Volimo voljeti  prirodu i planetu Zemlju… ali šta ako je ta plemenita emocija u nekim slučajevima paravan za nacionalizam, mržnju prema migrantima, manjinama, strancima uopšte, šta ako je to izgovor za terorizam, genocid? Zar je moguće da neko environmentalizam i pobudu za zaštitu planete koristi  kao poziv na genocid?

Zamislite ovakav distopijski svijet: totalitarna vlada se odriče tehnološki naprednih rješenja proizvodnje hrane i zabranjuje ih, te tjera građane da hranu uzgajaju isključivo organski, ne koriste mehanizaciju i to zbog „višeg cilja“ – pročišćenja Zemlje od pesticida i drugih tvari, poput fosilnih goriva. Ili, zamislite jednu malo drugačiju distopiju, u kojoj bogati na Zemlji, koja ima ograničene resurse, smanje potrošnju resursa tako što jednostavno „bace s palube“ siromašne? Treći mogući scenario – zbog resursa jedne planete ili nekog područja, grupa na poziciji moći ne dozvoljava razvoj i napredak onima koji su se rodili tu, jer bi to onemogućilo iskapanje reusursa. Ovo potonje je jedna od ideja koje se provlače kroz knjige o planeti Arakis – Dini Franka Herberta, ali smo joj svjedočili i na primjeru Prvih nacija – odnosa doseljenika prema američkim starosjediocima, zatim kroz kolonijalizam i postkolonijalizam Azije, Afrike i Australsko-pacifičke regije.

Ovakva ponašanja i režime zovemo ekofašizam. Premda ne postoji niti jedna vlada koja je ekofašistička, vidimo pojedinačne pokrete, ponašanja i primjere eksploatacije koji se mogu podvesti pod definicije i opseg ekofašizma.

Jedna od definicija ekofašizma je da je to totalitarna vlada koja zahtijeva od pojedinaca da žrtvuju svoje interese za dobrobit „zemlje”, shvaćenu kao organsku cjelinu prirode ili čak poziva na „odstranjenje“ nativnih naroda.

Krv i tlo (njemački: Blut und Boden) je nacionalistički slogan koji izražava ideal nacističke Njemačke za rasno definisano nacionalno tijelo („krv”) ujedinjeno s područjem naseljavanja („tlo”). Time su ruralni i seoski oblici života idealizirani kao protuteža urbanom. Odatle i nacističko insistiranje na propagandnoj, „politički korektnoj“ umjetnosti gdje se insistiralo na pastoralnim prikazima pejsaža, a moderna umjetnost označavala kao „degenerisana“. Sve ovo je, opet blisko s prednacističkim ezoterijskim učenjima Rudolpha Steinera o organskoj, biodinamičkoj poljoprivredi, bez upotrebe pesticida i vještačkih gnojiva. Ko bolje poznaje Steinerov opus, znaće da je njegovo antropozofsko, pseudonaučno učenje itekako obojeno rasizmom.

Jedan od primjera osoba koje su propagirale ovakvu ideologiju bila je Savitri Devi, grčka pristalica fašizma i nacizma (1905. – 1982. pravo ime Maximiani Julia Portas) bila je istaknuta zagovornica ezoteričnog nacizma, nacističkog okultizma i duboke ekologije. Fanatična pristaša Hitlera i Nacističke stranke od 1930-ih pa nadalje, također je podržavala aktivizam za prava životinja i od malih nogu bila je vegetarijanka. Bila je i nacistički špijun u Indiji, a nakon završetka rata  je čak je postala vođa neonacističkog undergrounda šezdesetih. Zbog svoje dvostruke odanosti i nacizmu i dubokoj ekologiji, smatra se utjecajnom figurom u ekofašističkim krugovima

