Preprint radovi su bili naročito vidljivi u toku pandemije. Neki od njih su na kraju i objavljeni, a neki nisu. I prije su postojali preprint serveri kao medRxiv i BioRxiv, zatim ChemRxiv, Nature Precedings, arXiv, ali posebno je utjecaj ovih preprint repozitorija ojačao u toku pandemije COVID-19.
Ovdje želim reći nekoliko riječi o tome zašto je to dobro i zašto nije dobro.
Prije formalne objave u nekom naučnom časopisu, naučni i medicinski članci tradicionalno se ovjeravaju “recenzijom” odnosno, imaju “peer-review”. U tom procesu urednici časopisa uzimaju savjete različitih stručnjaka – nazvanih “suci” – koji su procijenili rad i mogu identificirati slabosti u njegovim pretpostavkama, metodama i zaključcima. Ovo rade stručnjaci iz uske naučne oblasti iz koje rad dolazi. Časopis će obično objaviti članak tek nakon što se urednici uvjere da su se autori pozabavili zabrinutostima recenzenata i da predstavljeni podaci podupiru zaključke izvedene u radu. Recenzenti će također upozoriti ako im ima nešto sumnjivo u radu, recimo falsifikacija slika, namještanje podataka i slično. Naravno, ne treba računati da će recenzenti uvijek to primijetiti, ponekad se rad i objavi, pa tek onda drugi stručnjaci primijete da nešto nije u redu.
Međutim, ova stroga procedura traje dugo. Često mjesecima. Recimo, ako vam se objavi rad pola godine nakon što ste ga predali, to je čak dobro vrijeme. Pogledajte podatke u slučajno odabranim naučnim radovima – tu obično piše kada je rad predat i kada je publikovan i taj period može iznositi i po 8-9 mjeseci.
Generalno, recenzije su zamorne za autore: oni su već jednom potrošili puno svoje energije i resursa da napišu rad, vjerovatno i da ga prevedu, jer se radovi objavljuju uglavnom na engleskom i onda moraju još da ispoštuju sva “zvocanja” recenzenata. A tu je još i lektura i korektura rada za časopis, u kojoj se ponekad znatno promijeni struktura teksta, kako bi lingvistički bio više odraz tog stila na jeziku na kojem se objavljuje. Dakle, za čitav tim koji je radio na tom radu, period od predaje do objavljivanja je stresan.
Budući da ovaj postupak može biti dugotrajan, autori koriste uslugu preprint repozitorija kako bi svoje radove učinili dostupnima kao “pretiske” prije certificiranja stručnom recenzijom, što omogućava drugim naučnicima da ih odmah vide, raspravljaju i komentarišu.
Jedna signifikantna porcija radova o novom virusu SARS-CoV-2 te o lijekovima, vakcinama i utjecaju različitih mjera na kontrolu pandemije bila je objavljena kao preprint radovi. I objavljivanje ovakvih radova je znatno poraslo upravo u toku pandemije.
Čitatelji i – naročito mediji – bi stoga trebali biti svjesni da autori nisu finalizirali članke o ovakvim repozitorijima, i da bi oni mogli sadržavati pogreške i prijavljivati informacije koje naučna ili medicinska zajednica još nisu prihvatile ili odobrile na bilo koji način.
Nije se jednom desilo u toku pandemije da mediji naprave senzacionalistički članak o nekom nalazu iz preprinta i da to na kraju bude pogonsko gorivo za neku dezinformaciju. Recimo takav je slučaj s radom koji je pokazao da se pod određenim uslovima dijelovi genoma virusa SARS-CoV-2 mogu ugraditi u ljudski genom, iako ovaj virus nije retrovirus, ali samo ako napravi preveliku ekspresiju LINE-1 elementa u kulturi stanica. Ili preprint o upotrebi hidroksihlorokina u terapiji COVID-19.
I još nešto: istraživanja su pokazala da samo neki mediji stavljaju naglasak da se radi o preprint studiji. To je neophodno uvijek naglasiti – da je ono o čemu pričamo preprint i da još nije prošlo stručne recenzije ili je zvanično objavljeno. Čak i ako o tom radu pišu nagrađivani, visokoprofilisani naučni novinari koji pišu za časopise poput Nature i Science – uvijek se mora naglasiti ta činjenica.
Preprinti bi trebali poboljšati finalne radove u smislu da su ti draftovi vidljiviji i više ljudi iz oblasti može da da neki stručni sud o njima. Te kritike bi mogle dovesti do toga da se finalni rad poboljša. Jedna studija, koju je komentarisao i Science, a koja je rađena prije pandemije, a objavljena 2020. u Research integrity and peer review pod naslovom “Comparing quality of reporting between preprints and peer-reviewed articles in the biomedical literature” pokazala je da bi zapravo preprinti mogli dovesti do bolje komunikacije naučne zajednice i doprinosa u smislu poboljšanja rada. Taj doprinos nije sad nešto velik, nego umjeren, ali postoji. Zapravo pokazalo se kako sam peer-review ponekad ne doprinosi mnogo poboljšanju rada i da se često draftovi i finalni radovi puno ne razlikuju u smislu davanja više podataka, detalja istraživanja, korišteni reagensi i sl. Ovo ne znači da je sistem peer-review za odbaciti, da se razumijemo. Ali, onda kada više ljudi može vidjeti rad na serveru, koji inače koriste i comment section, poput Disqus, postoji više nade da će se loša nauka odbaciti brzo, a dobra poboljšati.
Kada su u pitanju veoma važne stvari, pogotovo u kriznim situacijama, proces peer-review je jako spor. Pomoću institucije pre-printova drugi stručnjaci iz oblasti mogu brzo pristupiti rezultatima rada. A ako su zaista dobri – vidjeće da možda nešto “ne štima”. Jedan dobar primjer važnosti preprintova je bila tema tromboza nakon adenovirusne COVID-19 vakcine, kada su grupe njemačkih i norveških naučnika vrlo brzo bacile ponešto svjetla na ovaj problem. Da se išlo klasičnim načinom – bez objave na pre-print serveru, mnogo kasnije bi drugi stručnjaci došli do ovakvih rezultata i ovi pre-printi su dali određene dokaze regulatornim agencijama vezano za ove vakcine.
Zaključak rada objavljenog u aprilu 2021 u Plos Biology pod naslovom “The evolving role of preprints in the dissemination of COVID-19 research and their impact on the science communication landscape” jeste da su preprinti dali neizmjeran doprinos u vidu u istraživanja ovog virusa i pandemije u toku krizne situacije te da se sve više pažnje obraća na ovu formu, a preprinti se sve brže pregledavaju kao i to da je pandemija promijenila način naučnog komuniciranja.
Preprint repozitoriji/arhivi i radovi koji su na njima postavljeni su značajni za naučnu zajednicu, jer daju demokratičniji pristup idejama i istraživanjima. Njihova mana jeste mogućnost misinterpretacija, naročito laika, ali to se može desiti i sa recenziranim radovima. Glavna stvar bi bila, da mediji – uredništva, novinari – svaki put naglase da je riječ o preprintu i šta to znači.
