strah te, nažalost, procijepljenost stanovništva različitim vrstama vakcina opada. Postoje bolesti koje ne možemo prevenirati, a postoje bolesti koje možemo spriječiti. Neke od tih bolesti, naročito poliomijelitis, morbili, velikih kašalj i difterija, nisu nimalo bezazlene i mnogo ih je jeftinije spriječiti i omogućiti djeci zdravo djetinstvo, nego liječiti ove bolesti ili sanirati njihove posljedice. 
 
Ovaj pokret datira još iz doba Edwarda Jennera (1), engleskog doktora koji je izumio vakcinu protiv velikih boginja. Ovdje treba dodati da je praksa inokulacije u cilju zaštite od velikih boginja postojala u nekom obliku i prije Edwarda Jennera, ali sa njegovom vakcinom je prvi put ova praksa postala sistemska i prvi put je naučno objašnjeno kako to ova praksa djeluje zaštitno. 1796. Jenner je inokulirao dječaka Jamesa Phippsa u cilju zaštite od velikih boginja, a već 1802. javljaju se antivakcinalni pamfleti i počinju rasprave o tome kako bi Jennerova vakcina mogla pretvoriti ljude u krave. 
 
Kada je vlada Velike Britanije uvela Akt o vakcinaciji 1841. godine (2), pri čemu je vakcinacija stanovništva, a naročito djece, bila mandatorna te se odbijanje vakcinacije kažnjavalo novčano, ljudi su se počeli buniti. Prije svega, bunili su se više zbog kazni, a nešto manje zbog nametanja prakse i “miješanja u privatne stvari i odluke”. Jedan dio ljudi, naročito sveštenstvo, smatralo je vakcinaciju nemoralnom i ne-kršćanskom jer su vakcine dolazile od životinja (3). Oponenti vakcinacije su pokazivali izuzetan stepen neprijateljstva prema novouvedenoj praksi (4), a osnovali su i prve lige za borbu protiv Akta o vakcinaciji, pokrete koji su preteče današnjeg antivakcinalnog pokreta.
 

 

 

 

Od tada do danas, antivekseri su dodavali nove razloge za protivljenje vakcinaciji te su odbijali priznati stav nauke o ovom pitanju. Sam pokret je postao jedna vrsta supkulture koja privlači ljude veoma različitih profila, nivoa obrazovanja i političkih opredjeljenja. Ako ste pomislili da su protivnici vakcinacije neobrazovani, varate se – tu ima i dosta obrazovanih ljudi, pa čak i doktora nauka. Ovom pokretu će se pridružiti i neko ko je ljevičarsko-liberalnog opredjeljenja jer će smatrati kako nametanje vakcinacije od strane vlade ugrožava ljudske slobeode, dok će pokret privući i nekoga ko je desničar i ultrakonzervativan usljed povezanosti pokreta sa različitim narativima koji pripadaju domeni teorija zavjera i religiji. Ovaj pokret i njihova propaganda stvaraju paniku i šire strah, a ovoj propagandi mogu podleći roditelji: naime, pokret igra na kartu najdubljih ljudskih emocija – straha za sebe i straha za našu djecu.

Iako ljekari, zbog obima posla često nemaju dovoljno vremena posvetiti se promociji vakcina i borbi protiv antivakcinalnog diskursa i propagande, u našem regionu postoje ljekari koji to čine, ali se njihovi glasovi nastoje ušutkati. Sa druge strane, postoje i ljekari koji ili nemaju razvijene komunikološke sposobnosti ili odbijaju da se uključuju u diskusije i da se u javnom prostoru bore za promociju ove tekovine civilizacije.

Treba imati na umu da ljudi koji govore protiv vakcina, govore veoma opasne stvari, imaju vremena na pretek, jer su, zapravo, besposleni. Neki od “najglasnijih” antiveksera sa ovih prostora, koji često nastupaju pod krinkom borbe za ljudska prava i tzv. “pravo na izbor” da li će roditelj vakcinisati dijete su Jelena Karleuša, Maja Volk, Sabina Silajdžić, Ivan Pernar, Slađana Velkov, Jovana Stojković, Lidija Gajski, Srećko Sladoljev i Jagoda Savić.

