Čak i oni koji ne vole žanr western filmove niti su filmofili, znaju za Obračun kod O.K. Korala, film iz 1957. u kojem glume Burt Lancaster (Wyatt Earp) i Kirk Douglas (Doc Holliday). Oni bolje upućeni znaju da se film zasniva na stvarnom događaju – pucnjavi koja je trajala 30 sekundi, u kojoj je ispaljeno 30 metaka, a obračun se odvio u gradiću Tombstone u Arizoni, 26. oktobra 1881.

Zašto na blogu o nauci pisati o obračunu kod O.K. korala? Budite strpljivi, nastavite čitati i naučite nešto.
Ovaj obračun između frontier marshals i grupe kauboja koji se nisu htjeli pokoriti zakonima imao je dalekog odjeka na savremenu istoriju SAD. To je već period one istorije Divljeg zapada, kada je on gubio svoju divljinu i kada su se počeli sprovoditi zakoni. Kauboji su sve manje bili usamljenici koji su imali povremene nadničarske poslove čuvanja stoke, a sve više su se pod tim nazivom podrazumijevali razni vjetropiri, kabadahije, ljudi kojima nije odgovaralo uvođenje države prava i zakona na teritorij koji su okupirali, ograničili kao svoju tapiju tokom naseljavanja Zapada (i genocida nad nizom plemena domicilnih stanovnika).

Kirk Douglas kao Doc Holliday

 

Sa druge strane, Država je birala šerife koji bi se mogli nositi sa ovim problemima na Granici. Frontier marshals, kako su se zvali ti rubni šerifi, nisu bili nimalo bolji ljudi od kauboja, ali su radili za interese države i državnu platu. Najpoznatiji među njima bio je svakako Wyatt Earp te njegova braća Virgil i Morgan. Oni nisu bili bogzna kakve ljudske veličine i moralne vertikale – bili su dobri na obaraču, bili su makroi lokalnim prostitutkama i vlasnici bordela, kockari, lovci na bizone… ništa previše bolji od ološa kojeg su trpali u zatvore. Upravo takvi su trebali mladoj federaciji država, koja je tek trebala zauzeti svoje mjesto na karti svijeta.

Učesnici obračuna bili su šerifi Virgil, Morgan i Wyatt Earp na jednoj strani te braća Clanton i kauboji koji su ih podržavali na drugoj strani. Suštinski, bio je to obračun porodica Earp i Clanton. Clantoni su neko vrijeme pravili probleme Virgilu Earpu i onda je on odlučio da pozove složnu braću u pomoć i pokaže svim otpadnicima kako se prolazi ako se ne poštuju zakoni. Mladi zakoni mlade države. Dakle, obračun, premda porodičan, imao je političku pozadinu – uspostavljanje vladavine zakona na cijeloj teritoriji Država.

Ključnu ulogu u obračunu imao je Doc Holliday.
Ovo je dio koji ima veze sa temom bloga.
Doc Holliday je rođen kao John Henry Holliday 14. avgusta 1851 u mjestu Griffin, Georgija, koje je danas jedno od predgrađa Atlante. Docov otac je ratovao u ratu sa Cherokee indijancima, u Meksičko-američkom ratu, a potom je otišao u Građanski rat, boreći se na strani Konfederacije. Iz Meksičko-američkog rata je Docov stari doveo mladića po imenu Francisco, Meksikanca, revolveraša brzog na obaraču, i usvojio ga. Smatra se da je upravo Francisco naučio Doca baratanju sa pištoljima. Doc Holliday jeste čovjek na kojeg se referiraju svi vesterni koji spomenu nekoga ko je “najbrži okidač Zapada”.

Nadimak “Doc” Holliday je dobio jer je završio stomatologiju. Bio je briljantan, pametan student i čekala ga je obećavajuća karijera i miran, ugledan život na jugu SAD. Međutim, nedugo nakon što je započeo samostalnu praksu, Holliday otkriva da boluje od tuberkuloze. Holliday je tada imao oko 22 godine.

