Biruté Galdikas – Posljednji Leakeyev anđeo

• Prije 55 godina, u novembru 1971., mlada naučnica Biruté Mary Galdikas stigla je na indonezijski otok Borneo kako bi proučavala tada najmisterioznijeg od čovjekolikih majmuna – orangutana. Tada je imala svega 25 godina.

• Bila je treća u skupini sada svjetski poznatih naučnica poznatih kao Trimates, prvih žena koje su uspješno uspostavile dugoročne studije velikih majmuna u divljini. Jane Goodall u Tanzaniji, Diane Fossey u Ruandi i Biruté Galdikas na Borneu. Sve tri su bile štićenice Louisa Leakeyja, kenijsko-britanskog paleoantropologa i arheologa, pa su ih prozvali Leakeyevi anđeli (asocijacija na film Charlie's Angels).
• Kad se spomenu primati i oni koji su posvetili svoje živote njihovom proučavanju, ljudi prvo pomisle na Dian Fossey i Jane Goodall. No nijednoj od ovih žena ne može se pripisati zasluga za vođenje najdužeg kontinuiranog istraživanja bilo kojeg divljeg sisara na svijetu od strane jednog glavnog istraživača. Ta čast ide Biruté Galdikas, kanadskoj naučnici, konzervatorici i edukatorici koja je iznenađujuće manje poznata od svojih Trimates kolegica, Goodall i Fossey.

Porodica, djetinjstvo i put do nauke

 Biruté Marija Filomena Galdikas ili Biruté Mary Galdikas rođena je 10. maja 1946. u Wiesbadenu, tadašnja Zapadna Njemačka. Njeni roditelji, Antanas i Filomena Galdikas, bili su litvanske izbjeglice koje su bježale od sovjetske okupacije baltičkih država nakon Drugog svjetskog rata. 1948. kada je imala dvije godine, njena porodica se preselila u Kanadu, tako da je Biruté odrasla u Torontu.

Još kao djevojčica, za vedrih noći, ležala bi u dvorištu porodične kuće, gledala zvijezde i svemir i pitala se – „Ko smo mi? Odakle dolazimo?“. Znatiželja male djevojčice je nije napustila kako je rasla, čak naprotiv, postajala je sve radoznalija da upozna svijet oko sebe. Birutéina glava bila je ispunjena vizijama dalekih šuma i egzotičnih stvorenja. Prva knjiga koju je posudila iz biblioteke u Torontu bila je priča o majmunu po imenu Znatiželjni George.

U srednjoj školi, Biruté je naišla na fotografiju sumatranskog orangutana koji je gledao ravno u kameru. „Od donje usne prema gore, izgledao je tako ljudski da ste ga gotovo mogli zamijeniti za ljudsko biće. Ta me fotografija zaintrigirala i tada sam se počela zanimati za orangutane. I naravno, molim vas, sjetite se, prije 60 godina niko nije znao ništa o orangutanima. Mislim, ljudi nisu znali jesu li samotnjaci, društveni… Nisu čak ni znali hrane li se voćem ili lišćem. Bili su misteriozni majmuni i ta me misterija obuzela.“, rekla je Galdikas u intervjuu podcasta Leakey fondacije. Kad je odrasla, inspirirala se avanturama Jane Goodall i Dian Fossey iz National Geographica.

1962. godine porodica Galdikas preselila se u Vancouver, gdje je Biruté upoznala svog budućeg supruga, Roda Brindamoura. Dvije godine kasnije, nakon što je Galdikas započela studij na Univerzitetu British Columbia (UBC), njena porodica se opet preselila, ovaj put u SAD, gdje se Galdikas upisala na Univerzitet California u Los Angelesu (UCLA) te studirala psihologiju i zoologiju. Tu je stekla je diplome psihologa i zoologa, koje su joj zajednički dodijelili UCLA i UBC. Udala se za Brindamoura i magistrirala antropologiju na UCLA-u 1969. godine. Tokom postdiplomskog studija na UCLA-u, Biruté je upoznala paleoantropologa Louisa Leakeyja.

