Dan 5. maj 2023. donio je olakšanje. Svjetska zdravstvena organizacija – WHO – proglasila je kraj vanrednog stanja zbog covida-19, ustvrdivši da bolest koja je uzrokovala pandemiju postaje rutinska bolest. Proglašen je kraj pandemije i šta sad? Šta smo naučili?

“Covid-19 će ostati prisutan, ali više ne uzrokuje valove hospitalizacija i bolesti kao nekad jer su ljudi diljem svijeta izgradili imunitet na virus”, rekli su iz WHO. Upravo je to ono što sam predvidjela još u aprilu 2021 u članku “Budućnost pandemije: kako će se pandemija COVID-19 završiti“.  I pri tome nisam nimalo vidovita – samo racionalna.

Da li je sve ovo moglo bolje i pametnije? I šta nas čeka dalje? Već sam pisala o onome što mislim da je bilo pogrešno urađeno, ali lako je uviđati greške drugih i biti pametan poslije bitke. Zahvaljujući pandemiji, neke stvari u nauci su uznapredovale, neke tehnologije postale dostupnije i primijenile se.

Na samom početku pandemije, institucije su zanemarile nekoliko ključnih informacija koje su bile prisutne u prvim sedmicama izbijanja. Pri tome svemu, ne treba isključiti mogućnost pojave neke nove pandemije, novog uzročnika. Pripravnost, zdravstvena pismenost i ekonomska rezilijencija države te psihološka rezilijencija građana su ključne za budućnost.

Svijet je „opasno nespreman” za buduće pandemije, kaže Međunarodna federacija društava Crvenog križa i Crvenog polumjeseca (IFRC) u izvještaju objavljenom nedavno, pozivajući zemlje da ažuriraju svoje planove pripravnosti do kraja godine. U izvještaju o svjetskim katastrofama za 2022., IFRC je rekao da su „sve zemlje i dalje opasno nespremne za buduće epidemije” uprkos tome što je COVID-19 ubio više ljudi nego bilo koji potres, suša ili uragan u istoriji.

Vanredna situacija je gotova. Ali šta je propušteno na početku: lična perspektiva

Danas na ulici čujemo riječi poput „dok je bila pandemija“ i „za vrijeme pandemije“.

Usljed COVID-19 je umrlo više od 6.87 miliona ljudi.

Pandemija COVID-19 je počela prilično nevino. Nije se mnogo medija ni čitalaca osvrtalo na sporadične članke o nekoj tamo novoj bolesti u dalekoj Kini čiji su simptomi slični upali pluća, a uzročnik nepoznat. Dok su se mnogi još oporavljali od dočeka te Nove 2020. u oko su mi upali članci na Science, Nature i The New York Times, koji svi datiraju otprilike iz prve sedmice januara 2020. u rasponu od 6. do 10. januara.

Moj dan, kako sam biolog i naučni novinar, inače započinje tako što prvo otvaram Science i Nature jer su vijesti u njima zapravo jedine koje me zanimaju. Na vijest o nekom novom virusu pomislila sam „Ah, opet nešto u Kini, vjerovatno nije strašno“. Odlučila sam da ne pišem još o tom virusu, ali da pratim situaciju. U to vrijeme još nije bilo slučajeva prenosa s čovjeka na čovjeka i to je margina koja nas još uvijek čuva od širenja ptičije gripe. Onda kada dođe do širenja s inficiranog čovjeka na drugu osobu, onda počinje problem.

Jedan od mojih prvih članaka o SARS-CoV-2 i novoj bolesti koja će zaustaviti svijet, bio je objavljen 21. januara 2020. onda kada sam našla informaciju da se virus počeo širiti s čovjeka na čovjeka, a ne samo sa zaraženih životinja na ljude. To je bila moja granica, crveni alarm, informacija koja mi je bila okidač da počnem informisati o virusu jer sam do tog momenta smatrala da bi pisanje bilo dizanje panike.

