Nuklearno oružje kao stvarna prijetnja čovječanstvu
Piše: Tomislav Matić
Tijekom ove pandemije bilo je mnogo spekuliranja o bolestima koje bi mogle istrijebiti čovječanstvo. Govorilo se i o asteroidima koji bi nas možda mogli uništiti, o sudbonosnim klimatskim promjenama i drugim apokaliptičnim scenarijima. Međutim, sada izlazimo iz domene „možda“. Ovo o čemu ćemo govoriti može nas zaista i sigurno istrijebiti. Ovo je za ozbiljno. Ovo može zatvoriti knjigu povijesti. Učiniti da odemo „puf“. Dame i gospodo, ovo je… nuklearno oružje.
Od Manhattana do Armageddona
Praktički čim je 1930-ih otkrivena mogućnost cijepanja atoma, sve su velesile pokrenule programe razvijanja nuklearnog oružja. Amerikanci su imali Projekt Manhattan, a Sovjeti Laboratorij br. 2 Sovjetske akademije znanosti. I s jedne i s druge strane na atomskoj su bombi radili najbistriji umovi 20. stoljeća – u Los Alamosu Robert Oppenheimer, Richard faynman, a u Moskvi Igor Kurčatov, Andrej Saharov i Pjotr Kapica. Bohr je već tada bio zabrinut da će nuklearno oružje, ako se ne stavi pod međunarodnu kontrolu, izazvati utrku u naoružanju i ugroziti opstanak čovječanstva. I bio je u pravu!
Odmah nakon američkog nuklearnog bombardiranja Japana, Staljin je sovjetski nuklearni program ubacio u petu brzinu i već 1949. godine svijet je imao dvije nuklearne supersile. Počeo je Hladni rad, doba najvećeg straha u povijesti. Zapravo su obadvije strane bile u jezivom strahu jedna od druge – niti jedna nije htjela napasti drugu, ali su obje bile uvjerene da će ona druga to prije ili kasnije učiniti. Zbog toga su razvijale sve strašnija oružja i sve naprednije tehnologije kako bi drugu stranu odvratile od napada. S vremenom je nastalo takvo stanje da su i SAD i SSSR bile u stanju same sažgati planet.
Snaga nuklearnog oružja mjeri se u težini TNT-a koja je potrebna da se postigne sličan efekt. TNT je sam po sebi vrlo moćan eksploziv, nije za igranje. Zamislite brod nosivosti oko 10,000 tona (takav je, recimo, trajekt Marko Polo). Zamislite da je do vrha nakrcan TNT-om. To je otprilike snaga bombe koja je uništila Hirošimu. Sada zamislite flotu od nekoliko desetaka takvih brodova i dobit ćete snagu prosječne lakše nuklearne glave, kakvih je tijekom Hladnog rata bilo na desetke tisuća. A sada… e, sada zamislite armadu od tisuću takvih brodova, i dobit ćete snagu od oko 10 megatona. To je snaga kakvu je nosio američki projektil Titan-II. Udvostručite to i dobit ćete snagu sovjetskog R-36. Teško je i zamisliti, zar ne? A što ako vam kažem da je ukupna snaga nuklearnog oružja koju su posjedovali SAD i SSSR tijekom hladnog rata bila tolika da bi milijune i milijune takvih brodova trebalo ispuniti TNT-om? Shvaćate li sada koliko su se ljudi tada bojali? Nadam se da ne – lakše ćete spavati.
Nemilosrdno nebo
Jedna stvar je napraviti nuklearnu bombu, a potpuno druga dostaviti je neprijatelju na glavu. U početku je jedini način za to bio avionom. SAD je već krajem 1940-ih razvio superteški interkontinentalni bombarder, B-36, koji je mogao dosegnuti Sovjetski Savez (mrcina raspona krila od 70 metara, najveći ratni avion ikad proizveden), što je Sovjete zbilja prepalo. Kao odgovor su razvili mlazni bombarder Mjasiščev 4, koji je pak prepao Amerikance. Poznata je anegdota da su američki promatrači vidjeli kako deseci tih bombardera prelijeću Moskvu tijekom vojne parade, ali nisu znali da je to istih desetak aviona koji lete u krug. Uglavnom, kao posljedica tih strahova, pedesetih godina je ulaganje u vojnu tehnologiju eksplodiralo.