Prvi susret s Louisom Leakeyem

Još uvijek fascinirana orangutanima, o kojima se u to vrijeme praktično jedino znalo da postoje i ništa više, Biruté je znala da nekako mora pronaći put do jugoistočne Azije kako bi ih sama proučavala. Prilika se pojavila kada je najmanje očekivala – i ona ju je iskoristila odlučna da ostvari svoj san.

Jednog dana, njen profesor arheologije pozvao je Louisa Leakeyja da održi predavanje u njenoj klasi. Ispostavilo se da je interesovanje za predavanje tako veliko da su ga morali prebaciti u veću salu, a i tada je masa ljudi ostala pred vratima nemogavši ući. Biruté je bila očarana sa kakvim, žarom, dramom i dozom humora je ovaj čovjek držao predavanje. U jednom momentu se potapšao po džepu košulje i rekao da je upravo primio telegram od Dian Fossey da divlja gorila veže i odvezuje vezice na cipelama. I objasnio je ko je Dian Fossey: „…neko kome sam, znate, pomogao da ode proučavati planinske gorile u Afriku“. I dok je to izgovarao Biruté je shvatila da je to ta osoba koja će joj otvoriti vrata snova. I zato je čekala… Nakon predavanja znatiželjni studenti su se okupili oko Leakeyja, postavljali pitanja, komentarisali. Ali Biruté je strpljivo čekala… Kada su se svi razišli Biruté mu je hrabro prišla i jednostavno, bez okolišanja rekla: „Želim proučavati orangutane! Hoćete li mi pomoći?“. Leakey je, pomalo neodređeno, odgovorio kako sutradan odlazi u Afriku, ali kako bi mu trebala napisati pismo kako bi ostali u kontaktu. Biruté mu se zahvalila i otišla.

Međutim, kada je tog dana došla kući dočekala ju je poruka od asistentice Louisa Leakeyja kako je njegovo putovanje odgođeno i da se želi sastati s njom u Westwoodu.

Čak i uz podršku Louisa Leakeyja, prošle su tri godine prije nego što je Biruté uspjela otići na Borneo i započeti svoje životno djelo. Dok je čekala i smišljala planove, profesori i kolege su joj stalno govorili da bi bilo nemoguće proučavati orangutane u divljini. Šume su bile previše udaljene, guste i močvarne, a orangutane bi bilo preteško pronaći. Ali bila je odlučna i kada su sva sredstva, zalihe i dozvole konačno bili osigurani, Biruté i njen tadašnji suprug, fotograf Rod Brindamore, krenuli su na Borneo kako bi započeli ono što je sada najdugovječnija studija bilo kojeg sisara koju vodi jedan glavni istraživač.

Dolazak na Borneo i kamp Leakey

Nakon godina čekanja, konačno su stigli u središnji Kalimantan, na otoku Borneo u novembru 1971. Borneo je ukratko: rijeke, voda, močvare, kiša i vlaga. Vlažnost zraka je većinu vremena oko 90%, a u nekim aspektima je vrlo slična životu u parnoj kupelji. Čak i danas na Borneu postoji malo cesta, a gotovo sva putovanja obavljaju se brodom.

Leakey je uspio dobiti finansije od National Geographic Society za osnivanje istraživačkog centra na Borneu, tako da je Biruté već odmah po dolasku osnovala Kamp Leakey koji i danas služi kao baza za istraživače, studente, članove osoblja i čuvare parkova.

Kamp Leakey bio je udaljen 12 sati putovanja brodom od najbližeg grada. U početku im je jedino sklonište bila napuštena koliba od kore drveta koju su tamo pronašli. Vrućina i vlaga bile su nepodnošljive, a insekti neumoljivi. Oboljeli su od gotovo svake tropske infekcije. Dobili su malariju, koleru, tifus, denga groznicu i još mnogo toga. Često su bili gladni i provodili su duge, teške dane u potrazi za orangutanima.

