- BiH nema listu ugroženih vrsta (crvena lista), a entitetske su stare i nepouzdane.
- Crvene liste BiH nisu ažurirane već 10 do 12 godina, što rezultira zastarjelim i nepouzdanim podacima o ugroženosti vrsta, a nedostatak revizije onemogućava dobivanje valjanih projekcija rizika.
- Nedostatak usklađenosti i kvaliteta podataka predstavljaju glavne probleme u procjeni ugroženosti vrsta u BiH, jer postojeće crvene liste nisu rađene na kvalitetan način, a metodologija nije usklađena ni unutar entiteta ni na državnom nivou.
- Nedostatak specijalizovanog naučnog kadra dodatno pogoršava situaciju, jer je sve manje stručnjaka koji se bave procjenom ugroženosti vrsta
Ne znamo koje su biljne i životinjske vrste ugrožene a stručnjaka sve manje
Planinski božur, obični božur, močvarna kaljužnica, rana ozimnica, zlatnožuti žabnjak…
Samo su neke od 69 kritično ugroženih biljnih vrsta u Federaciji Bosne i Hercegovine, a prema Crvenoj listi divljih vrsta i podvrsta biljaka, životinja i gljiva Federacije BiH (CLFBiH). Koliko su one zaista ugrožene, da li ima ugroženijih, da li su neke prešle u drugu kategoriju i slično, ne znamo sa sigurnošću jer je CLFBiH uspostavljena 2014. godine i od tada nikada nije revidirana. Ukupno ugroženih vrsta biljki, životinja i gljiva u Federaciji je 2068, dok je taj broj u Republici Srpskoj daleko manji. Prema Crvenoj listi Republike Srpske donesene 2012. u tom entitetu ugroženo je 1547 vrsta.
Osim što crvene liste nisu ažurirane 10, odnosno 12 godina, one su i neusaglašene pa validnih podataka na nivou cijele države nema.
Šta su crvene liste i zašto su bitne?
U medijima često čitamo kako su neke vrste pred izumiranjem. Ti podaci nisu paušalni nego su oni rezultat istraživanja i analiza stručnog kadra koji je posmatranjem i istraživanjem došao do rezultata koji govore o ugroženosti pojedinih vrsta koje, kada se procijeni stepen njihove ugroženosti, završavaju na Crvenim listama.
„Crvene liste predstavljaju procjenu rizika od izumiranja određene vrste na određenom području. One mogu biti rađene za teritoriju kantona, entiteta, države, Balkana, Evrope, itd“, objašnjava za Nauka govori Dejan Kulijer, uposlenik Zemaljskog muzeja BiH i član Specijalističke grupe za viline konjice IUCN komisije za opstanak vrsta.
Problem u Bosni i Hercegovini je, dodaje Kulijer, prije svega što ne postoje crvene liste Bosne i Hercegovine, ali i to što crvene liste koje su urađene do sada za pojedine dijelove Bosne i Hercegovine nisu rađene na kvalitetan način i uz korištenje adekvatne metodologije.
„Crvene liste trebaju uzeti u obzir i područje van teritorije za koju se procjene prave, prije svega granična područja, ali se ne „usaglašavaju“ sa listama na, da tako kažem, višem nivou. Crvene liste Evrope procjenjuju stanje na nivou cijele Evrope, crvene liste Bosne i Hercegovine bi predstavljale procjenu stanja samo za Bosnu i Hercegovinu“, objašnjava naš sagovornik.
Osim neusaglašenosti, problem u Bosni i Hercegovini je i kvalitet podataka na osnovu kojih se procjena daje. U Bosni i Hercegovini se dešava da se rade crvene liste za grupe za koje ne postoje nikakva naučna istraživanja i da se koriste podaci stari decenijama, a često i više od stotinu godina.
„Crvene liste trebaju predstavljati aktuelnu procjenu rizika od izumiranja određene vrste na određenom području. Dakle, trebaju se povremeno revidirati u skladu sa najnovijim naučnim saznanjima. Sve crvene liste se periodično revidiraju i dopunjuju. Pored toga, postojeće crvene liste u Bosni i Hercegovini uključile su samo određeni, manji broj grupa, a i unutar njih ograničeni broj vrsta, te bi svakom novom revizijom one trebale biti proširene da obuhvate što veći broj vrsta“, govori Kulijer o jednom od mnogih problema sa Crvenim listama u BiH.
Jasmin Burović, veterinar i član interventnog tima u FBiH za Nauka govori naglašava da je redovno ažuriranje Crvene liste ključno.
„Kontinuirana procjena statusa vrsta i ekosistema omogućava informirane odluke, implementaciju ciljanih mjera očuvanja te doprinosi dugoročnom zdravlju i održivosti ekosistema. Osim toga, redovno ažuriranje osigurava da kreatori politike imaju najnovije informacije, ali i osjećaj da zaštita vrsta nije neki statični sistem koji može čekati jer se ništa ne dešava“, kaže Burović.
