• Položaj žena u nauci i akademskoj zajednici uopšte je nezavidan, a nije nepoznanica kako naučna zajednica može biti jako toksična atmosfera, pogotovo za žene.
  • Žene su u STEM oblasti (nauka, tehnologija, inženjerstvo, matematika) često manje zastupljene, manje se odlučuju za karijere u STEM, a i onda kada su u nekim zemljama više zastupljene – opet nisu na važnim pozicijama s kojih se odlučuje, nemaju glas.
  • Žene u nauci i akademskoj zajednici trpe različite vrste uznemiravanja.

Ako želite vidjeti scrollytelling skraćenu verziju ove priče (ali s manje podataka), molimo da pogledate naš članak Žene u nauci: seksizam i nevidljivost 

Prema UNESCO-vom izvještaju Razbijanje koda: Obrazovanje djevojaka i žena u STEM-u, samo 35% STEM studenanta u visokom obrazovanju na globalnoj razini su žene, manje od 30% naučnog kadra na globalnom nivou su žene, a razlike se primjećuju unutar STEM disciplina. Na primjer, samo 3% studentica u visokim školama bira studij informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT).

Postoji i manjak žena u dobitnicima Nobelovih nagrada u svim kategorijima, a naročito naučnim. Od 900 dobitnika, samo 58 su žene, a najgora je situacija u području fizike, gdje je od 218 dobitnika samo 5 žena – Marie Sklodowska Curie (1903.), Marie Goeppert Mayer (1963.), Dona Strickland (2018.), Andrea Ghez (2020.) i Anne L’Huillier (2023).

Ova rodna nejednakost je alarmantna, pogotovo jer se STEM karijere često nazivaju poslovima budućnosti, koji pokreću inovacije, društvenu dobrobit, inkluzivan ekonomski rast i održivi razvoj. Područje STEM kao da se doživljava kao polje koje se povezuje s maskulinitetom i stvara slika da “nije za žene”.

Međutim, nije u svim zemljama situacija s udjelom naučnica i istraživačica ista. Prema podacima UNESCO-ovog Instituta za statistiku, to izgleda ovako, izraženo kao regionalni prosjek za udio istraživačica (samo na temelju dostupnih podataka) za 2016. godinu:

  •  48,2% za središnju Aziju
  •  45,1% za Latinsku Ameriku i Karibe
  •  41,5% za arapske države
  •  39,3% za srednju i istočnu Evropu
  •  32,7% za Sjevernu Ameriku i Zapadnu Evropu
  •  31,8% za podsaharsku Afriku
  •  29,3% za Svijet
  •  23,9% za istočnu Aziju i Pacifik
  • 18,5% za južnu i zapadnu Aziju
Iz data-vizuelizacije podataka Instituta za statistiku koju je uradio Miloš Popović i objavio na Twitteru, to izgleda ovako (karta ne prikazuje Kosovo):

 

Ova karta se često prikazuje van konteksta kao neka vrsta dokaza kako je situacija za žene u STEM bolja u državama Zapadnog Balkana i Istočne Evrope. Na prvi pogled – to zaista izgleda tako, jer procentualni udio žena istraživačica u ukupnom broju istraživača jeste veći u zemljama poput Srbije, Crne Gore, BiH, Hrvatske, Bugarske. Međutim, kada se stvari stave u kontekst, dobija se slika po kojoj žene u ovim zemljama nisu nimalo favorizovane.
Naime, žene naučnice i istraživačice u ovim zemljama:
  • imaju niža primanja
  • nisu na rukovodećim položajima
  • često je odabir studiranja nauke povezan s mogućnošću dobijanja stabilnijeg zaposlenja u nastavi, pošto u ovim zemljama da bi neko bio nastavnik naučne grupe predmeta treba završiti naučni studij, nastavnički smjer
  • primanja u STEM oblasti često su niža nego u drugim privrednim aktivnostima
  • žene u STEM, a naročito u državama gdje se čini da ih je više, imaju velik rizik od uznemiravanja, različitih vrsta ucjenjivanja i narušavanja tjelesne autonomije jer je sama akademska zajednica hijerarhiziran sistem, a zemlje poput spomenutih zemalja u tranziciji nose teret korupcije koji se reflektuje i kroz nedovoljno dobre uslove rada
  • naučni rad je često tretiran kao prekarni, odnosno, rizičan je nestabilan i zavisi od projekata, a često su radnička i zdravstvena prava osoba u ovom sektoru ugrožena. Ovo implicira i da jedan dio žena u STEM može biti u riziku od prekarnog rada, ako nemaju radni odnos u nekoj instituciji.
Dakle, to što u zemljama našeg regiona zaista ima više žena u STEM, ne znači da su one u boljem položaju. Čak dapače – može značiti da su ugroženije nego njihove kolegice u zemljama u kojima je manji procenat žena u naučno-istraživačkom radu. U zemljama Zapada, žene često biraju karijere koje i donose više novca, dok je naučno-istraživački rad obično i najmanje plaćen. U zemljama ex-Yu i Istočne Evrope, žene možda češće biraju pozicije u naučno-istraživakom radu jer su to mjesta gdje je posao možda stabilniji (obično se radi o državnim institucijama poput univerziteta ili škola, ali nema svaki STEM posao “luksuz” ekonomske stabilnosti) te je zapravo ova oblast ženama iz spomenutih zemalja zanimljivija i privlačnija jer nudi šansu za neki stepen finansijske sigurnosti, ukoliko se istraživačica zaposli u državnu instituciju. Zapravo odabir STEM karijera za žene iz siromašnijih i patrijarhalnijih zajednica – poput Balkana, Irana i arapskih zemalja ili Latinske Amerike – često predstavlja put emancipacije i zato je više žena u STEM nego na Zapadu. Prosto, na Zapadu žene imaju i drugih mogućnosti.