Treba spomenuti i evropski pokret iz šezdesetih zvan Nouvelle Droite (franc. „Nova desnica”), koji su razvili Alain de Benoist i drugi pojedinci, pretežno novinari, poput Dominique Vennera, uključeni u GRECE (Groupement de Recherche et d’Études pour la Civilisation Européenne) think tank, koji je također kombinirao zelenu politiku s desničarskim idejama kao što je evropski etnonacionalizam.
Zatim, tu je i Ted Kaczynski, poznatiji kao „The Unabomber”, koji se navodi kao vrlo utjecajan na ekofašističku misao. Između 1978. i 1995. Kaczynski je potaknuo kampanju terorističkog bombardiranja s ciljem poticanja revolucije protiv modernog industrijskog društva, u ime vraćanja čovječanstva u primitivno stanje, i sugerisao je da nudi čovječanstvu više slobode uz zaštitu okoliša, no sam se ograđivao od nacizma i fašizma, nazivajući nacističku ideologiju zlom.

No, ekofašizam je mnogo širi od ovih par primjera.
Portal Vice opisuje ekofašizam kao ideologiju koja za propast okoliša krivi prenaseljenost, imigraciju i preindustrijalizaciju, probleme za koje sljedbenici misle da bi se djelomično mogli riješiti “masovnim ubijanjem izbjeglica u zapadnim zemljama”. Ubica iz Christchurcha je sebe deklarisao kao ekofašistu u svom manifestu.

Ovdje je veoma interesantno kako ljudi koji postanu dio krajnje desnog spektra (ili dio krajnje lijevog spektra), postanu i environmentalisti – „zaštitnici okoliša“. Pri tome ovdje namjerno piše environmentalisti, preuzeto iz engleskog, jer se ovaj pojam prečesto prevodi kao ekolozi. Ekolozi nisu zaštitari okoliša, to su naučnici koji se bave proučavanjem odnosa unutar ekosistema. Nepravedno je i ove naučnike i različite zaštitare okoliša, od zelenih, preko Greenpeace i ALF/ELF, PETA do hipernacionalističkih okolišara staviti pod kapu jednog pojma. Treba reći i da politika zelenih, premda se opiru nuklearnoj energiji, ne prelazi granicu radikalizma, kao što to radi Greenpeace i ALF/ELF.

Upravo kod spomena ovih organizacija, posebno Greenpeace, treba imati na umu da svoje ideologije praktikuju na krajnje radikalan način, aktima koji bi se mogli nekad podvesti pod terorizam. Napadi na nuklearke, terminale plina – koji srećom ne završavaju ljudskim žrtvama, istovremeno su često i napadi na privatnu svojinu. Ali hipokrizija Greenpeace ne završava samo na imenu organizacije – njihova borba protiv GMO je napravila štetu projektu Golden Rice – Zlatna riža.

Kako Jon Entine i Patrick Whittle  pišu za Quillete:

„Poput mnogih istaknutih anti-GMO aktivističkih organizacija, Greenpeace je bio vješt u zamućenju vode nad naukom moderne biotehnologije. To je najočitije u njegovom decenijama dugom protivljenju Zlatnoj riži, soju riže genetski modificiranoj za proizvodnju beta-karotena, preteče vitamina A, soju koji je odobren na Filipinima prošlog ljeta (op. a. 2020). Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, 250 000–500 000 djece s nedostatkom vitamina A oslijepi svake godine, a polovica njih umre u roku od 12 mjeseci nakon gubitka vida. Zlatna riža ima potencijal spriječiti milione nepotrebnih smrti i osigurati poboljšano zdravlje i dobrobit za još milijune ljudi. Pa ipak, 20 godina nakon što je razvijena, ovoj spasonosnoj hrani još uvijek se protive Greenpeace i mnoge druge ljevičarske skupine čak i nakon njezinog odobrenja.