Simptomatično je da su neki od najgorljivijih protivnika vakcina, poput Jenny McCarthy, isti ljudi koji bez oklijevanja u sebe stavljaju silikone i botoks: 

Pravo na slobodu izbora samo je korak do potpuno neobavezne vakcinacije, jer, za razliku od zemalja koje zagovornici ovog prava često spominju, a gdje postoji izbor, u našem regionu ne postoji visoka svijest o važnosti vakcina te je, bar na ovom stepenu razvoja svijesti o demokratiji, ljudskim pravima i obavezama građana, mandatorna vakcinacija sine qua non. O mandatornoj vakcinaciji vs. sloboda izbora sam više pisala ovdje (5).

 

 


Antivakcinalni pokret operira sa nekoliko narativa i pokušaćemo izdvojiti neke od najčešćih propagandnih elemenata:

-vakcinacija je zavjera vlada u cilju sterilizacije stanovništva i smanjenja broja stanovnika;
-vakcina (cjepiva) sadrže jako toksične materije;
-vakcine izazivaju autizam: oborena i naučno neutemeljena Wakefieldova studija (6);
-vakcine su zavjera farmaceutske industrije u cilju brze i lake zarade pri čemu se paralelno kriju efikasni i jeftini lijekovi;
-vakcine nisu potrebne jer su bolesti protiv kojih se vakcinišemo bezopasne;
-djeca se vakcinacijom muče i ubrizgava im se previše uzročnika bolesti;
-vlade uvoze cjepiva nepoznatog porijekla;
-vakcine su povezane sa masonskim krugovima i krugovima “novog svjetskog poretka”;
-vakcine su globalistička zavjera;
-praksa vakcinacije je u suprotnosti sa određenim religijskim ubjeđenjima;
-cjepiva sadrže materije koje određene religijske prakse ne dozvoljavaju (neke vakcine sadrže želatin porijeklom od svinja);
-cjepiva sadrže abortirane fetuse;
-cjepiva su uzrok iznenadne smrti u kolijevci (SIDS, Sudden Infant Death Syndrome);
-cjepiva uzrokuju multiplu sklerozu;
-cjepiva preopterećuju dječiji imuni sistem;
– “zapadna” cjepiva su toksična, dok su nekada postojala domaća cjepiva i ona su bila dobra;
– cjepiva su “neprirodna”, puna hemikalija (argument hemofobije/kemofobije);
-prirodni imunitet je dovoljan organizmu za borbu protiv bolesti;
-cjepiva će povećati promiskuitet mladih (ovo se odnosi na cjepivo protiv raka grlića materice, tj. protiv HPV);
-cjepiva su odraz ateizma tj. ne vjerovanja da će nas Bog izliječiti;
-“ja nisam protiv cjepiva, ali nisam za obaveznu vakcinaciju, to treba biti privatna odluka” i slične rečenice;
-od klasičnih cjepiva su bolja “alternativna” tzv. “homeopatska” i “naturopatska” cjepiva (koja, naravno, nemaju nikakvog učinka).
Ako vidite negdje neki od ovih “argumenata”, radi se o antivakcinalnog propagandi.



Izvor:CDC

Iz ovoga se vidi da antivakcinalni pokret zaista može privući ljude različitih socijalnih krugova, obrazovanja i političkih ubjeđenja. Međutim, sa opasnostima koje donosi ovakav pokret i sa samim pokretom vrlo se teško boriti. Demokratizacija medija koja je došla sa internetom i socijalnim mrežama doprinijela je da su protivnici vakcinacije, čak i onda kada nisu dominatna i brojna struja, veoma glasni. U isto vrijeme, stručnjaci – epidemiolozi, pedijatri, imunolozi i vakcinolozi nemaju često vremena posvetiti se zagovaranju prakse vakcinacije i davanju odgovora koji trebaju mladim roditeljima, Mlade majke i očevi imaju pitanja vezana za vakcine, međutim, nalaze različite, zbunjujuće, kontroverzne i zastrašujuće podatke, ali nemaju koga da im odgovori na pitanja, objasni da li je to istina ili fake news. Istovremeno, protivnici vakcina imaju vremena na pretek da šire svoje društveno opasne narative i praksu.