Bombarderi su i dalje razvijani, ali tu se uglavnom situacija stabilizirala još prije sedamdeset godina, i oni koji su tada izrađeni uglavnom su, uz poboljšanja, u službi i danas. To su dobri, stari, smrtonosni američki B-52 i sovjetski Tupoljev 95, jedini avion koji se čuje na suprotnoj hemisferi i čije svako pero propelera (da, dobro ste pročitali – ne svaki propeler, kojih ima osam, nego svako! pero!) probije zvučni zid pri svakom okretaju. Međutim, tada su vojni stručnjaci postali uvjereni da je previše riskantno oslanjati se na bombardere, koje je uvijek moguće srušiti, i da je bolje pouzdati se u rakete.
Znate za Sputnjik, Gagarina i Apollo, ali je isto tako poznato da je istraživanje svemira bilo zapravo kolateralna posljedica utrke u naoružanju. Naime, i sovjetske i američke rakete od početka su bile osmišljene kao konjići za dostavu nuklearnog pakla. R-7, legendarna „Semjorka“, čiji su derivati u svemir odnijeli Sputnjik i Gagarina, bila je interkontinentalni projektil na kojem se obično nisu vozili kozmonauti, nego nekoliko megatona uništenja. Slično je s američkom raketom Redstone, koja je odnijela Alana Sheparda u svemir – bila je razvijena da u Sovjetski Savez odnese demokraciju i radijaciju.
U početku su Sovjeti vodili u razvoju raketa, ali pravi problem nisu bile rakete, nego gorivo. Sovjetske rakete koristile su tekuće gorivo. Naravno da to nije onakvo kakvo možete natankati na Petrolu, nego takvo gorivo koje je dovoljno gadno i smradno da razjede i raketu i sve oko nje. Sukladno s time, ne može u njoj dugo stajati. Prije lansiranja raketu je trebalo puniti, a u međuvremenu je ona stajala na lansirnoj rampi kao fazan na puškometu. Amerikanci su problem riješili već šezdesetih serijom projektila Minuteman, na kruto gorivo, plastiku koja može u njima stajati neograničeno dugo i samo čekati da Ujak Sam odluči malo prodrmati stvari. Za malo veću tonažu i dalje se koristilo tekuće gorivo, koje je pogonilo Titan-II. Sve se te rakete čuvalo u podzemnim silosima od armiranog betona, koji su teoretski mogli izdržati nuklearni napad.
Zvuči sigurno, zar ne? Zbog toga je predsjednik Johnson već 1964. odlučio da SAD imaju toliku stratešku prednost da ih SSSR ne može prestići. Američka vojna doktrina tada se sastojala od učenja o masivnoj retorziji – ukratko, budući da SAD imaju više projektila nego što ih Sovjeti mogu uništiti, mogu podnijeti sovjetski udar i onda od SSSR-a napraviti roštilj. Međutim, Hruščov je nakon neuspjeha u Kubanskoj krizi (to je ono kad su on i Kennedy igrali atomski poker, a potonji nije trepnuo) uvidio da je ulaganje u tenkove i kalašnjikove besmisleno ako ih druga strana može uništiti prije nego što izađu iz hangara. Zato je pokrenuo masivno ulaganje u nuklearno oružje. Toliko masivno da je rezultiralo projektilom R-36.
Sa svojih dvjestotinjak tona i 32 metra dužine, R-36 bio je čudovište. Amerikanci su ga prozvali Satan. Svaki od tih miceka mogao je uništiti cijela polja silosa s Minutemanima. To je važno, jer su tako prvim udarom Sovjeti mogli eliminirati znatan dio američkog nuklearnog arsenala. A već krajem šezdesetih, Sovjeti su imali više interkontinentalnih projektila nego Amerikanci.
