Nauka jača liberalne demokratije, a liberalne demokratije pružaju prostor za naučni rad, zaštitu od cenzure te ekonomske preduslove.
- naučna zajednica prosperira najbolje u demokratiji
- s druge strane, i nauka potiče demokratiju, a neke stvari koje nauka koristi, poput osnovnih koraka naučne metode, mogu poslužiti kao alat za ispitivanje vjerodostojnosti informacija u borbi protiv lažnih vijesti, misinformacija i dezinformacija koje ugrožavaju demokratiju
Oblast prirodnih nauka, tehnologije, inženjerstva, matematike – STEM (science, technology, engeneering & mathematics), kod nas možemo slobodno nazvati MINT (matematika, inženjerstvo, nauka i tehnologija). MINT kao i oblast humanističkih nauka jesu vrijednosti inherentno (u značenju: fundamentalno, od velike važnosti) povezane s liberalnim demokratijama i dijele s ovim političkim opcijama mnogo toga zajedničkog.
Nauka jača liberalne demokratije, a liberalne demokratije pružaju dovoljno prostora za naučni rad, izričaj, zaštitu od cenzure i autocenzure naučnika i naučne misli te ekonomske preduslove za razvoj nauke i tehnologije.
Jednu liberalnu demokratiju karakterišu izbori između više različitih političkih stranaka, podjela vlasti na različite grane vlasti (izvršna, zakonodavna i sudska), vladavina prava u svakodnevnom životu kao dio otvorenog društva, tržišno gospodarstvo s privatnim vlasništvom i jednaka zaštita ljudskih prava, građanskih prava, građanskih sloboda i političkih sloboda za sve ljude. Liberalne demokratije se oslanjaju na ustav, kodificiran kako bi se razgraničila ovlaštenja vlade i ucrtao društveni ugovor.
MINT/STEM discipline pružaju osnovu za razvoj liberalne demokratije stvaranjem pozitivne vrijednosti. Naravno, ove discipline daju vrijednost i društvima koja se ne zasnivaju na ovom načinu upravljanja – ne možemo primjerice, tek tako zabraniti korištenje naučnih dostignuća u zemljama koje se ne vode principima liberalnih demokratija, znanje i tehnologija se prelijevaju van granica zemalja liberalnih demokratija.
Pa ipak, veliki procenat novih tehnologija su nastale upravo u liberalnim demokratijama – u SAD, Evropi (Ujedinjeno Kraljevstvo i EU), u Kanadi, Australiji i još uvijek veliki broj naučnih radova dolaze iz zemalja liberalnih demokratija.
Kina je 2018. premašila ostale zemlje po broju publikovanih naučnih radova, o čemu svjedoči i ovaj grafikon sa Statista:
Međutim i dalje kombinovano SAD-EU-UK-Kanada-Australija imaju najviše radova, a radovi iz SAD su najcitiraniji. Mada je sada prestigla druge zemlje pojedinačno, kineska nauka se i dalje oslanja na zapadnu i tehnologija je još uvijek copycat bez velike inovacije, koja postoji, ali nije dramatična. Ovo značajno povećanje učešća Kine u naučnom radu dosta temelja ima u mnogoljudnosti ove zemlje i generalnom napretku u posljednih 10 godina, kada Kina postaje ekonomska, vojna i tehnološka sila koja šalje rovere na Mjesec.
Za razliku od Kine, pak, vidimo da doprinos Rusije, za koju također, kao ni za Kinu, ne možemo reći da je liberalna demokratija, nije toliko velik, koliko bismo očekivali. Iako Rusi jesu donijeli neke velike stvari u IT tehnologiji, matematici i fizici. Rusija ima mnogo potencijala za razvoj nauke, jednu veliku školu nauke, posebno ako govorimo o nuklearnoj fizici. Ipak, najverovatnije zbog autokratske atmosfere i nedovoljnog ulaganja, nema puno prilike da nauka u Rusiji zaista procvjeta.
Dakle, zorno vidimo da na određene načine okruženje liberalnih demokratija potiče razvoj MINT/STEM oblasti. Ne treba zaboraviti da na ovo utječe i veći stepen svijesti o korupciji, koja dakako postoji, ali sistemi borbe protiv korupcije i nepotizma su nešto funkcionalniji nego u zemljama gdje nije na snazi ovakva politička ideologija. Tu je i faktor akademske slobode, u kojoj se naučnici osjećaju da smiju kritikovati vlast, slobodno se izražavati i biti ono što jesu – recimo biti LGBTIQ. Nadalje, ovo se posebno odnosi i na humanističke nauke koje su uvijek bile i trebaju ostati korektiv društva, pa tako i primjerice etičkih principa i granica u oblasti prirodnih nauka, inženjerstva, IT tehnologija. Dobri sociekonomski faktori, demokratija i slobodno, otvoreno društvo su ujedno i dobro okruženje za razvoj nauke.
Naravno, ne treba biti naivan i pretvarati se kao da nauka i tehnologija samo pogoduju opštem dobru – napretku zdravstva, obrazovanja, komunikacija, nego treba spomenuti i kako su nauka i tehnologija upravo te koje stvaraju oružja. Najveće političke krize današnjice – iranski program u nuklearnom naoružanju, kineska vojna dominacija u azijsko-pacifičkoj regiji, naoružavanje Talibana, sjevernokorejski nuklearni problem, ali i u prošlosti – Hladni rat, bile su uzrokovane strahovitim napretkom naučnotehnološkog razvoja oružja i trke u naoružanju. I pri tome svaka zemlja, uključujući i članice NATO-pakta, koje se smatraju liberalnim demokratijama, koristi blagodeti i znanja nauke i tehnologije kako bi, kako sami vole reći „čuvali svoj poredak i vrijednosti“.