Samo tri sedmice nakon dolaska, Biruté je spasila adolescentnu ženku orangutana koju su uhvatili drvosječe. Dala joj je ime Akhmad. Kasnije je napisala da je iskustvo rehabilitacije Akhmad za povratak u divljinu duboko oblikovalo njen pogled i produbilo razumijevanje onoga što orangutan zapravo jest.

Ubrzo nakon spašavanja Akhmad, 25. decembra 1971., Biruté je prvi put uspješno pratila divljeg orangutana. Bila je to majka sa svojim mladunčetom, pratila ih je cijeli dan i promatrala kako se smještaju u svoja noćna gnijezda visoko u krošnjama. Zatim bi se ponovo vraćala rano ujutro kako bi ih ponovno pratila. Pratila je ove orangutane pet dana zaredom. To je bio prvi veliki uspjeh u njenom istraživanju divljih orangutana. Ne samo da je uspjela pratiti divlje orangutane kroz gustu šumu, već je dokazala da to može činiti danima.

Na pitanje kako joj je to pošlo za rukom, s obzirom na gustu šumu i močvarni teren Bornea, Biruté odgovara: „Pa, stvar je u tome što su orangutani u krošnjama relativno spori. Ako ne bježe od vas, možete ih pratiti. Ako bježe od vas, onda je to teško, jer se mogu brzo kretati. Oni se gore u krošnjama kreću graciozno i ​​glatko, dok se vi spotičete u vodi i preko panjeva, lijana i korijenja. Šumsko tlo je težak teren za navigaciju, pogotovo ako je močvara. Mislim, pratila sam orangutane do pazuha u crnim, kiselim vodama tresetnih močvarnih šuma, a to je bilo jako, jako teško. Mislim, do struka je bilo teško. Čak je i do koljena bilo teško, pogotovo ako utonete u blato ispod vode.“

Tajne šuma Bornea – svijet skrivenih primata 

Budući da je tako malo stvari bilo poznato o orangutanima kada je započela, 1971. godine, svako opažanje bilo je otkriće. Činjenica da orangutani ponekad mogu hodati po tlu bila je jedno od njenih ranih otkrića. Primijetila je da mogu provesti i do pola dana na tlu, a da gnijezda za spavanje grade visoko na drveću. Ubrzo je saznala i da su, za razliku od čimpanzi i gorila, orangutani više samotnjaci nego društveni.

A kad je počela otkrivati ​​stvari, njene terenske bilješke postale su beskrajan niz Eureka!-trenutaka. Svako pojedinačno otkriće moglo je definirati karijeru primatologa tog doba ili čak i danas, ali zajedno, zapažanja Biruté Galdikas bila su zapanjujuća. Saznala je da orangutani uglavnom jedu voće, da odrasli mužjaci narastu dvostruko veći od ženki i da šumom lutaju sami.

Saznala je da su orangutani uglavnom tihi, ali mužjaci povremeno ispuštaju glasne vokalizacije koje su nazvane „dugi pozivi“. Ona i njen tadašnji suprug, Rod, snimili su prvi poznati audio zapis dugog orangutanskog poziva, koji se može čuti i do tri kilometra kroz šumu. I to nije sve. Vodili su bilješke o hiljadama stabala i pratili koliko često nose plodove i koju hranu orangutani preferiraju.

Otkrila je da ženke žive sa svojim potomstvom i doje ih jako dugo. Bila je prva zapadna naučnica koja je promatrala divljeg orangutana kako se rađa. Divlji orangutani se rađaju u gnijezdu. Majka je sama. Prve tri godine mladunče orangutana provest će držeći se za majčino tijelo, bilo uz njezin bok, rame ili vrat, ili ponekad čak i uz njezinu glavu. Do trenutka kada mladunče orangutana navrši sedam ili osam godina, majka ga odvikava od sisanja i počinje putovati samostalno, odvojeno od nje. Jedna od iznenađujućih stvari koje su Biruté i Rod otkrili bila je da je, interval rođenja za orangutane otprilike osam ili devet godina.