Lijeka za tuberkulozu tada nije bilo – prvi antibiotik protiv tuberkuloze je bio streptomicin, a koji je sintetički napravljen tek 1943. u laboratoriji Selman Abraham Vaksmana, a stvorio ga je student Albert Schatz.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata će se patentirati penicilin (1942.), premda ga je Fleming otkrio još 1928. Henry Florey je predvodio tim na Oxfordu – jedan od prvih interdisciplinarnih i multidisciplinarnih timova, kako bi pronašao način za brzu i efikasnu proizvodnju penicilina za potrebe vojske. U Engleskoj nije bilo razumijevanja za Floreyevu zamisao i značaj ove ideje će prepoznati tek u SAD i to kompanija Merck. Međutim, penicilin nije bio djelotvoran protiv Mycobacterium tuberculosis i trebaće čekati na pronalazak streptomicina i to čak nakon Drugog svjetskog rata, kako bi se ova bolest stavila pod kontrolu.

O vakcini BCG da ne govorimo. Robert Koch je otkrio uzročnika tuberkuloze, Mycobacterium tuberculosis, još 1882. ali stvaranje vakcine protiv tuberkuloze nije išlo tako “lako” kao stvaranje vakcine protiv velikih boginja. Prva vakcina je bila katastrofalna – naučnici su se vodili analogijom vakcine protiv velikih boginja i stvorili vakcinu sa srodnom bakterijom, Mycobacterium bovis, bakterijom koja je jednako opasna kao i Mycobacterium tuberculosis. Tek je tridesetih godina 20. vijeka stvorena zadovoljavajuća vakcina protiv tuberkuloze, ali je ona sporo prihvatana, jer ljudi, nećete vjerovati, ni tada nisu imali povjerenja prema vakcinama, pogotovo zbog katastrofalnih rezultata prve vakcine.

U to doba, tuberkuloza se zvala “consumption” jer bi doslovno pojela čovjeka polako, iznutra. Pandan te engleske riječi u našem jeziku je “sušica”.

Doc Holliday, oko 35 godina

 

Do modernog doba – antibiotika i vakcina – jedini način da neko ko ima tuberkulozu produži sebi život, a možda se i izliječi, bile su vazdušne banje. Po Evropi, najpoznatije su bile one u Švajcarskoj, naročito Davos, i u jednoj takvoj klinici, upravo u Davosu, meditiraju junaci Mannovog “Čarobnog brijega”.

U SAD je na tuberkulozu imao ljekovito dejstvo suh u vruć zrak Divljeg zapada. Tačnije, tako se vjerovalo.
Doc Holliday se, brzo nakon što je otkrio da ima ovu bolest, spakovao put Teksasa. Neko vrijeme je boravio u Dallasu, posljednjem civiliziranom mjestu prije granice sa Divljim zapadom, područjem otpadnika, bezakonja, “uncharted territory”.

Kako se nije mogao baviti zubarskim poslom – zbog napada kašljanja nije mogao rukovati alatom niti je smio prići pacijentima da ih ne zarazi, Holliday se počeo baviti kockanjem kako bi se mogao uzdržavati. Iz kockanja su proizilazili sitni kartaški nesporazumi koji su završavali obračunima, te posezanje za alkoholom. Doc je znao da ne može sebi priuštiti ženidbu jer mu je svaki dan borba za život. Ipak, imao je neku vrstu životne saputnice – prostituku “Big Nose” Kate.

Tuberkuloza je uništila život ovog čovjeka – da je Doc živio u vremenu kada je postojao streptomicin – prvi antibiotik protiv tuberkuloze i vakcina, ne bi morao bježati na Divlji zapad, okrećući se salonima, prostitukama, obračunima i kartanju. Da nije bilo toga, nikad se ne bi čulo kako je jedan čovjek tako dobar sa revolverom. Nikada ne bi spasio Wyatta Earpa i ne bi postao prijatelj sa njim. Ne bi postao zamjenik šerifa i ne bi učestvovao u Obračunu kod O.K. korala u kojem je imao pozamašnu ulogu pomažući Earpu, u želji da umre i riješi se bolesti koja ga je nagrizala… Umjesto što je u 36. godini umro od tuberkuloze negdje na Zapadu, vodio bi pristojan život, umro mnogo kasnije, kao ugledan građanin i možda imao djecu.

Neobično koliko je jedna bolest, danas izlječiva i prilično suzbijena, mogla promijeniti život jedne osobe. Naravno, ovo nije bila priča o tome kako je sjajno što je Doc obolio od tuberkuloze jer, u suprotnom, ne bi postao legenda, nego priča o tome kako bolest, protiv koje nema lijeka, dovede čovjeka na rub očaja, dotle da namjerno traži smrt.

I još jednom – nemojte biti od onih roditelja što ne daju da im djeca budu vakcinisana.