Međutim, postoji nešto što u nauci zaista predstavlja vrijednost koja se treba i može kopirati u svakodnevnom ritmu života jednog demokratskog, građanskog društva: naučna metoda i naučni konsenzus.
Naučna metoda je skup koraka kojima se naučnici služe prilikom istraživanja nekog prirodnog fenomena i pokušaja da tu pojavu objasne ili čak iskoriste u nešto korisno ljudskom društvu.
Naučna metoda/znanstveni metod podrazumijeva postavljanje pitanja o određenom problemu, posmatranje i istraživanje (skupljanje podataka), postavljanje hipoteze (teoretskog odgovora na pitanje, jednog od mogućih odgovora), dizajniranje eksperimenta koji bi tu hipotezu opovrgnuo ili dokazao, sprovođenje eksperimenta, analizu podataka dobivenih eksperimentom i konačno, izvođenje zaključka. Potom ide publikovanje rada. Čak ni tu nije kraj – eksperiment se mora ponoviti i ako se dobiju slični rezultati, rezultati u okviru statistički dozvoljenih odstupanja, onda se tek nešto postiglo. Eksperiment mora biti ponovljiv, takav da ga i drugi istraživači mogu reprodukovati po istom receptu. Inače, “recept” u naučnoj metodi zovemo “protokol”.
Sistem naučne metode bismo slobodno mogli koristiti i u svakodnevnom životu – za donošenje odluka, za ispitivanje vjerodostojnosti određene informacije. Umjesto metode pokušaja i pogrešaka mogli bismo vidjeti kako su drugi u sličnoj situaciji riješili neki problem, osloniti se na tuđe znanje, baš kao što se svaki naučni rad oslanja na radove prije, citirajući ih kao argument ili diskutujući s njima kao grupa koja se ne slaže s tim radom. Umjesto da slijepo povjerujemo nekoj serviranoj informaciji, mogli bismo prvo stati, opservirati je, proučiti, vidjeti ima li u njoj nešto problematično, potražiti druge izvore da vidimo da li iznose sličnu stvar. Nauka i naučni rad ne postoje sami za sebe – „otkinuti“ od svijeta, nego stoje na ramenima prethodnog rada drugih ljudi. Može se dogoditi da korpus novih naučnih radova donese spoznaju koja će neki prethodni rad i zaključak učvrstiti ili da donese podatke koji će potisnuti prethodno znanje, možda čak i promijeniti paradigmu posmatranja određenog fenomena i znanja o njemu. Čak i kada kažemo „naučna revolucija“, to nisu nikakve krvave revolucije, naučni ratovi, nego se jednostavno radi o tome da naučna zajednica počne prihvatati novu spoznaju koja zamjenjuje staru. To smo in situ (uživo, na mjestu) imali prilike pratiti u toku pandemije COVID-19 kada su sve naučne spoznaje bile praktično „na izvolite“, transprentne široj javnosti, što je često znalo dovesti do zbunjivanja javnosti i reakcija „pa maločas ste rekli drugo“. Laicima se pri tome čini kao da nauka ništa ne zna i da su naučnici zbunjeni, jer informacije koje dolaze često su konfliktne, različiti naučni timovi mogu doći do različitih spoznaja koje možda jesu, možda nisu tačne, zavisnosti i od dizajna studija.
Upravo to što je najviše zbunjivalo (da ne kažemo – iritiralo) širu javnost u toku pandemije zapravo je najveća demokratska vrijednost nauke – pluralizam glasova. Ako je rad dovoljno dobar, kredibilan i metodološki ispravan – biće objavljen i na službi javnosti. Naravno, ovo je rečeno odveć pojednostavljeno – ponekad radovi iz manjih zemalja teže nalaze svoj put za objavljivanje, naučni časopisi imaju često i paywalls, što onemogućuje pravičan i jednak pristup radovima svima, ali upravo u toku pandemije čak su i oni časopisi koji naplaćuju pristup, poput Nature i Science, primijenili Open Access pristup bez naplate radovima vezanim za pandemiju i vakcine. Tu je institucija preprint radova koja omogućava da se nalazi neke grupe naučnika vide i prije oficijelne objave.
Uprkos tome što vidimo da u naučnoj zajednici postoje i diskriminacija i ušutkivanje glasova koji dolaze iz manjih skupina te opasni hijerarhizam, koji je doduše potreban za organizaciju rada, nauka je opet sistem koji je sklon autokorekciji i možda otvoreniji nego druge oblasti i djelatnosti društva.
Još eseja iz serije “Nauka, politika i demokratija”:
Nauka nije apolitična
Da li je nauka demokratična?
Građanska nauka
Naučna i zdravstvena pismenost
Politizacija nauke
Ostale eseje iz ove grupe potražite pod Kategorijom “Nauka i demokratija”
Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Nauka, politika i demokratija: političnost nauke, naučnost demokratije”, koji provodi UG “Nauka i svijet”. Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH i European Endowment for Democracy.