No, bez obzira na radikalizam, Greenpeace je još uvijek “mala-maca” u odnosu na ono što predstavlja ekofašizam. Ekofašizam je izgovor za nacionalšovinizam, mržnju prema strancima i prema biotehnologiji, upakovan u vrlo privlačne priče pred kojima ljudi lako pokleknu. Na ovom mjestu treba naglasiti kako ne treba nipošto miješati Zelene kao političku opciju, pogotovo ne evropske Zelene, koji su uglavnom lijevo-laburustičkog predznaka, s ekofašističkim i ekonacionalističkim ideologijama. Čak su se Britanska Nacionalna stranka (British National Party – BNP), i njen lider Nick Griffin, koji su također flertovali s ekonacionalizmom, žestoko ogradili od politike Zelenih: „Za razliku od lažnih Zelenih koji su samo paravan krajnje lijeve strane laburističkog režima, BNP je jedina stranka koja prepoznaje da je prenaseljenost – čiji je glavni pokretač imigracija, uzrok uništavanje našeg okoliša“, izjavio je Griffin za BBC 2009.

Dakle, vratimo se na ultradesne zaštitare okoliša. Premda je neobično da nacionalisti dijele ovu poziciju sa zelenima i ljevičarima, pogotovo kada se sjetimo njihove poslovične bliskosti odbacivanju klimatskih promjena kao činjenice ili činjenica da su klimatske promjene uzrokovane ljudskom aktivnošću, to zapravo ne iznenađuje kada shvatimo njihovu povezanost s „domovinom/otadžbinom“ – koju, prema njihovoj ideologiji, tuđini, stranci, pridošlice, drugi i „treći“ skrnave.

Bijes ekofašista je usmjeren na te druge i treće – na imigrante, na manjine. U isto vrijeme, opasna povezanost s mitom organske proizvodnje, odnosno hemofobija i odbacivanje tehnološki naprednih rješenja im zamagljuje oči i u pogledu drugih stvari te su ekofašisti itekako skloni odbijanju vakcina kao, kako oni to kažu „eksperimentalnih“, „punih toksina, hemikalija“. Stoga nije ni čudo da se, primjerice u Hrvatskoj, na „Festivalu slobode“ skupljaju protivnici epidemioloških mjera (maske, distance, lockdowns), protivnici vakcina i da se tu mogu vidjeti ultradesničari, kakvi su Velimir Bujanec i Zlatko Hasanbegović.

Vratimo se temi ekologije i okoliša.

Iako je konzumerizam štetan za okoliš, ekofašisti krivicu stavljaju isključivo na marginalizirane. Dakle, ekofašisti će govoriti da ima smeća jer ga bacaju migranti ili manjine. Oni krive siromašne ljude, ljude drugačije boje kože, manjine uopšte ili migrante za upotrebu plastičnih kesa i drugih jeftinih proizvoda za jednokratnu upotrebu – često ne ukazujući na štetu velikih korporacija koje zagađuju okoliš, poput onih u industriji fosilnih goriva. Jedan od slučajeva sličnih već spomenutoj pucnjavi u Christchurchu je i mladić optužen za ubistvo 22 osobe avgusta 2019. u El Pasu u Teksasu, koji je uključio ekofašističke ideje u svoj manifest, otkrivajući da je njegova meta Walmart tržni centar, koji posjećuju meksički imigranti i da to nije nikako slučajnost. On je pisao o „hispano-invaziji“, spominjući i teoriju zavjera „Great Replacement“, koja tvrdi kako se, uz saučesništvo elita, bijelo evropsko stanovništvo demografski i kulturno zamjenjuje neevropskim narodima-posebno arapskim, berberskim, južnoazijskim i podsaharskim muslimanskim stanovništvom – putem masovne migracije, čemu doprinosi i evropski pad nataliteta.

No ovakva razmišljanja nemaju potvrdu u činjenicama – a činjenice kažu da oko 10% svjetske populacije doprinosi oko polovine emisija stakleničkih plinova. Pri tome, klimatske promjena koje su posljedica ovih emisija najteže pogađaju siromašne i zemlje u razvoju te tako doprinose stvaranju „klimatskih izbjeglica“ migranata koji se iz svojih zemalja ne sele zbog ratova, nego zašto što su suše, gladi, isušivanje oaza dovele do toga da oni više ne mogu živjeti na svojoj zemlji.