Međutim, postoji i slika nauke i naučne zajednice kao područja imunog na nečasne radnje. Zamišljamo nauku kao nešto što je veoma humano, a naučnike ljudima koji samo brinu o svojim eksperimentima. Nažalost, akademska zajednica i naučno-istraživačke institucije su itekako toksična atmosfera i cijeli sistem zapravo pogoduje seksizmu. Sistem je izgrađen na hijerarhiji i novajlije su često izložene mobingu i iskorištavanju. Sjetimo se nekih scena koje smo mogli zapaziti u toku studija – asistenti i asistentice seniora koji moraju kuhati i donositi kafe. Kao najgori oblik zlostavljanja svakako je uznemiravanje po osnovu roda i spola, ponekad prisutno čak i na samim predavanjima i vježbama.

 

No, toksični uslovi unutar akademske zajednice i institucija vezanih za STEM oblast nisu samo bolest naše sredine, nego su prisutni i širom svijeta. Mlađi saradnici, bez obzira na spol i rod, ponekad su izloženi verbalnom zlostavljanju i pasivno-agresivnom ponašanju, a u medijima su zabilježeni i slučajevi napastvovanja.

Nedavni skandal na Massachusetts Institute of Technology – MIT, kada su zviždači objavili kako je Jeffrey Epstein izdašno finansirao MIT-jev Media Lab iznio je na vidjelo još neke prljave akademske detalje. Jedna od Epsteinovih žrtvi, Virginia Guiffre, 2016. je izjavila kako je sa 17 godina bila prisiljena na odnos sa Marvinom Minskym, „ocem umjetne inteligencije“.Međutim, pored ovih i sličnih slučajeva napastvovanja i prijestupa unutar akademske zajednice, postoji i čitav niz iznijansiranih oblika maltretiranja i zlostavljanja, sa kojima se mladi aisistenti, studenti i uposlenici uopšte sreću, ali ih ponekad ne mogu prepoznati kao vrstu nasilja.

 

Poznati genetičar Francisco J. Ayala podnio je ostavku nakon što je univerzitetska istraga otkrila da je seksualno uznemiravao četiri člana i studentice fakulteta.
Novajlije su u akademskoj zajednici možda više nego igdje drugo izloženi praktično potpunoj ovisnosti od nadređenih seniora i profesora. U našoj zemlji i regionu, ta ovisnost je uslovljena malim brojem naučno-istraživačkih institucija, što ne ostavlja alternativu premještanja na neki drugi univerzitet, institut ili laboratoriju. U svijetu, problem je visoka specijaliziranost nekih instituta, odsjeka i laboratorija jer, ako ako ste upali baš u neku određenu grupu, to je vjerovatno stoga što se želite baviti baš tom oblašću. U slučaju zlostavljanja, alternativa je napuštanje akademske karijere, što se nažalost, dešava mnogim ženama u STEM oblasti.

