Teorije zavjera: brzi odgovori na kompleksna pitanja i put do radikalnog ponašanja

Fenomeni koji se opisuju pod terminom „teorije zavjera“ nisu dokazane hipoteze. Danas se „teorijama zavjere“ nazivaju oni fenomeni za koje nema objašnjenja ili načini razmišljanja koji objašnjavaju svijet kao zavjeru. To se nekada zvalo misterijama, zatim tu su pseudonaučna i antinaučna mišljenja koja se pokušavaju postaviti kontra zvanične nauke, te svi oblici pokušaja objašnjenja nekih događaja ili izmišljanja događaja koji bi se mogli predstaviti kao neko prikrivanje, tajni planovi vlada ili skupina moćnika. Stoga bi bolje bilo ova ponašanja i razmišljanja zvati konspiracionizmima ili konspirativnim načinima razmišljanja nego „teorijama“ jer je teorija dokazana hipoteza, a to teorije zavjera uglavnom nisu.
Razumijevanje svih aspekata koji dovode do rasprostanjenog vjerovanja u teorije zavjere jedan je od prvih koraka u strategiziranju borbe sa negativnim efektima do kojih ubjeđenje u zavjerološke narative dovodi.

Piše: Amar Karađuz

 

Deseto jubilarno izdanje konferencije POINT (Politička odgovornost i nove tehnologije), održano u junu 2022. u organizaciji Udruženja građana i građanki Zašto ne, ugostilo je eksperte i ekspertice iz oblasti izučavanja teorija zavjera i borbe protiv ovog fenomena.

Na panelu nazvanom „Teorije zavjere i napad na nauku” učestvovali su Tijana Cvjetićanin, članica uredničkog kolegija fact-checking portala Raskinkavanje, Stipe Odak, predavač sa Katoličkog univerziteta u Leuvenu, i Tijana Prodanović, vanredna profesorica na Odsjeku za astronomiju beogradskog Univerziteta.

Govornici su podijelili svoje znanje o fenomenu i zastupljenosti teorija zavjere u našim društvima, iskustva borbe sa dezinformacijskim narativima kao i savjete o tome šta treba biti urađeno kako bi se umanjio negativan efekat vjerovanja u ovakve narative.

 

Načini vjerovanja u teorije zavjere

Stipe Odak je problemu teorija zavjera na navedenoj panel diskusiji pristupio iz ugla društvenih nauka i disciplina koje se u sklopu ove vrste akademskih studija bave ovim fenomenom. U tom kontekstu, vjerovanje u teorije zavjere može se opisati “epistemološkim pridržavanjem” (eng. epistemic adherence) u sklopu kojeg prepoznajemo tri načina na koje ljudi vjeruju u teorije zavjere.

Prvi je cinički (od cinizam –  ironična drskost, zajedljivost, podrugljivost). Naime, jedan dio teorija zavjere čini se potpuno ciničan, odnosno ljudi „stvaraju” teorije zavjere iz zabave ili da provociraju nekoga, ne vjerujući u te svoje kreirane teorije zavjere. Jedan od primjera kroz koji se mogu vidjeti ovi tipovi teorija zavjere je fenomen trollanja na internetu.

Međutim, to ne znači da će oni ljudi koji zaista povjeruju u takve teorije zavjere biti jednako cinični – štaviše, njima se te teorije mogu činiti stvarnim i istinitim. Dosta državne propagande kojoj su osnov teorije zavjere zapravo se računaju kao cinične teorije zavjere.

Drugi način vjerovanja u teorije zavjere je tzv. kredo vjerovanje. Po ovom modelu ljudi istinski vjeruju u teorije zavjere i one oslikavaju njihova unutrašnja uvjerenja.

Heuristički, kao treći način vjerovanja u „zavjerološke” narative, najbolje bi se mogao opisati izrekom „gdje ima dima, ima i vatre”. Pod heurističkim se postupkom u filozofiji nauke podrazumijeva dolaženje do rješenja ili otkrića putem pokušaja i pogrešaka, nagađanjima i opovrgavanjima. Po ovom načinu vjerovanja i zaključivanja ljudi zadržavaju određenu dozu skepse prema teoriji zavjere, no ubjeđenja su da bi tu „možda moglo biti i istine”, odnosno, zaključuje prema iskustvu, na osnovu pogrešaka i pokušaja.

