Kako dezinformacije eksploatišu “informacione praznine”

Online pretraživanje i društveni mediji omogućuju gotovo beskrajno postavljanje tvrdnji i protutvrdnji. Studija objavljena prošlog mjeseca u časopisu Nature (1) pod naslovom “Online searches to evaluate misinformation can increase its perceived veracity” ističe ranije nedovoljno prepoznati aspekt ovog fenomena: postojanje praznina podataka, prostora informacija kojima nedostaju dokazi, u koje ljudi koji traže provjeru tačnosti kontroverznih tema lako mogu upasti. Rad sugerira da kampanje medijske pismenosti koje naglašavaju “samo pretraživanje” informacija online trebaju postati inteligentnije. Možda više nije dovoljno da pružatelji pretraživanja samo koriste automatizirane sisteme za smanjenje prioriteta tih izvora kako bi se borili protiv dezinformacija i propagande. Zapravo, stvarna, trajna rješenja, za problem koji može biti egzistencijalan za demokratije, trebala bi biti partnerstvo između pružatelja pretraživanja i izvora znanja utemeljenog na dokazima.

Mehanizmi širenja dezinformacija i propagande dugo su bili aktivno područje istraživanja. Prema “efektu iluzorne istine”, ljudi percipiraju nešto kao istinito što su mu više izloženi, bez obzira na njegovu istinitost. Taj fenomen prethodi digitalnom dobu i sada se manifestira putem tražilica i društvenih medija. U ovom nedavnom istraživanju, Kevin Aslett, politički naučnik s Univerziteta u Centralnoj Floridi u Orlandu, i njegovi kolege otkrili su da ljudi koji su koristili Google pretraživanje kako bi procijenili tačnost vijesti – vijesti koje su autori, ali ne i sudionici, znali da su netačne – završili su vjerujući tim pričama više. To je zato što ih je pokušaj pretraživanja takvih vijesti učinio sklonijima prikazivanju izvora koji potvrđuju netačnu priču.

Kako se navodi u radu, teorija praznina podataka sugeriše da, kada pojedinci pretražuju na internetu oko neke dezinformacije, posebno dezinformacije oko najnovijih ili nedavno objavljenih vijesti, tražilice mogu vratiti malo vjerodostojnih informacija, umjesto toga stavljajući nevjerodostojne informacije na vrh rezultata (2). Ove praznine podataka vjerojatno postoje iz raznih razloga. Utvrđeno je da izdavači niske kvalitete koriste tehnike optimizacije za tražilice i potiču čitatelje da koriste određene upite za pretraživanje kada pretražuju na mreži dosljednom upotrebom različitih fraza u svojim pričama i drugim medijima.
​

Francesca Tripodi (3) pokazuje kako Googleovi algoritmi pretraživanja stupaju u interakciju sa strategijama slanja poruka konzervativne elite kako bi gurnuli publiku prema ekstremnim i, povremeno, lažnim pogledima. Ova ‘propagandna povratna sprega’ stvara mrežu  mjesta koja publikuju iste dezinformacije i stoga mogu preplaviti rezultate tražilice lažnim, ali naizgled potkrepljujućim informacijama. Teme i okviri lažnih/obmanjujućih vijesti također se često razlikuju od onih koje pokrivaju glavni mediji, što bi moglo ograničiti količinu pouzdanih izvora vijesti koje tražilice vraćaju kada traže informacije o tim pričama. Konačno, izravne provjere činjenica može biti teško pronaći s obzirom na to da većina lažnih narativa uopće nije provjerena činjenica, a za priče koje procjenjuju organizacije kao što su Snopes ili PolitiFact te provjere činjenica možda neće biti objavljene neposredno nakon objave lažnog članka. Kao rezultat toga, ne bi bilo iznenađujuće da je izloženost nepouzdanim vijestima osobito česta kada se na internetu pretražuju nedavno objavljene dezinformacije.

U jednom eksperimentu, sudionici su koristili tražilicu kako bi provjerili tvrdnje da je američka vlada izazvala glad lokdaunima tokom pandemije COVID-19. Kad su unijeli pojmove korištene u netačnim vijestima, poput ‘izazvana glad’, bili su skloniji pronalaženju izvora koji nisu kritički izvještavali o izazvanoj gladi. Rezultati su također vrijedili kada su sudionici koristili pojmove pretraživanja kako bi opisali druge neutemeljene tvrdnje o SARS-CoV-2, na primjer, da se rijetko širi između asimptomatskih ljudi ili da se pojačava kod ljudi čak i nakon vakcinacije.