Nažalost, u našem društvu se premalo ulaže u ljekare, a pedijatara je sve manje i sve su bliže penziji. To znači  da pedijatri zapravo i nemaju vremena da se posvete roditelju i djetetu i razgovaraju o stvarima koje roditelje zanimaju, primjerice o nus-pojavama nakon vakcinacije.

Najlakše bi bilo kada bismo se sa ovim jahačem antinaučne Apokalipse mogli boriti racionalno – ukazujući na nedostatak dokaza tvrdnji antiveksera, objašnjavanjem opasnosti bolesti od kojih nas vakcine štite, objašnjavanjem šta je to fenomen kolektivnog imuniteta i zašto je važno da procenat imuniziranih u nekom području bude što veći. Međutim, antivakcinalni pokret operira sa iracionalnim, poput horor filma. Roditelji su često toliko zaplašeni, a u isto vrijeme ne mogu dobiti odgovore na neka njima važna pitanja u krugovima zvanične medicine ili ti odgovori zvuče isuviše hladni, ponekad čak i nerazumljivi običnom građaninu te ova loša komunikacija može odbiti roditelje, tako da strah prevagne i oni odbiju vakcinisati dijete.

Međutim, antiveks pokret ima i svoju političko-socijalnu stranu: ono što još endemski karakteriše antivakcinaše našeg regiona  je i ekstremni patriotizam, za razliku od većine drugih zemalja sa ovim pokretom, jer i takav patriotizam je rezultat straha i osjećaja neprekidne nacionalne ugroženosti. 

Također, antivakcinalni pokret je kod nas i izraz nepovjerenja u institucije, u vladu: ljudi gledaju korupciju, gledaju kako se donose loše odluke, odliuke koje nisu u interesu građana i ako onda da imaju povjerenja u institucije vlasti? Međutim, umjesto da se bore protiv korupcije i loših odluka, oni udaraju tamo gdje mogu, gdje im je najlakše – kritikujući zdravstveni sistem. 

Sve ovo znači da se u borbi sa antivakcinalnim pokretom treba boriti i racionalno, pobijajući pseudoargumente ovog pokreta, ali i na psihološkom i komunikološkom nivou. Otkriti razloge zašto ljudi odbijaju vakcinisati djecu te kako ih privući, nije samo stvar medicine i prirodnih nauka .- u ovaj problem trebaju biti uključene i društvene nauke, naročito socijalna psihologija. Kako je naglašeno u jednom tekstu, objavljenom u Nature Human Behaviourdiskusija o vakcinama i borbi sa antivakcinalnim pokretom mora uključiti mnogo veći broj tema (7).

 
 
Reference: 

1.Quantum of Science, Mala istorija vakcina,  https://quantumjk.blogspot.ba/2017/05/mala-istorija-vakcina-jennerova-vakcina.html 
2. Minnpost, “The 100-plus year history of the antivaccination movement https://www.minnpost.com/second-opinion/2015/07/100-plus-year-history-anti-vaccination-movement
3. Durbach, N. They might as well brand us: Working class resistance to compulsory vaccination in Victorian England. The Society for the Social History of Medicine. 2000;13:45-62;

4. Porter, D., Porter, R. The politics of prevention: Anti-vaccination and public health in 19th century England. Medical History. 1988; 32:231-252;
5. Quantum of Science, “Vakcinacija: sloboda izbora je loš argument protiv“, 25. februar 2017;
6. Quantum of Science, “Studija koja širi paniku: Wakefieldova studija“, 7. decembar 2017.
7. Avnika B. Amin et al. Association of moral values with vaccine hesitancy Nature Human Behaviour (2017) 1: 873–880