 

U publikaciji iz 2018. godine koju je objavila američka Nacionalna akademija nauka, inženjerstva i medicine (National Academies of Sciences, Engineering, and Medicine – NASEM), pod naslovom “Sexual Harassment of Women“, istaknuto je da, kako sve više žena bira karijere u STEM oblasti, uznemiravanje ovakvog tipa predstavlja jednu od barijera za žene. Neki od nalaza i zaključaka ove publikacije su:

  • žene u STEM oblasti se suočavaju sa najvećom učestalošću seksualnog uznemiravanja nakon žena u vojsci
  • oko 50% žena u nauci, 58% žena u akademskoj zajednici je izvijestilo o ovakvom iskustvu
    najizloženije su mlade, tek diplomirane žene
  • oko 90% žena u STEM koje prijave slučajeve uznemiravanja i zlostavljanja iskusi svojevrsnu odmazdu prijestupnika
  • oko 16% muškaraca je prijavilo neki oblik seksualnog uznemiravanja.
 

Izravno ili neizravno ucjenjivanje odnosom nije jedini način seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, pa tako ni na radnom mjestu u nauci i biotehnologiji. Tu su i razne šale na račun izgleda, spola, roda, koji vrijeđaju, komentari i neželjena pažnja seksualne konotacije. Zatim tu je i “mobbing punog stola” koji nije oblik seksualnog uznemiravanja, nego način šikaniranja kada se osobi daje previše posla i obaveza koje fizički ne može izvršiti. Kod nas imamo i mobing donošenja kafe, koji se vezuje za nepisanu obavezu da mlađe asistentice moraju kuhati i donositi kafu pretpostavljenima. “Donošenje kafe” obično ne radi mlađi asistenti, ali u slučaju nedostatka ženski mlađih asistentica/pripravnica, onda i oni imaju ovu vrstu skrivenog mobbinga. Tu je i “mobbing praznog stola” kada se osobi namjerno ne dodjeljuju radni zadaci kako bi se ona osjećala nepotrebno i ekskomuniciranom sa radnog mjesta.

Izvor grafikona: Statnews

 

 

Postoji i nekoliko prijava koje optužuju žene, čak vrhunske naučnice, za uznemiravanje, mobing i malteretiranje juniora. Poznat je slučaj optužbi na račun Guinevere Kauffmann, astrofizičarke sa Max Planck instituta za astrofiziku u Njemačkoj. Kauffmann je, prema svjedočenjima, vrijeđala mlađe saradnike te imala i ksenofobne ekcese.

Seksualno uznemiravanje je termin koji podrazumijeva čitav spektar radnji, ponašanja i verbalnih iskaza koji čine da se neko osjeća neugodno, da se neko zastrašuje ili mu se prijeti po osnovu pripadnosti određenom rodu. STEM i akademska zajednica su u naročito osjetljivom položaju, jer iako je nemali broj žena u njoj, one često nisu na rukovodećim pozicijama. Čak se dešava i mizoginija i neprijateljstvo prema mladim ženama od strane žena na rukovodećim položajima. Jednostavno, kao da se računa na to da će jedna osoba istrpiti sve samo da bi ostala u naučno-istraživačkom radu i napredovala akademskom ljestvicom. Nažalost, pritisku su obično izloženi najtalentovaniji i najbolji studenti i studentice, jer upravo su oni ti koji žele ići putem akademske karijere.
Ponekad, naučni eksperimenti traju danima ili duboko u noć, što ostavlja dosta vremena i prostora predatorima za uznemiravanja kada su institucije prazne. Ili se istraživanja provode na udaljenim područjima, kao što je to bilo u slučaju geologa Davida Marchanta, kojeg su dvije žene optužile za uznemiravanje prilikom ekspedicija na Antarktiku. Prema svjedočenjima, Marchant je ove žene nazivao pogrdnim degradirajućim imenima, a jednoj od njih je prijetio da će joj blokirati pristup sredstvima za istraživanje. Terenski rad, potreban, primjerice u ekologiji, često žene i mlađe saradnike stavlja u ranjivi položaj.

Upravo to i jeste okvir u kojem se kreću zlostavljači – usmjeravanje verbalnog vrijeđanja i ucjenjivanja na podređene i ranjive te prijetnje blokiranjem akademske karijere na ovaj ili onaj način. U akademskoj zajednici postoji mnogo tačaka na kojim je moguće praktično upropastiti nečiju karijeru – recenzije za radove i knjige, koautorstvo, utjecaj na komisije koje donose odluke o akademskom napredovanju te ugrožavanje finansiranja naučnog rada. Zlostavljači se često i nalaze upravo na ovim odlučujućim pozicijama – u komisijama za odbrane doktorata, odborima i nastavno-naučnim vijećima. Radi se o ljudima koji imaju moć da stvore karijere i – da ih unište.

