Nevjerovatno brz razvoj biotehnologije te perspektive koje ova oblast nudi, doveli su do jednog interesantnog paradoksa – da, s jedne strane, svijest laika teško može pratiti i shvatiti nove stvari, a da, s druge strane, imamo sve veći broj onih koji su u stanju preduhitriti novitete.
Primjerak genetički modifikovanog duhana koji svijetli u mraku.Izvor: glowingplant.com

Sve je veći broj amatera-hobista koji se bave tzv. „garažnom“ biotehnologijom ili, kako to Amerikanci, skloni akronimima, vole nazivati „DIY“ – „do it yourself“ biotehnologijom. U svojim improviziranim laboratorijama oni rade, govore sve što se radi i u visokospecijaliziranim „mainstream“ laboratorijama univerzitetskih instituta i biotehnoloških korporacija.

Mali „kućni“ laboratorij može se napraviti za sumu od nekoliko hiljada dolara, pri čemu je imperativ na improvizaciji svega onoga što se može improvizovati – kao inkubator na 37oC DIY istraživačima će dobro poslužiti i vlastiti pazuh, dok najveće uloge moraju staviti na profesionalne uređaje (PCR, HPLC, UV – spektrofotometar…) koje mogu kupiti i polovne.

Šta oni žele? Garažna biotehnologija se želi predstaviti kao otvoreno društvo slobodnih istraživača i hobista, koji međusobno razmjenjuju znanje i „idu tamo gdje niko nije kročio prije“. Demokratizacija istraživanja i strast ka tehnologijama genetičkog inženjeringa su stvari koje spajaju ove ljude. Oni smatraju da DIY biotehnološki pokret ima potencijala da napravi tehnološku revoluciju, pa čak i da plasira svoje komercijalne biotehnološke proizvode na tržište, kroz neka mala ili srednja preduzeća.

Međutim, stigma biohazarda nije mimoišla ni ovaj pokret. I kako bi, kada sama ideja da neko, možda, u svom podrumu ili kuhinji pravi neki eksperiment čiji bi krajnji ishod mogao biti neki izuzetno opasan patogen, ne zvuči umirujuće. Zato je FBI počeo slati svoje agente na konferencije DIY biotehnologa.

 
 
Da li bi ovaj fenomen, zaista, mogao pokazati značajnije rezultate? Čak se i DIY biotehnolozi slažu u odgovoru na ovo pitanje, koje, otprilike, glasi: „Da, ali se moramo mnogo toga odricati i vrlo često moramo za večeru jesti samu rižu?“ Ko voli, nek’ izvoli.

Projekat „The Glowing Plant“ je bio u žiži interesovanja američke javnosti, jer je demonstrirao napore ljudi koji se bave DIY biotehnologijom da pokažu javnosti šta se sve može učiniti sa relativno malo sredstava. DIY biotehnolozi će napraviti i svijetleće pivo ili će koristiti GMO kako bi napravili neki umjetnički projekat instalaciju.

Također, DIY je odličan pristup promovisanju nauke među djecom – jednostavni ogledi, poput “crtanja” bakterijama na hranljivoj podlozi ili izolacija DNK iz jagoda mogu biti prvi eksperimenti i navesti neko dijete da se zaljubi u STEM područje. Na drugoj strani DIY dijagonale nalaze se različite opasne stvari – od vršnjačkih izazova da ovi eksperimentatori sebi ubrizgaju neki izolovani gen do mogućeg bioterorizma i pojave biohakera.

 

 

Slike od mikrobioloških kultura

Danas, DIY biotehnolozima se na jedan klik nalazi ogromno znanje i protokoli koji im trebaju za neki eksperiment te sredstva za to nisu nedostupna. Čak ni finansiranje ovakvih projekata nije nemoguće – postoje mogućnost crowd-fundinga na platformama poput Indiegogo i novac se može skupiti.

Kada je Tristan Roberts u sebe ubrizgao gen za antitijelo N6 koje prema nekim istraživanjima neutralizira HIV, a koje su biosintetizirali njegovi prijatelji, to je bila vrlo neodgovorna odluka. Također, za razliku od nauke kakvu znamo, u ovim “kuhinjskim eksperimentima” DIY naučnici ne rade opis metode i postupka, tako da mi ne možemo biti siguri da li su učinili to što tvrde i prema njihovim tvrdnjama treba biti – skeptičniji nego inače.

Tristan Roberts

Supersoničan razvoj biotehnologije i biologije uopšte iznjedrio je još jedan subverzivni pokret. Biohakeri vjeruju da ništa nije nemoguće za njih. Oni mogu provaliti u baze podataka biotehnoloških korporacija i ukrasti podatke o identitetu pacijenata ili donora uzoraka ćelija ili otkriti polisu osiguranja i bankovni račun korisnika medicinske usluge, otvoriti vrata koja se otvaraju samo na određen otisak prstiju i još svašta nešto.

I dok biotehnološke korporacije i medicinski instituti tvrde da je privatnost podaka zagarantovana, biohakeri se mirno igraju i dokazuju suprotno – otkrivaju ranjivost sistema. Stručnjaci već sada upozoravaju na to da je samo pitanje dana kada će doći do „curenja“ povjerljivih (genetičkih) podataka o učesnicima naučnih studija. Već postoje studije koje su rađene na 50.000 učesnika i, premda se podaci o analizama trebaju strogo čuvati, oni se vrlo često šalju drugim institucijama, gdje je nivo sigurnosti niži i tu postoji mogućnost da dođe do „curenja“.