Istog datuma je izašao i članak na International journal of infectious diseases  u kojem je jedan od koautora bio i njemački epidemiolog Christian Drosten, iz kojeg saznajemo da se bolest pojavila već u decembru 2019. i daje se presjek informacija. Naučnici u njemu upozoravaju na opasnost zoonoza. 25. januara na svom blogu objavljujem članak o karakteristikama novog virusa, ono što se do tada znalo, i ažuriram informacije dan za danom.

27. januara objavljujem članak da je uvrđeno kako se virus može širiti i sa osoba koje ne pokazuju simptome. Slično je uradio i naučni novinar Indexa Nenad Jarić Dauenhauer. U februaru te godine sam trebala putovati na konferenciju u Seattleu i vagala sam ići ili ne ići. Već smo bili obaviješteni da kolegica iz Kine neće moći doći. Pitala sam naše epidemiologe da li je sigurno da idem i rekli su mi da ne brinem i da odem. Na aerodromima sam nosila masku, po uzoru na putnike iz Azije, ali na samoj konferenciji nisam. Tamo su već postojali aparati za dezinficiranje ruku, ali niko se nije previše brinuo.

U Sarajevo se vraćam 21. februara, još se ništa ne dešava sve do čuvenog autobusa s turistima iz Kine i prve presice Federalnog ministarstva zdravstva sa predstavnicima Svjetske zdravstvene organizacije u martu 2020. Na presici postavljam pitanje da li imaju informacije da i ljudi bez simptoma mogu prenositi virus. Dobijam odgovor da oni prvi put čuju za to (?!). Nakon toga kreću prvi slučajevi u BiH, Konjic i širenje virusa, uvođenje lockdowna. U aprilu 2021. predvidjela sam kako nikada nećemo iskorijeniti ovaj novi virus, nego da će on ostati s nama.

Zašto sam ovo ispričala? Redoslijed događaja i informacije pokazuju da se o virusu SARS-CoV-2 znalo dosta važnih inormacija u prvim sedmicama, primjerice da postoji vjerovatnost kako se prenosi čak i sa osoba koje nemaju simptome. Događaji pokazuju da ljudi iz institucija nisu obraćali pažnju na to, ali i da malo čitaju recentnu naučnu literaturu i vijesti iz nauke na kredibilnim izvorima kao što su Science i Nature. U samom startu se znalo dovoljno da se može reagovati. Međutim, reakcija je zakasnila iz straha da se ne napravi panika.

Događaji pokazuju da se mnogo toga shvatalo olako – recimo, prvi prenos s čovjeka na čovjeka. Naučni novinari i naučnici su kao mitološke Kasandre pokušavali upozoriti, a da ne dižu paniku, ali isto kao mitološke Kasandre – niko ih nije slušao. Ostaće vječno pitanje zašto je nauka zanemarena te 2020. Ranije reakcije, ranije zabrane letova iz i u Kinu su mogle napraviti razliku.

U situacijama kada ne znamo s čim se borimo, potreban je dodatni oprez. Dakle, ako imamo manjak podataka potrebno je postupiti oštrije i strožije – ranije uvesti mjere, obustavu transporta, lokdaun, tretirati kao da svako može prenositi virus, pa tako i nositi maske. Opravdanje o savjetu da nije potrebno nositi masku u samom početku danas imamo u vidu “nije bilo dovoljno opreme za bolnice”. Međutim, to objašnjenje je malo razočaravajuće nakon uvida u broj žrtava pandemije, posebno na početku.

Ipak najveće je razočarenje i gorčina u ustima zbog toga što su postojali jasni podaci kako postoji asimptomatski prenos i to potpuno skrajnuto i zanemareno. Čak i od strane WHO. 

Da li nam se opet može dogoditi ovakav scenario? Kratko i jasno – može. Patogeni koji imaju potencijal izazvati pandemije – od različitih virusa gripe, naročito ptičje gripe, ali i neki drugi, kriju se i mogu jednog dana preskočiti sa životinja na ljude. Na ovakve situacije treba biti spreman, a ne ih dočekivati s histerijom kao da se događaju prvi put u ljudskom rodu. Kraj pandemije možemo slaviti ali bilo je stvari koje su se mogle bolje uraditi.