Od malog kampa i trošne kućice do rezervata sa rehabilitacijskim centrom

Dok je radila, Galdikas je primijetila koliko brzo orangutani gube svoje stanište zbog deforestacije. Alarmantan broj napuštenih orangutana prodavao se kao kućni ljubimci nakon što su im majke ubijene na plantažama palminog ulja koje su zadirale u njihov teritorij. U Indoneziji je ilegalno posjedovati orangutane kao kućne ljubimce, a bebe se često oduzimaju. Ali Biruté je uvijek bila tu da primi spašeno mladunče orangutana, odgoji ga i osposobi za samostalan život i, na kraju, vrati u divljinu.

1974. godine prihvatila je svoje prve indonezijske studente, koji su naučili pratiti orangutane i pomagati u prikupljanju podataka. A 1975. njen rad je konačno počeo izlaziti na svjetlo dana. Pojavila se na naslovnici National Geographica, baš kao i njene Trimates kolegice Jane i Diane.

Ubrzo nakon toga, Biruté je rodila sina, kojeg su ona i Rod nazvali Binti. Binti je prve godine svog života proveo u kampu Leakey. Baš nekad u to vrijeme u kamp Leakey stigla je i orangutanka spašena iz zatočeništva po imenu Princess, a Biruté se brinula o njoj i svom sinu istovremeno.

Vrlo brzo, kamp je rastao kako bi primio više spašenih orangutana. Stoga je Galdikas osnovala rezervat s programom rehabilitacije, a do sada je njen tim zaslužan za liječenje i puštanje natrag u divljinu više od 500 orangutana koji su rođeni u divljini ali uhvaćeni i zatočeni. Preko svoje fondacije Orangutan Foundation International, prikupila je i milione sredstava za kupovinu divljih šuma i očuvanje staništa kako bi u njih pustila svoje orangutane.

Doktorat, nastavak istraživanja na Borneu i fondacija

1978. godine, nakon sedam godina terenskog rada, sedam godina života među orangutanima na Borneu, doktorirala je. Prvi istraživački članak objavila je u časopisu Science, a zatim je otišla kući posjetiti roditelje. Kada su saznali da se poslije doktorata namjerava vratiti na Borneo, njeni roditelji su bili zabrinuti, ali i puni podrške. Zapravo kada je Biruté, nekoliko godina kasnije, osnovala Orangutan Foundation International, njena majka je volonterski vodila fondaciju i danas Biruté priznaje da bez nje fondacija ne bi ni uspjela.

Biruté se vratila u Camp Leakey, ali Rod Brendamore nije. Par se razveo, a Biruté je nastavila svoj rad uz pomoć svojih studenata. Početkom 1980-ih udala se za Paka Bohapa koji je radio kao istraživački asistent u Camp Leakeyju 70-ih. Pak Bohap bio je autohtoni Dayak, potomak visokorangirane obitelji ovog tradicionalnog šumskog naroda Bornea. Ubrzo su zajedno dobili dvoje djece, sina Freda i kćer Jane.

Kako je njen rad otkrivao sve više i više o životima orangutana, zabrinjavajuća slika postajala je jasna: orangutane nije bilo samo teško pronaći, bili su u nevolji. Njihova sudbina bila je vezana uz šumu koja je brzo nestajala.

Svoje je nalaze objavila u naučnim časopisima i putovala je po SAD-u na predavanjima Leakey fondacije s Jane Goodall i Diane Fossey, educirajući javnost o teškom položaju velikih majmuna. 1982. nakon godina kampanje, Biruté je uspjela uvjeriti indonezijsku vladu da Tanjung Puting proglasi nacionalnim parkom što je donijelo više prijeko potrebnih zaštita.