Zašto nema revizije crvenih listi?
Crvene liste služe kako bi ukazale na to koje grupe organizama i unutar njih koje vrste su najugroženije, a u cilju da se postave prioriteti u zaštiti najugroženijih vrsta i njihovih staništa. S obzirom na to da revizije ugroženosti vrsta nema, postojeći podaci su stari i nepouzdani. Federacija je posljednji put pokušala revidirati Crvenu listu 2019. ali bezuspješno. Taj posao niko nije htio raditi.
„Federalno ministarstvo okoliša i turizma je objavilo poziv za reviziju Crvene liste 2019. godine, međutim na isti se nije niko prijavio, te shodno tome nije se implementirala njena revizija“, kaže za Nauka govori Adla Kahrić, predstavnica Ministarstva.
Ministarstvo je budžetom za ovu godinu planiralo sredstva za reviziju Crvene liste, ali nema garancija da se neće ponoviti isti scenario od prije pet godina.
„Nadamo se da će se shvatiti važnost navedenog dokumenta i da će se kompetentne institucije i eksperti prijaviti za navedeni poziv kako bismo dobili bolje podatke, efikasnije zaštitili vrste i time doprinijeli boljoj integraciji EU legislative“, apeluje Kahrić.
Vlada Republike Srpske još 2012. donijela je Uredbu o Crvenoj listi ugroženih vrsta u skladu sa međunarodnom metodologijom utvrđenom u kriterijumima Međunarodne unije za očuvanje prirode (IUCN). Njoj je potrebna revizija, kaže za Nauka govori Gorjana Rosić, viša saradnica za odnose s javnošću Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske.
Republičkim Zakonom o zaštiti prirode uređuju se zaštita i očuvanje prirode, biološke, geološke i pejzažne raznovrsnosti kao dijela životne sredine. Zakon propisuje da su zaštićene vrste divlje vrste koje su ugrožene ili mogu postati ugrožene, a koje imaju poseban značaj iz genetičkog, ekološkog, ekosistemskog, naučnog, zdravstvenog, ekonomskog i drugog aspekta, a iste se štite kao strogo zaštićene divlje vrste ili zaštićene divlje vrste.
„Uredba o strogo zaštićenim i zaštićenim divljim vrstama donesena je 2020. godine. Cilj donošenja ovog podzakonskog akta je postizanje većeg stepena zaštite divljih vrsta, propisivanjem mjera zaštite za strogo zaštićene i zaštićene divlje vrste biljaka, životinja i gljiva, kao i mjera zaštite njihovih staništa“, dodaje Rosić.
Praćenje stanja divljih vrsta trebalo bi da vrši Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa, ali ta vrsta monitoringa još nije uspostavljena. Trenutno je u izradi novi Zakon o zaštiti prirode, koji preciznije definiše zaštitu divljih vrsta.
Iz Fonda za zaštitu okoliša Federacije za Nauka govori kažu da je stanje sa crvenim listama najbolje analizirano u Izvještaju sačinjenom od strane IUCN ECARO u 2019. godini – Nacionalne Crvene liste za zaštitu vrsta u Bosni i Hercegovini: Vodič za reviziju i usklađivanje.
„Uzimajući u obzir navedeni izvještaj, kao i činjenicu da do danas nije izvršena revizija postojećih CLFBiH, izvjesno je da postojeći podaci nisu reprezentativni, tj. ne daju valjane projekcije rizika ugroženosti pojedinih taksona“, kažu iz Fonda.
U zaključcima izvještaja naglašeni su i nedostaci u postojećim crvenim listama BiH. Tako se navodi da je usvojena CLFBiH urađena na entitetskom nivou (iz administrativnih razloga), te nije izvršena procjena vrsta na čitavoj teritoriji države.
„Korištena metodologija u CLFBiH se razlikuje od metodologije koja je korištena prilikom izrade crvene liste drugog entiteta. Radi toga, Crvene liste na entitetskom nivou se ne mogu uskladiti i povezati u jedinstvenu Crvenu listu na državnom nivou, što onemogućava izvještavanje države prema međunarodnim sporazumima“, dodaju iz Fonda.
Koliko su ugrožene vrste ugrožene?
Osim što pravo i aktuelno stanje na terenu nije poznato jer nema revizije, problem je i sama kategorizacija ugroženosti. Neke vrste su proglašene ugroženim, iako to nisu. Akcent je, u BiH, najčešće stavljen na krupne zvijeri, iako je ugroženih vrsta na hiljade.