Ne samo da emisije dolaze iz bogatog svijeta, nego i glad za resursima – za rijetkim metalima potrebnim za tehnologiju, primjerice baterije i pametne telefone, što se dešava s Rio Tintom u Srbiji, a pomama za rijetkim metalima je uzrok i oružanih sukoba. Tu je i  problem uzgoja i izvoza kafe, kakaoa i nezajažljiva potreba za palminim uljem, zbog kojih se krče tropske kišne šume. Dakle, veliki dio problema je u bogatim.

Esej Thomasa Roberta Malthusa pod naslovom „Načelo stanovništva“ postavlja temelje eugenike u klimatskim raspravama. Malthus je teoretizirao da kada populacije rastu nekontrolisano, one rastu eksponencijalno na kontinuiranoj vremenskoj skali. On pravi razliku između hrane kao nužnosti opstanka ljudi i rasta populacije, napominjući da se te dvije nejednake moći moraju održati jednake, a to se može učiniti praćenjem i kontrolom populacije. Ideje čovjeka koji je živio u 19. vijeku se kao neomaltuzijanizam provlače i dan-danas.

Da se razumijemo – ekofašisti ne dolaze samo s desne strane spektra, postoje i lijevo orijentisani ekofašisti. Pa čak i oni koji u neznanju šire ideje koje su bliske ekofašizmu. Početkom pandemije smo bili zasuti „lijepim ljudskim pričama“ o tamo nekakvom povratku delfina u Venecijanski zaliv, o obnovi prirode. Većina ovakvih vijesti su bile dezinformacije, fabrikovane vijesti (o čemu više govori i članak na National Geographic), a autori i oni koji su ovakve stvari dijelili, često se pravdaju da su to radili da bi „unijeli malo optimizma“. Svi ti mimovi i vijesti su podcrtavali jedno – ljudska rasa je virus, što je praktično poziv na genocid. Poziv na ekogenocid u cilju „smanjenja populacije“ – šta? Da Zemlja odahne? Na kraju su, umjesto Billa Gatesa depopulatori postali oni koji šire dezinformacije o vakcinama, što dovodi do povećanja smrtnosti u krajnjem nivou. 

Ta teza iz serije filmova Matrix – da smo mi virus, bolest, kancer ove planete, je kao prvo – anahrona, jer istraživanja pokazuju kako nije istina da smo nekada živjeli u skladu s prirodom, a sada više ne živimo, nego da prilično dugo imamo utjecaja na prirodu. Kao drugo – to je praktično poziv za genocid. U kontekstu filma ima smisla, jer se zapravo vodi Asimovljevim pravilima robotike i glavno je objašnjenje zašto su mašine porobile ljude. U stvarnom svijetu, ovo je poziv na ekoeugeniku: da oni koji imaju moć „za veće dobro“ ubijaju one koji moć nemaju.

 

Ovo spinovanje problema prenaseljenosti u rasizam, kada se kao rješenjenje prenaseljenosti nudi neomaltuzijanski pristup „spasilačke lađe“ koja bi spasila bogate, a s broda bacila siromašne, zapravo je jače nego ikada i duboko povezano s problemom postkolonijalizma i kolonijalizma.

Ljudska vrsta može bolje od genocida. I mora. Ovaj tekst, međutim, nije napisan da bi ponudio smjer i rješenja, nego da upozori kako lako, vođeni simpatičnim mimovima, možemo postati poštovalac i širitelj genocidnih ideja. Od povratka delfina do proglašavanja nekoga virusom, materijalom za eugenička istrebljenja.

 

Izvori za još informacija:

Ostale eseje iz ove grupe potražite pod Kategorijom “Nauka i demokratija”

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Političnost nauke, naučnost demokratije”, koji provodi UG “Nauka i svijet”. Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH  i European Endowment for Democracy.