 

Također, problem naučne zajednice je i izoliranost, i mladi početnici se teže povezuju sa ljudima iz drugih sfera, što ima niz negativnih konsekvenci: ne umiju prepoznati uznemiravanje, misle da ništa ne mogu učiniti po tom pitanju ili nemaju dovoljno velik krug ljudi oko sebe kojim se mogu povjeriti, razgovarati o problemu te to često dovodi do osjećaja usamljenosti, tjeskobe i depresije.
Položaj žena u nauci dodatno ugrožavaju različiti nivoi neprikladnog i neugodnog ponašanja te seksualno uznemiravanje. Uznemiravanju i diskriminaciji su izložene i žene sa već formiranim karijerama, kako na poslu, kroz utišavanje ženskog glasa na sjednicama, zatim kroz smanjeno finansiranje njihovog istraživanja, tako i na konferencijama, koje neki vide kao priliku za „avanturu“ i aferu.

Prema istraživanju objavljenom u junu 2022. u Nature, manje je vjerojatno da će žene biti autorice nego muškarci u svojoj istraživačkoj skupini u istoj fazi karijere.

Žene u STEM su manje vidljive, manje se o njima govori, žrtve su nepravdi u prepoznavanju dostignuća, te su također u nepravednom položaju organizacije i balansa privatnog i poslovnog života. Neke odustaju od stvaranja porodice kako bi se posvetile istraživanju, a neke napuštaju istraživanja kako bi zasnovale porodicu. Više o tome pročitajte u članku “Šta ćemo s naučnicama?“.

 

Sve ovo dovodi do toga da žene odustaju od naučne karijere, bukvalno bježe glavom bez obzira iz tog područja.

 

Sistemi kontrole i suzbijanja ovakvih situacija kod nas postoje tek na papiru, kao različiti etički komiteti i odbori, ali u stvarnosti situacija je da žrtve zapravo i ne prijavljuju prijestupnike i situacije kojima su bili izloženi, najviše zbog straha od gubitka pozicije, posla, odmazde i zbog stigme, a stigma, nažalost, vrlo često dolazi od kolegica i žena koje su više u hijerarhiji. U stvarnosti, dešava se da ovi slučajevi zapravo „ne postoje“. Sa druge strane, dosta žrtava zapravo i ne zna da se radilo o nedozvoljenim situacijama i verbalnim deliktima, jer nisu osposobljeni da ih prepoznaju, nego ih uzimaju kao „normu“ odnosno „to je tako“.

Title IX štiti od diskriminacije po osnovu spola u obrazovnim programima i aktivnosti koji se finansiraju iz Federalne finansijske pomoći. Nažalost, osobe zadužene za provođenje ovog amandmana ponekad imaju tendenciju ućutkivanja zviždača ili re-viktimiziraju osobe koje su prijavile zlostavljenje.

Nažalost, ni u daleko uređenijim sistemima SAD i EU, ovaj problem nije riješen. Seksualno uznemiravanje u nauci nije rijetko. Kod nas, još uvijek treba raditi na obrazovanju i podučavanju mladih koji ulaze u karijeru iz oblasti nauke i tehnologije (i ne samo STEM karijera) kako bi mogli prepoznati ovakvo uznemiravanje ili kako bi im se osvijestilo da je ovo neugodno i nepristojno uraditi nekome drugom. U institucijama nemamo savjetnike za ovakve situacije, a studentska udruženja se uglavnom ne bave ovim problemom. Slučajevi ostaju zataškani, i žrtve ne pričaju o tome, dok se prestupnici nagrađuju.

Ovakvo uznemiravanje jako šteti karijeri mladih ljudi, naročito žena, zbog čega one napuštaju područje i odustaju od karijere. U članku u Science, koji se poziva na izvještaj Sexual Harassment of Women: Climate, Culture, and Consequences in Academic Sciences, Engineering, and Medicine navodi se kako žene u nauci, inženjerstvu ili medicini koje su uznemiravane mogu napustiti mogućnosti vodstva kako bi izbjegle počinitelje, napustiti svoje institucije ili potpuno napustili nauku. Također se naglašava neefikasnost sveprisutnih online treninga o seksualnom uznemiravanju i napominje da nema dovoljnog prijavljivanja seksualnog uznemiravanja od strane žena koje se opravdano boje odmazde. Također postoji mogućnost da počinitelji izbjegnu kaznu.

Prethodni tekstovi:

Nauka nije apolitična

Ostale eseje iz ove grupe potražite pod Kategorijom “Nauka i demokratija”

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Političnost nauke, naučnost demokratije”, koji provodi UG “Nauka i svijet”. Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH  i European Endowment for Democracy.