Vijest da je 10-tog avgusta 2021. u Africi, u Gvineji potvrđen slučaj infekcije Marburg virusom zacijelo je za mnoge bila neugodna i zastrašujuća pored pandemije COVID-19. Jer kada istražimo šta je to Marburg virus i kakva je bolest koju izaziva – nije nimalo prijatno. Radi se o hemoragijskog groznici u kojoj oboljela osoba krvari iz tjelesnih otvora, uključujući i oči, slično eboli.

2023. je bilo sumnji na ovaj virus kod pacijenta u Španiji, ali je Reuters izvijestio kako ova osoba nije pozitivna na Marburg, ipak. 2022. je došlo do izbijanja u Gani.

Međutim, s Marburgom smo se već sretali i uspješno iskontrolisali pojave slučajeva infekcije. Zapravo, pošto se ovaj virus ne širi kapljično i putem aerosola, širenje je lakše iskontrolisati. I naravno – najvažnija mjera je opet izolacija oboljelih.

Šta znamo o ovom virusu i bolesti koju izaziva?

Infekcija ljudi virusom Marburg u početku je nastala kao rezultat dugotrajne izloženosti rudnicima ili špiljama u kojima obitavaju kolonije jedne vrste šišmiša vrste Rousettus.

Nakon što je osoba zaražena virusom, Marburg se može širiti prenosom s čovjeka na čovjeka putem izravnog kontakta (kroz povrijeđenu kožu ili sluznicu), s krvlju, tjelesnim izlučevinama, organima ili drugim tjelesnim tekućinama zaraženih ljudi, te s površina i materijala (npr. posteljina, odjeća) kontaminiranim ovim tekućinama. Kao i ebola, i Marburg groznica se najviše širi jer članovi zajednice brinu o oboljelima, pa se kroz kontakt s izlučevinama i krvlju, posteljinom i zaraze.

Marburg groznica je visoko virulentna bolest s omjerom smrtnosti oko 88%, ali ovaj broj varira, u odnosu na to koliko se brzo otkrije bolest i pristupi suportivnoj terapiji i izolaciji slučajeva. Sam virus Marburg pripada istoj porodici kao i ebola virus – porodici Filoviridae, koja se tako zove jer ovi virusi imaju specifičnu, končastu (filamentoznu) strukturu. Spada u RNK viruse što znači da sadrži samo RNK nukleinsku kiselinu kao genetički materijal.

Dvije velike epidemije koje su se istovremeno dogodile u Marburgu i Frankfurtu u Njemačkoj, te u Beogradu, u tadašnjoj Jugoslaviji, 1967. godine, dovele su do početnog prepoznavanja bolesti. Ovi slučajevi su povezani s laboratorijama koje su radile s afričkim zelenim majmunima (Cercopithecusaethiops) uvezenim iz Ugande.

Inače, primarni domaćin za ovaj virus su slijepi miševi. Nakon tih prvih slučajeva epidemije, javljali su se i sporadični slučajevi zabilježeni u Angoli, Demokratskoj Republici Kongo, Keniji, Južnoafričkoj Republici i Ugandi. U 2008. zabilježena su dva nezavisna slučaja marburške groznice kod putnika koji su posjetili spilju nastanjenu kolonijama šišmiša Rousettusu Ugandi.

2009. godine je izoliran zarazni virus Marburg iz ulovljenih zdravih egipatskih šišmiša (Rousettus aegyptiacus). Ova izolacija, zajedno s izolacijom RAVV (Marburgu srodan Ravn virus) snažno sugeriše da su šišmiši iz Starog svijeta uključeni u prirodno održavanje Marburg virusa, odnosno da se radi o prirodnom preskakanju virusa s vrste na vrstu.

Inkubacija kod ove bolesti traje 2-29 dana, ali tipično 5-9. Bolest nastupa s naglom glavoboljom i temperaturom, zatim tijelo počinje oticati, a hemoragijski simptomi se javljaju nekoliko dana poslije i to je faza u kojoj pacijent ili umire ili preživljava. Osim krvarenja iz tjelesnih otvora, dolazi i do povraćanja krvi.

Za razliku od ebolavirusa, Marburg virus i njemu vrlo srodan Ravn virus javljaju se u suhim područjima, dok se ebola više javlja u vlažnim područjima.

Još uvijek nema odobrenih vakcina protiv ove groznica, ali, s obzirom da se ne prenosi aerosolom, izbjegavanje direktnog kontakta s kožom i tjelesnim tekućinama i izlučevinama pacijenta je jedna od mjera zaštite. Pacijenti se izoliraju, ali ih članovi obitelji i dalje mogu posjećivati. Medicinsko osoblje treba biti obučeno za primjenu strogih tehnika njegovanja barijera i izolacije što uključuje nošenje jednokratnih maski ​​za lice, rukavica, naočala i ogrtača. U biosigurnosnim laboratorijama u kojima se proučava ovaj virus nivo sigurnosti mora biti najviši (nivo 4), a osoblje nosi zaštitna odijela.

Ako se pitate – SSSR-u su pokušali razvijati biološko oružje bazirano na ovom virusu. Najmanje tri sovjetska istraživačka instituta imala su istraživačke programe u kojima se radio s Marburg virusom tokom Hladnog rata: Virološki centar Naučno-istraživačkog instituta za mikrobiologiju u Zagorsku, zatim Naučno-proizvodno udruženje “Vektor” (danas Državno istraživačko središte za virusologiju i biotehnologiju “Vektor”) u Koltsovu, te Irkutski naučno-istraživački institut protiv kuge u Sibiru i na Dalekom istoku u Irkutsku. Budući da je većina provedenih istraživanja bila visoko klasificirana, ostaje nejasno koliko je uspješan MARV program, mada su Sovjeti imali laboratorijski incident s ovim virusom u kojem je jedna osoba iz instituta u Koltsovu smrtno stradala.