Nature je kontaktirao Google kako bi raspravljao o nalazima i pitao što se još može učiniti kako bi tražilica preporučivala informacije visoke kvalitete u rezultatima pretraživanja. Algoritmi Google-a rangiraju vijesti uzimajući u obzir različite mjere kvalitete, poput toga koliko se sadržaj slaže s konsenzusom stručnih izvora na određenu temu. Na taj način, tražilica smanjuje prioritet neosnovanim vijestima, kao i izvorima vijesti koji prenose neosnovane vijesti u svojim rezultatima. Osim toga, rezultati pretraživanja imaju upozorenja o sadržaju. Na primjer, ‘prelomne vijesti’ ukazuju da će se priča vjerojatno mijenjati i da bi čitatelji trebali ponovo doći kasnije kada bude dostupno više izvora. Postoji i kartica ‘o ovom rezultatu’, koja objašnjava više o izvoru vijesti – iako korisnici moraju kliknuti na drugu ikonu kako bi joj pristupili.

Jasno je da kopiranje pojmova iz netačnih vijesti u tražilicu jača dezinformacije, čineći to lošom metodom za provjeru tačnosti. Dakle, što se još može učiniti kako bi se ljudi usmjerili prema boljim izvorima? Google ne uklanja sadržaj ručno ili smanjuje rezultate pretraživanja; niti moderira ili uređuje sadržaj, kao što to rade (bar donekle) društvene mreže i izdavači. Google se drži stajališta da su budućnost automatske metode koje rangiraju rezultate na temelju mjera kvalitete. No, moguće je primijeniti dodatne pristupe kako bi se spriječilo padanje ljudi u praznine podataka dezinformacija i propagande, što Google sam priznaje, a što pokazuju i Aslett i njegovi kolege. Neka vrsta ljudskog doprinosa, primjerice, može poboljšati interne sisteme provjere činjenica, posebno na teme kojima može nedostajati pouzdanih informacija. Kako to može biti učinjeno osjetljivo pitanje je važno istraživačko pitanje, prije svega jer konačni rezultat ne bi trebao biti cenzura, već zaštita ljudi od štete.

Iz ovog članka i studije vidimo i koliko je nestabilna budućnost pretraživanja kredibilnih informacija: jer zavisi od saradnje izvora informacija, stručnjaka koji mogu dati objašnjenja i velikih korporacija poput Meta i Google te X. Poučeni ranijim iskustvima o tome kako su se društvene mreže i pretraživači “brinuli” o kredibilnosti, te čak kažnjavali one koji pokušavaju plasirati kredibilne informacije – od uklanjanja sadržaja, preko onemogućavanja boostanja sadržaja (pogotovo na temu klimatskih primjena i energetske tranzicije) do smanjenja dosega takvih objava. Kredibilne objave često imaju manji engagment što ih automatski stavlja u lošiji startni položaj za doseg. Do sada je kooperacija korporativnih internetskih divova sa javnošću, fektčekerima i ekspertima bila samo deklarativna, takva da mogu reći da postoji, ali je njen kvalitet vrlo tanak. Zapravo jedini način dovođenja u red bi bili zakoni i legislative, različiti načini zakonske regulacije, ali njih je teško kreirati tako da budu stvarno efikasni. Same društvene mreže ne mogu imati business case i rast ako ne usrkaju gomile teoretičara zavjere, crankova, toksičnih likova, religijskih nutjobova i oni su ti koji, na kraju dirigiraju vidljivost.

Nepostojanje ulaganja u dobru produkciju kredibilnog sadržaja dodatno pogoršava situaciju jer kredibilan sadržaj ne može parirati moru sadržaja koji su neprovjereni ili poluistiniti. Naučni novinari, kao jedan od kredibilnih izvora  gube posao, čak i jake redakcije otpuštaju novinare. Prošla godina bila je teška za naučno novinarstvo. National Geographic je otpustio sve svoje novinare, a Wired je otpustio 20 ljudi. A posljednji udarac dogodio se u novembru, kada je Popular Science objavio da će prestati izdavati svoj časopis nakon 151 godine izlaženja i otpustio većinu svog osoblja, piše Science Friday.

Misinformacije i dezifnormacije su označene kao jedna od najvećih opasnosti današnjice i uopšte se niko ni ne trudi da preduzme neke sistematične korake po tom pitanju nego je sve ostavljeno na borbu pojedinaca i njihovu dobru volju, slobodno vrijeme i sve akcije su stihijske, nekoordinisane. Često se dešava da jedna grupa ili organizacija ne zna šta radi ona druga i ne znaju jedni za druge, pa rade ono što je već urađeno. Fondacije i donori poput EU rasipaju novac na isprazne i neefikasne projekte i prazne priče. Pri tome su oni koji šire dezinformacije koordinisani i imaju koordinisane dezinformatorske napade.

Reference:

1. Aslett, K., Sanderson, Z., Godel, W. et al. Online searches to evaluate misinformation can increase its perceived veracity. Nature (2023). https://doi.org/10.1038/s41586-023-06883-y
2. Golebiewski, M. & Boyd, D. Data Voids: Where Missing Data Can Easily be Exploited (Data & Society, 2019).
3. https://citap.unc.edu/publications/the-propagandists-playbook-how-conservative-elites-manipulate-search-and-threaten-democracy/

Napisano prema Nature 625, 215-216 (2024), uz dodatne komentare (u boldu)