Pandemije i epidemije su se dešavale i dešavaće se. Ipak, imamo sreće jer razvoj nauke čini ih manje pogubnim. Možemo brže reagovati, brže razviti vakcine, bolje organizovati sprječavanje širenja… Većina uzročnika bolesti koji mogu da imaju potencijal za pandemiju dolazi putem zoonoza – bolesti koje se sa životinja prenose na ljude.

Evo i 12 stvari kojima možemo smanjiti rizik izbijanja pandemija i bolje pripremiti svijet na takve događaje.

#1 Jačati sisteme javnog zdravstva i finansiranje javnog zdravstva

Privatne klinike i ordinacije su jedan od modela zdravstva koji može i treba postojati, kao paralela javnom sistemu zdravstva. Ali se zdravstvo u jednoj normalnoj državi ne može osloniti samo na privatni sistem i prebaciti sve u komercijalne ruke, razvijati samo profitabilne specijalizacije i prakse. Takozvane „prezrene prakse“ poput epidemiologije i infektologije, s kojima se ne mogu otvoriti privatne prakse, ključne su u situacijama suzbijanja širenja epidemija. Potrebno je podsticati medicinare na ove specijalizacije državnim stipendijama i osiguravati radna mjesta, te obezbijediti da ljekarima poziv rada u javnom zdravstvu bude privlačan – da nudi egzistencijalnu sigurnost, platu koja je više nego dovoljna i zbog koje neće morati bježati u privatni sektor, dostojanstvo, plaćanje doprinosa, poreza, zdravstvenog i penzionog osiguranja te obezbijediti dovoljan broj ljudi i to dobro razmještenih, ne samo u urbanim nego i u ruralnim sredinama.

#2 Jačati sistem javnog zdravstvenog osiguranja – da svi građani imaju zdravstvenu zaštitu

Privatizacija zdravstva koja trenutno divlja ide na uštrb situacija poput epidemije. Niko nije zaštićen ako svi nisu zaštićeni. Ako ljudi nemaju zdravstveno osiguranje, neće se obratiti ljekarima i teže je nadzirati potencijalno širenje bolesti. Ako nemaju osiguranje, ljudi kriju simptome, ili prolaze kroz bolest bez adekvatnog nadzora i pomoći. Nažalost, prekarni rad, nepoštovanje radničkih prava, koje čak čine i zdravstvene institucije prema svojim radnicima, doprinose ovom socijalnom problemu.

#3 Djelovati rano i brzo u slučaju pojave bolesti

Stručnjaci za zarazne bolesti kažu kako je ključna rana detekcija izbijanja nove bolesti i brza reakcija dok je broj slučajeva mali. Da su se ranije zatvorili aerodromi i ograničila putovanja u i iz Kine, možda bi pandemija kovida bila sasječena u ranoj fazi, kada je postojalo samo na desetke ili stotine slučajeva. No strah da se ne izazove panika i strah, da se ne našteti trgovinskim tokovima i bogaćenju, uzeo je svoj danak. U situaciji pojave nečeg nepoznatog, bolja reakcija je višak opreza, nego popuštanje. Postoje prijedlozi globalnog cilja 7-1-7: da se svaka pojedinačna epidemija bilo gdje u svijetu otkrije unutar sedam dana od pojave, prijavi unutar jednog dana i provedu mjere kontrole u roku od sedam dana.

#4 Štititi prirodu i biodiverzitet

Prevencija pandemije također znači da trebamo bolje sisteme za zaštitu prirode. U studijama pokretača zoonoza, rizik je bio najveći kada su ljudsko iskorištavanje i uništavanje staništa prijetili divljim životinjama. Kada lovimo i zauzimamo prirodne domove divljih životinja ili prodajemo divlje životinje na tržnicama, one doživljavaju veliki stres – zbog čega postoji veća vjerovatnost da će se zaraziti i proizvesti veći broj virusa. Kriza biodiverziteta je faktor koji je doprinijeo i COVID-19 pandemiji. Također, još jedna važna stvar bi bilo suzbijati farme krzna, jer su lasice i druge životinje u ovim mučionicama također potencijalni izvori prelijevanja, kao što vidimo iz slučajeva pojave ptičje gripe na takvim mjestima. Klimatske promjene također pojačavaju rizik prelijevanja, jer potiču divlje životinje na migracije ili ih potiskuju prema ljudskim nastambama u potrazi za hranom i vodom, što povećava rizik kontakta i prenosa. Borba protiv klimatskih promjena je dio priče borbe protiv pandemija. Smanjenje konzumerizma koji doprinosi širenju monokulturnih plantaža na uštrb divljine, također ima ulogu u svemu ovome.

#5 Pratiti patogene u životinjama

Ovo nije jednostavno ni jeftino, pogotovo kada se radi o divljim životinjama, ali već praćenje patogena na životinjama koje uzgajamo ili patogena za koje već znamo da su u divljim vrstama (primjerice – virus ptičje gripe) ima značajan efekat.