Šta sve doprinosi rasprostranjenom vjerovanju u teorije zavjera

Kada je riječ o faktorima koji utiču na to da li će neko povjerovati u određenu teoriju zavjere, raspoznajemo individualne predispozicije, strukturološke te faktore koji se ogledaju kroz potrebe koje pojedinac ili pojedinka zadovoljava kroz teorije zavjere.

Budući da svi mi u nekoj mjeri imamo potrebu da tragamo za spoznajama, jedna od potreba koju zadovoljavaju teorije zavjere je tzv. epistemološka potreba (od epistemologija – teorija o sticanju znanja). To ne bi bilo problematično da neki ljudi nemaju niži prag tolerancije na dvosmislenosti, istovremeno imajući prejako izraženu potrebu za shvatanjem nečega. Ljudi koji imaju ovakve predispozicije skloniji su traženju brzih odgovora na kompleksna pitanja.

Međutim, treba imati na umu da nauka ne može dati brze odgovore i u kratkom roku, a i kada ih da, oni su veoma često komplikovani. U ovom slučaju, teorije zavjere služe „epistemiološku ulogu” – daju brze odgovore na kompleksna pitanja. Da li su ti odgovori tačni – to je pak drugo pitanje.

Teorije zavjere imaju i egzistencijalne svrhe, zadovoljavajući potrebu da se ljudi osjećaju jedinstvenima ali istovremeno da budu dio grupe. Da bi se “pomirile” ove dvije suprotne društvene tendencije, najbolje je pronaći zajednicu koja omogućava da se pojedinac osjeća posebno – što „zavjerološke” grupe omogućavaju u određenoj mjeri.

Ovakve grupe gotovo da ispoljavaju „mesijanski kompleks” – ubjeđenja su da određeni entitet kuje zavjeru protiv nekoga, i da upravo ta grupa ima informacije o tome, pa shodno tome, ima i mogućnosti da proširi saznanja i upozori svijet na planiranu zavjeru.

Treća svrha je grupna i politička odanost – imanje ili traganje za „snažnom” zajednicom posebno u situacijama kad je stvarna komunikacija onemogućena, kao recimo u pandemiji, što dovodi do traganja za zajednicom koja može biti virtualna ili u nekoj drugoj formi. Stoga, određeni teoretičari zagovaraju da postoji politička svrha u ovome. Da su neke od najviše vrednovanih stvari u ljudskom društvu podložne teorijama zavjere. Tu ubrajamo porodicu, zdravlje, slobodu i vidimo da oko ovih velikih pitanja mi imamo teorije zavjere. Evolucijski psiholozi bi rekli da je po srijedi instinkt za preživljavanje pa su ljudi ekstremno osjetljivi oko ovih pitanja.

Strukturološki faktori, pod kojima se podrazumijevaju situacije generalne neizvjesnosti, društvenih previranja, pandemija, rata ili ekonomske krize, indukuju anksioznost i osjećaj gubitka kontrole kod ljudi. U takvoj situaciju, ljudi generalno postaju skloniji traganju za brzim odgovorima, što, vidjeli smo, stvara plodno tlo za prihvatanje „zavjeroloških” tumačenja događaja. Pod uticajem ovakvih strukturoloških faktora, čak i stanovništvo koje ranije nije bilo sklono prihvatanju neutemeljenim objašnjenjima stvarnosti može da se okrene teorijama zavjere kao odgovoru na neizvjesnost.

Na kraju, individualne i psihološke predispozicije igraju također značajnu ulogu u prijemčivosti na „zavjerološke” narative. U tom kontekstu vrlo česte su kognitivne pristranosti koje ljudi imaju u manjoj ili većoj mjeri. Jedan od aktuelnih primjera je ubjeđenje da veliki događaj u ljudskoj historiji treba imati jednako veliki uzrok. Kada ljudi ne vjeruju da se koincidencije dešavaju, to stvara prostor za logične zablude i teorije zavjere.

Još jedna slična i česta logička zabluda koja predstavlja prečicu do vjerovanja u teorije zavjere je traženje pravilnosti u nasumičnosti. Ova zabluda oslikava se u razmišljanju da se događaji ne mogu odigrati spletom okolnosti, nego mora da postoji obrazac po kojem se taj događaj specifično desio.