Doktrinalno ludilo
Uslijed toga, Amerikanci su morali prilagoditi svoju nuklearnu doktrinu. Nova je nazvana MAD i, kako joj ime dade naslutiti, nije bila umirujuća. To je kratica za Mutual Assured Destruction, odnosno zajamčeno uzajamno uništenje. Prema tom učenju, bilo koji nuklearni rat završio bi potpunim uništenjem obaju suparnika. Sukladno s time, uvedene su mjere koje su računale na potpuno uništenje. Primjerice, u SAD i SSSR uvedeni su elektronički sustavi lansiranja nuklearnih projektila, kako bi se moglo iz komandnih centara izvršiti lansiranje čak i ako su ljudi na terenu mrtvi. Posljedica toga bio je znatan razvoj računalnih sustava, pa i umrežavanje računala, koje je rezultiralo ovime pomoću čega sada čitate ovaj članak. Lijepo je znati da je Internet osmišljen kao oružje sudnjeg dana, zar ne? DARPA ga je razvila kako bi projektili mogli biti lansirani čak i ako su komandni centri uništeni. Sovjeti su pak razvili sustav koji u slučaju američkog iznenadnog udara automatski lansira projektile, čak i ako je cijela sovjetska vojska mrtva.
Kako su se ljudi nosili s ovime? Pa, u SAD su pokrenuli program izgradnje atomskih skloništa. Imali su ih i drugdje – ako živite u zgradi izgrađenoj tijekom Hladnog rata, vjerojatno imate atomsko sklonište. U Sovjetskom Savezu su pak preferirali nešto novo i divlje – planirali su u slučaju nuklearne uzbune autobusima brzo transportirati ljude van iz gradova. Kako bi to funkcioniralo u praksi? Recimo samo da imamo sreće što nikad nismo saznali.
Naime, budući da bi nuklearni projektili letjeli najkraćom rutom – preko Sjevernog pola – računalo se da nakon što ih jedna strana lansira, druga strana ima petnaestak minuta da reagira, jer će nakon toga biti u pogrešnom agregatnom stanju za bilo kakvo reagiranje. U slučaju Europe, vrijeme za reakciju bilo je još kraće. Zbog toga je pokret za nuklearno razoružanje bio najjači u zemljama koje bi se prve našle na udaru, Zapadnoj Njemačkoj i Velikoj Britaniji.
Mirno spavaj zlato moje
Do sedamdesetih su već svi igrači uvidjeli da tako dalje više ne ide. Počeli su pregovori o ograničenju nuklearnog naoružanja, koji su 1973. rezultirali sporazumom SALT, kojim je ograničen broj projektila koji SAD i SSSR smiju rasporediti. Derivati tog sporazuma na snazi su i danas između SAD i Rusije. Međutim, tek sada dolazimo do prave sreće. Sedamdesetih su razvijeni načini da se na projektile našarafi više bojevih glava, koji se nakon povratka projektila u atmosferu rasprše i donesu nuklearnu radost u svačiji dom. Uskoro je većina projektila nosila između tri i deset takvih glava.
Osamdesetih godina cijela je stvar dignuta na još luđu razinu, jer su Sovjeti nadoknadili sve zaostatke u odnosu na SAD, a Amerikanci su u Europi rasporedili projektile kraćeg dometa (Pershing, često se spominje u pop-kulturi osamdesetih). Obje su strane praktički neprestano dežurale nad komandama za lansiranje. Neki od najšokantnijih i najdepresivnih filmova (kao što su Threads i When the Wind Blows) potječu upravo iz ovog razdoblja. NEMOJTE ih gledati prije spavanja.
A danas? Pa, derivati raketa razvijenih šezdesetih i sedamdesetih raspoređeni su i danas. Broj nuklearnih glava sveden je na mnogo manju razinu nego tijekom Hladnog rata, ali ih Rusija i SAD još uvijek imaju dovoljno da unište barem jedan planet. Manje nuklearne sile, kao što su Francuska, Kina i Velika Britanija imaju ih dovoljno da učine život zbilja neugodnim. Tu su još i juniori poput Indije, Pakistana i Izraela, a makar su iz nuklearnog kluba izašli neki igrači, poput Južnoafričke Republike, u njega su ušli novi, poput uvijek racionalne i pouzdane Sjeverne Koreje.