Godine 1986. pokrenula je neprofitnu organizaciju Orangutan Foundation International kako bi pomogla u zaštiti orangutana, finansirala svoja istraživanja i educirala ljude širom svijeta o ovim ugroženim životinjama. Do kasnih 1980-ih gotovo polovina primarne prašume Bornea uništeno je ilegalnom sječom, masovnim šumskim požarima, potrebama rastuće populacije i površinskim rudnicima zlata.

Svijet orangutana koji je Biruté toliko dugo pokušavala razumjeti i zaštititi bio je pod ozbiljnom prijetnjom. „I nažalost, sumnjam da je taj svijet nestao i da se nikada neće vratiti. Znate, to su životinje koje su hiljadama, desecima hiljada, možda čak i milionima godina imale šumu samo za sebe.“, kaže Biruté Galdikas. Osim gubitka hrane, doma i staništa, uništavanje prašume temeljno dovodi u pitanje njihov društveni život i udaljava ih jedne od drugih. A kad uzmemo u obzir da orangutani imaju i najsporiju stopu reprodukcije od svih sisara, znamo da je oporavak od gubitka populacije u takvim razmjerama iznimno težak.

„Znate, spašavamo malo šume ovdje, spašavamo malo šume ondje, ali masovno uništavanje i dalje traje. Znate, to je kao dva koraka naprijed, tri koraka natrag. I svijet i dalje ide naprijed do tog dana kada će svjetska temperatura biti 2 stepena Celzija toplija nego što je bila prije 20, 30, 40 godina i bit ćemo u problemima. I zato pokušavam dati svoj mali doprinos pokušavajući spasiti i zaštititi orangutane i njihove šume na Borneu.“

Aktivizam i naslijeđe Biruté Galdikas

Galdikas je ostala na Borneu više od 50 godina, a istovremeno je postala otvorena zagovornica orangutana i očuvanja njihovog staništa u prašumi, koje brzo uništavaju sječe drva, plantaže palminog ulja, rudnici zlata i neprirodni požari. Dok aktivno vodi kampanje za očuvanje primata i očuvanje prašume, Galdikas nastavlja svoja terenska istraživanja, među najdužim kontinuiranim studijama sisara ikada provedenim.

Galdikasini napori za očuvanje prirode protežu se dalje od zagovaranja, uglavnom se usredotočujući na rehabilitaciju mladunčadi orangutana koji su joj predani na skrb. Mnogi od tih siročadi nekad su bili ilegalni kućni ljubimci, prije nego što su postali previše pametni i teški za rukovanje svojim vlasnicima.

Napisala je nekoliko knjiga, uključujući memoare pod nazivom Reflections of Eden: My Years with the Orangutans of Borneo. U njima Biruté opisuje svoja iskustva u Camp Leakeyju i napore za rehabilitaciju bivših zatočenih orangutana i njihovo puštanje u prašumu Bornea.

Danas je Biruté Galdikas profesorica na Sveučilištu Simon Fraser u Burnabyju, Britanska Kolumbija – Kanada, i vanredna profesorica na Universitas Nasional u Jakarti, Indonezija. Također je i predsjednica Međunarodne fondacije za orangutane u Los Angelesu, Kalifornija. 2021. dr. Biruté Galdikas postala je pokroviteljica neprofitne organizacije za zaštitu prirode Ancient Woods Foundation s ciljem zaštite preostalih starih šuma u Litvaniji sa svom tamošnjom bioraznolikošću.

Reference:

1. Spradley, Joseph L., ed. (2013). Scientists and Science. Great Lives From History. Vol. 2. Ipswich, Massachusetts: Salem Press.pp. 339–342.
2. Biruté M. F. Galdikas, Orangutan Death and Scavenging by Pigs. Science 200, 68-70 (1978). DOI:10.1126/science.200.4337.68
3. Galdikas, B.M.F. The orangutan long call and snag crashing at Tanjung Puting Reserve. Primates 24, 371–384 (1983).https://doi.org/10.1007/BF02381982