Teorijama zavjere do radikalnog ponašanja

Odbijanje vakcinisanja, izlaganje opasnosti od bolesti koje je završavalo i smrtnim slučajevima tokom pandemije Covid-19 pokazalo je koliko negativne posljedice vjerovanja u teorije zavjere mogu biti. Međutim, posebno opasne su one teorije zavjere koje podstiču ili dovode do radikalnog ponašanja.

U tom kontekstu posmatramo genocidne teorije zavjere, posebno one vezane za slučajeve Ruande i Njemačke u 30-im godinama prošlog stoljeća. Ovakve teorije zavjere funkcionišu po obrascu u kojem se mogu prepoznati faktori spomenuti ranije: naša zajednica je pod neposrednom prijetnjom, postoji skriveni ili polu-skriveni neprijatelj – dakle, mi moramo reagovati brzo jer ne postoji prostor za pregovore s obzirom na to da je istrebljenje jedini mogući ishod u ovako postavljenoj situaciji.

Ovaj „toksični koktel” sastojaka često vodi ka radikalizaciji i radikalnom političkom djelovanju. Razlog zbog kojeg dolazi do radikalizacije leži u moralnoj odgovornosti zaštite zajednice kojoj prijeti nestanak – a koja, recimo, ne postoji kod teorija zavjera skrivanju podataka o dolasku vanzemaljaca na zemlju. Stipe navodi da je ovaj obrazac ponovljen u genocidu nad narodom Rohinja u Mijanmaru. Taj obrazac u nekim slučajevima nije ponovljen, no mnogim masovnim zločinima je prethodio sličan slijed događaja.Bitno za razumijevanje je da su i žrtve počinjenog zločina podložne stvaranju i vjerovanju u „zavjerološke” narative. U tom slučaju iskustvo traumatizacije igra ulogu u stvaranju tzv. obrnutih teorija zavjere. Kao primjer navodi se genocid nad srpskim stanovništvom tokom Drugog svjetskog rata počinjenim u okvirima Nezavisne Države Hrvatske, nakon kojeg su se tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća plele brojne teorije zavjere o Vatikanu i navodnim namjerama potpunog istrebljenja Pravoslavlja. Iskustvo viktimizacije u Drugom svjetskom ratu doprinijelo je stvaranju ovakvih narativa.

 

Borba protiv teorija zavjere

Gledano sa optimističnije strane, bitno je naglasiti da niko zapravo ne vjeruje u sve teorije zavjera jednakim intenzitetom. Za jedne, teorija zavjere o događajima 11. septembra u New Yorku može zvučati potpuno ubjedljivo, dok im je teorija zavjere o tome da su vanzemaljci otimali ljude sa Zemlje istovremeno smiješna i nerealna.

U tom smislu, kao jedan od načina za započinjanje konstruktivnog razgovora s ovim ljudima je pronalazak praga tolerancije na kojem oni pak misle da je neka teorija zavjere smiješna – bilo to otmice od vanzemaljaca ili negdje „ispod te linije”.

S druge strane, određene teorije zavjere podložne su procesu falsifikacije (eng. falsifiability, odnosno proces dokazivanja da su određeni iskazi lažni). Na primjer navodi se teorija zavjere o tome da je Zemlja ravna ploča, koju je vrlo lako opovrgnuti.

Međutim, veliki broj teorija zavjere i njihovih pristalica odbijaju proces falsifikacije. Na primjer, zamislimo hipotetički teoriju da određena grupa ljudi kuje zavjeru protiv nekoga. Upitani da pruže dokaze za te tvrdnje, pristalice ovakve teorije zavjere kažu da je ta zavjerenička grupa toliko snažna da skriva sve dokaze. U tom slučaju nedostatak dokaza postaje zapravo dokaz moći te zavjereničke grupe.

Većina teorija zavjere su ovog tipa. Nažalost, pokušaji opovrgavanja takvih teorija pružanjem stvarnih činjenica i dokaza ne može učiniti mnogo, jer po definiciji dokazi ne postoje. Zbog toga komunikacija sa pristalicama ovih teorija zavjera mora biti prilagođena ovim saznanjima.

Bitnu ulogu u „razuvjeravanju” ljudi od konspirativnih narativa igra razdvajanje vjerovanja od identiteta, poručeno je na panelu. Ukoliko ljudi imaju stav da je vjerovanje u određenu teoriju zavjere sastavni dio njihovog identita, onda bi odustajanje od vjerovanja analogno značilo odustajanje od vlastitog identiteta.