Čini mi se da o sapunu znamo gotovo sve… i ništa. Kada bi nam neko rekao da ga zamislimo, obično bismo pomislili na komad sapuna, čvrste, mirišljave materije koja se topi u vodi i stvara pjenu. Onda se sjetimo da postoje i tečni sapuni. Ali postoje i malo drugačiji, sapuni, poput kalijevog sapuna ili litijevog sapuna te niz tehničkih sapuna. Postoje i sapuni koji ne stvaraju pjenu.
Sapuni su primjer nauke prije nauke – ljudi su znali napraviti sapun prije nego što su razumjeli hemijsku strukturu ove tvari.
U osnovnoj školi, iz predmeta Hemija/Kemija, učimo o sapunima, međutim, to što vam kažu da su sapuni tvari koje nastaju u procesu saponifikacije masti i jakih baza (preciznije, lužina), a prije toga i da su masti “esteri trovalentnog alkohola glicerola i viših masnih kiselina” ne znači baš mnogo, zar ne?
Da, sapuni su nešto kao soli u svijetu organske hemije – nastaju u reakciji baza i masnih kiselina, koje se ponašaju kao anorganske kiseline u ovom slučaju. Suštinski, sapuni nastaju kada pomiješate masti – bez obzira da li su to masti životinjskog porijekla kao ovčiji i goveđi loj, svinjska mast ili tekuća ulja poput maslinovog, lanenog, bademovog, susamovog ili kojeg god drugog ulja sa lužinom.
Proces saponifikacije masnih kiselina i natrijeve baze |
Od kvaliteta i vrste ovih osnovnih sastojaka ovisi i kvaliteta sapuna, a u toku procesa stvaranja sapuna – saponifikacije – možete dodati i neka eterična ulja, arome, pa i boje i dobiti ugodniji sapun.
Osnovni sapun je zapravo ono što zovemo kabaš – žućkasta tvrda tvar ne baš najprijatnijeg mirisa koja, ipak, radi svoj posao: pere, uklanja mrlje.
U praktičnom smislu, to znači da najjednostavniji sapun možete napraviti kod kuće, ali i da možete eksperimentisati sa različitim mastima, uljima i eteričnim esencijama i aromama da napravite svoj sopstveni sapun. No upozorenje – sastavni “repromaterijal” za izradu sapuna su jake alkalije – one metala iz prve grupe Periodnog sistema (mada, tehnički, to mogu biti i druge baze, ali nećete dobiti ono što zamislite kada mislite na sapun).
Najbolja baza za standardni sapun je natrijev hidroksid – NaOH, poznata i kao kaustična soda. Ova tvar dolazi u čvrstom ili tečnom stanju, pa ako je u komadićima, tada biste je morali pomiješati sa destiliranom vodom. Jako nagriza kožu i sluzokožu, te trebate koristiti gumene rukavice ako radite sa njom i ako baš želite napraviti svoj sapun.
Kao što sam rekla, ljudi su poznavali sapun još prije nego što su shvatili o kakvoj se materiji radi. Znali su ga još stanovnici drevnog Babilona, Egipta i Kine, dok, začudo, u Rimu nije bio poznat i rimski autori spominju sapune koje su pravili Germani, Gali i uopšte Kelti. Naime, u antičkoj Grčkoj i Rimu jedan rasprostranjeniji vid čišćenja kože je bilo mazanje uljem i onda struganja prljavštine koju ulje pokupi, ali znamo da je bilo i dosta kupatila.
Postoje mišljenja da su zapravo prvi sapuni nastali na žrtvenicima – kada bi se spojili loj žrtvenih životinja i mineralne tvari iz biljaka koje su slagane na žrtvenik, pogotovo paprati, od kojih se natrijum hidroksid i dobijao u davna vremena. Na žrtvenike su se, osim životinja, prinosila i ulja, pogotovo maslinovo u području Mediterana, tako da ova hipoteza nije za odbaciti.
Ako Rimljani i nisu pravili sapune, nego su ih kupovali od Germana i Kelta, kumovali su imenu ove tvari – latinski naziv sapo je izvučen od germanske riječi za sapun, a ova riječ je u lingvističkom srodstvu sa latinskom riječju sebum – loj.
Prve sapune od biljnih ulja su izmislili najvjerovatnije Arapi, a već od antičkog doba su se u smjesu sapuna počele dodavati i mirisne komponente. Ovi sapuni od biljnih ulja, ponajviše od maslinovog, jako su cijenjeni i danas, i u području Mediterana postoji nekoliko područja nadaleko poznatih po sapunima izrađenim od ekstra-djevičanskog maslinovog ulja. Takvi sapuni su marsejski, kastiljski, palestinski te niz turskih sapuna.