#6 Pratiti oboljele

Iako se novi potencijalni patogeni javljaju u životinja i treba ih pratiti, mnogo je efikasnije pratiti oboljele ljude, pogotovo ako su u riziku doticaja sa životinjama – rade s divljim životinjama, na farmama domaćih životinja ili farmama divljih koje se koriste za potrebe dobijanja krzna, žive u zajednicama gdje se praktikuje jedenje mesa divljih životinja (recimo „bushmeat“ – što je i dovelo do ebole).

#7 Razvijati brže i efikasnije, lako prilagodljive tehnologije kreiranja vakcina

Tehnologija mRNA vakcina je to već pokazala – ona je prilagodljiva i brza. No ne mora značiti i da je jedina takva – postoje mogućnosti razvoja drugih metoda kreiranja vakcina.

#8 Razvijati AI tehnologije koje mogu pomoći u detekciji molekula koje mogu biti lijekovi

AI bi mogao biti dobar alat i u modeliranju pandemija, predviđanju osobina patogena ali i u predviđanju koje to molekule mogu djelovati na patogen. Ovo je i dalje spekulativno polje, ali vrijedi dalje istraživati i razvijati ovakve sisteme.

#9 Jačati komunikaciju i kompetencije zdravstvenih institucija u komunikaciji s javnošću

Imamo bolje alate za rješavanje zaraznih bolesti nego što smo ikada imali, ali smo i ranjiviji nego što smo ikad bili. Djelomično zbog široko rasprostranjenog nedostatka povjerenja između zajednica, vlada i sistema zdravstvene njege. Nikad povjerenje u institucije nije bilo manje, a dezinformacija više. Prisutnost korupcije u zdravstvu nimalo ne doprinosi povjerenju. U toku pandemije smo vidjeli i kako niz naučnika ćute „kao zaliveni“, a dio njih širi dezinformacije. Ljudi iz zdravstvenih institucija ne znaju komunicirati jasno i jednostavno što dovodi do konfuzije. Pri tome je zdravstvena pismenost građana niska što znači da ne mogu adekvatno ispratiti dešavanja jer nemaju osnovno znanje o tome šta su bakterije, paraziti, virusi, DNK, PCR, antigen… Situacija u toku pandemije je bila igra gluhih telefona i naučnici često nisu mogli toliko simplificirati poruke, koliko je to trebalo javnosti kojoj su namijenjene jer nema ni osnovno znanje da ih prati. S druge strane, nedostak komunikacijskih vještina u zdravstvenim organizacijama je bio evidentan. Zdravstvenim institucijama ne trebaju samoproglašeni PR-ovi i glasnogovornici, nego ozbiljni komunikolozi i psiholozi koji će pregledati sve poruke prije nego što budu puštene u javnost i korigirati ih. Krizna komunikacija bi morala biti dio nadopune treninga ljudi u javnim institucijama. Prvo, budite tačni, budite vjerodostojni, budite empatični, dajte ljudima praktične, provjerene stvari koje mogu učiniti kako bi zaštitili sebe, svoje porodice (i) svoje zajednice.

#10 Jačati naučnu i zdravstvenu pismenost građana

Komunikacijski kanal ima dva kraja. Dio grešaka u komunikaciji se dešavao zbog nedostatka iskustva i vještina u institucijama, a dio i zbog toga što javnost nije imala predznanje o osnovnim stvarima. Naučno-obrazovni program je protjeran, izbačen iz medija Ako ga i ima, onda je to uglavnom suhoparno i jako teško za pratiti čak i zaljubljenicima u nauku. Iz školskih kurikuluma su važne lekcije o vakcinama i bolestima izbačene ili ih nastavnici daju učenicima kao referate, koje niti ko nauči, niti prati i tako nam djeca izlaze zdravstveno nepismena iz škola. Mnogi, osim ako nisu upisali gimnazije i medicinske škole, nakon osnovne škole više nikad ne vide biologiju kao predmet i ostaju trajno uskraćeni za životno važna znanja koja mogu biti razlika između života i smrti. Ovo se mora mijenjati, ako nikako drugačije, onda ekstrakurikularnim obrazovnim materijalima na društvenim mrežama.

# 11 Boriti se protiv dezinformacija

Postoji izreka da laž može obići pola svijeta prije nego što istina uopće obuje svoje čizme. Dezinformacije o pandemiji mogu utjecati na motivaciju ljudi, uvjerenja i donošenje odluka koje se tiču njihovog zdravlja, politike, okoliša i više. Dio ove borbe je detekcija i debunkiranje dezinformacija, a dio prebunking – imunizacija protiv dezinformacija, učenje o greškama u zaključivanju, jačanje naučne i zdravstvene pismenosti i kritičkog razmišljanja.

# 12 Jačati međunarodnu saradnju i komunikaciju između centara za praćenje bolesti u različitim državama

Ne smije se dogoditi da jedna država krije podatke od drugih i od Svjetske zdravstvene organizacije. Protok informacija je ključan, ali politizacija ovakvih situacija, nažalost, ima primat.