„Da, uvijek se najviše govori o životinjama koje privlače najveću pažnju ljudi, to su najčešće krupne zvijeri i ptice, a u okviru beskičmenjaka npr. leptiri. Upravo je crvena lista dokument koji treba na naučno utemeljenim činjenicama da kaže koje su to vrste stvarno ugrožene i u kojem stepenu“, pojašnjava Kulijer.
Dodaje da postoje različiti načini procjene ugroženosti neke vrste zavisno od grupe kojoj pripada. Pa je tako kod krupnih zvijeri pored staništa veoma značajna brojnost njihovih populacija.
„Dok npr., kod insekata presudni značaj ima očuvanost njihovog staništa. U zaštiti najveći prioritet treba da imaju najugroženiji i najrjeđi tipovi staništa u kojima se i nalazi najveći broj ugroženih vrsta“, dodaje naš sagovornik.
U Fondu su mišljenja da je fokus na jednu grupu životinja i biljaka rezultat medijske pažnje usmjerene na krupne zvijeri.
Primjera radi, vuk je na evropskoj crvenoj listi least concern (takson za koji postoji mali rizik od izumiranja) dok je kod nas ugrožena vrsta. Tako je vrsta vuka Canis lupus u Federaciji BiH svrstana u kategoriju „Ugrožene vrste“ dok je u Republici Srpskoj u kategoriji „Neprocijenjene vrste“. Ova vrsta u Hrvatskoj u kategoriji „Blizu ugroženosti“ dok je prema na globalnoj i evropskoj Crvenoj listi u kategoriji „Najmanje zabrinutosti“.
„Prema podacima o brojnosti i rasprostranjenosti populacija vuka na evropskom i globalnom nivou, uvažavajući kriterije propisane validnom IUCN metodologijom, navedenoj vrsti je dodjeljena kategorija LC (mali rizik od izumiranja)“, kažu iz Fonda.
Kulijer kaže da je status ugrožene vrste u Federaciji vuk dobio bez bilo kakve argumentacije.
„Uopšte, za cijelu Crvenu listu FBiH ne postoji ono što je najbitnije, a to je informacija na osnovu kojih kriterija je neka vrsta procijenjena kao ugrožena. U slučaju vuka ovaj status je upitan“, kaže Kulijer.
Za procjenu ugroženosti bitan je i trend njegovih populacija, a koji je u većini područja stabilan.
„Vuk ima status „least concern“, odnosno najmanje zabrinjavajuće vrste u Evropi prije svega zbog velike brojnosti njegovih populacija na istoku Evrope, a to uključuje i područje Balkana“, dodaje Kulijer.
Iz resornog federalnog ministarstva kažu da je jedna od stvari koje ugrožavaju vuka i činjenica da je on i lovna divljač.
„Još jedan problem na koji je potrebno skrenuti pažnju je da se pojedinim zaštićenim vrstama upravlja na osnovu entitetskih propisa o lovstvu i da su pojedine zaštićene vrste definisane kao divljač čiji je lov dozvoljen. Ovdje treba napomenuti da se ne uzima se u obzir značaj nacionalnih populacija za očuvanje vrste u cjelini. Što ne znači treba isključiti lovstvo, ali se moraju uključiti i drugi stakeholderi kada govorimo o mjerama i planovima za zaštićene vrste“, mišljenja je Burović.
Koje su najugroženije vrste sisara i ptica?
Dok su krupne zvijeri u fokusu javnosti, druge ugrožene vrste ostaju ispod radara. Kulijer govori o tome koje su vrste sisara i ptica najugroženije u Federaciji, s obzirom da Republika Srpska još nema Crvenu listu sa kategorijama ugroženosti vrsta.
„Među najugroženijim vrstama sisara u FBiH uglavnom su slijepi miševi, a među pticama to su npr. mali vranac, sova močvarica, bjelonokta vjetruša, itd. Ali kao što sam već rekao, problem u BiH je nedovoljan nivo poznavanja stanja populacija i distribucije većine vrsta tako da ovo ne mora biti realno stanje, i pouzdanost ovih procjena zavisi od kvaliteta podataka koji se koriste, kao i od korištenja adekvatne metodologije, što do sada nije bio slučaj“, napominje Kulijer.
Teško je prognozirati da li će se situacija poboljšati i da li ćemo imati adekvatnije podatke jer je sve manje onih koji su obrazovani i specijalizovani za procjenu ugroženosti.
„Ono što predstavlja problem jeste nedostatak usko specijalizovanog naučno-istaživačkog kadra, odnosno sve je manji broj naučnika koji se bave pojedinim grupama organizama u BiH. Kao posljedica nedostatka ovakvog kadra, smanjuju se aktivnosti istraživanja brojnih grupa organizama, smanjuje se broj naučnih i stručnih radova, te ostajemo uskraćeni za podatke o prirodnim vrijednostima u BiH“, upozoravaju iz Fonda.
Autor Slađan Tomić
