Lazareve životinje – povratak otpisanih

“Lazareve životinje” ili, bolje rečeno “Lazareve vrste” ili “Lazarevi taksoni” su one vrste za koje se mislilo da su izumrle, ali ih se nakon nekog vremena opet nađe, “uskrsnu”;

Biodiverzitet (bioraznolikost), raznolikost svih živih bića na našoj planeti, zadnjih godina smanjuje se zabrinjavajućom brzinom i to najviše zbog ljudskih aktivnosti: poput prenamjene zemljišta, zagađenja, klimatskih promjena, prekomjernog lova i ribolova, te uvođenjem invazivnih stranih vrsta.

Naslovna slika: Latimerija (Latimeria chalumnae) iz Prirodnjačkog univerziteta u Beču. Ona spada u vrste za koje se mislilo da su izumrle pa su pronađene.

U izvještaju UN-a objavljenom 2019. naučnici upozoravaju da čak jednom milionu, od ukupno procijenjenih osam miliona vrsta, prijeti izumiranje. Čak se smatra da smo usred šestog masovnog izumiranja u istoriji Zemlje. Kroz prethodna masovna izumiranja nestalo je između 60 i 95 % svih vrsta, a potrebni su milioni godina da se ekosistemi oporave od takvih događaja.

“Sve je više naučnih dokaza o ozbiljnoj krizi izumiranja biljnih i životinjskih vrsta”, kaže Jane Smart, direktorica IUCN-ove Grupe za očuvanje biodiverziteta. “Vrijeme je da se vlade počnu ozbiljno baviti spašavanjem vrsta i pobrinu se da to bude visoko na njihovim dnevnim redovima, jer nam ubrzano ponestaje vremena.”

Od 5490 svjetskih sisara, 79 je izumrlo ili izumrlo u divljini, sa 188 kritično ugroženih, 449 ugroženih i 505 ranjivih.

Kako IUCN proglašava vrstu izumrlom?

Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN – The International Union for Conservation of Nature), najstarija i najveća svjetska ekološka unija, sastoji se od preko 9000 naučnika, istraživača i stručnjaka za životinje u 162 zemlje koji sastavljaju Crvenu list ugroženih vrsta. Oni također određuju kada se neka vrsta proglašava izumrlom, a nekada se to proglašavalo ako životinja nije uočena 50 godina.

Te su smjernice dorađene 1990-ih – vrsta se sada može navesti kao izumrla samo ako nema razumne sumnje da je posljednji pojedinačni član umro. Stručnjaci uzimaju u obzir podatke o veličini populacije, broju odraslih jedinki koje se razmnožavaju, geografskom rasponu i degradaciji staništa za svaku vrstu koja se pregledava. Utvrđivanje izumiranja zahtijeva iscrpna istraživanja u odgovarajućim staništima – uključujući noćna istraživanja noćnih životinja.

Povratak otpisanih – Lazareve životinje

Nakon što naučnici utvrde izumiranje neke vrste, ponekad se ispostavi da ta životinja zapravo nije izumrla, nego se krije u nekoj maloj ili ljudima teško dostupnoj ekološkoj niši i jednostavno nije viđena.

Njihove su priče nevjerovatne i mnoge od njih su gurnute na rub izumiranja jer su ih ljudi pretjerano lovili ili uništili njihova staništa. Njihove priče dokaz su da ljudska aktivnost ima veliki utjecaj na divlje životinje.

Međutim, i kada se ove vrste “vrate iz mrtvih” priča o njihovom izumiranju se tu ne završava, one i dalje ostaju na listi ekstremno ugroženih vrsta i trebaju zaštitu. Na nama je da im to omogućimo, jer iako nam priroda ponekad (ali samo ponekad!) da drugu šansu, treću zasigurno nećemo dobiti i ove vrste će nepovratno nestati.

Priče o Lazarevim životinjama

Teško je zamisliti da postoje životinje koje još uvijek žive na planeti Zemlji, a koje niko nije vidio godinama, desetljećima ili čak milionima godina, ali i to se ponekad dešava. Životinje za koje se vjeruje da su izumrle, a koje se kasnije pronađu žive, nazivaju se “Lazareve životinje” (eng. Lazarus Animals) po biblijskom Lazaru koji je uskrsnuo iz mrtvih. U širem smislu termin je “Lazarevi taksoni”, a odnosi se ne samo na životinje nego i na biljke. Ovo su samo neki od tih zanimljivih primjera:

 

Celakant ili latimerija (Latimeria chalumnae)

Ova priča gotovo da ne bi imala smisla bez pomena Celakanta (Latimerije), “kralja povratnika iz mrtvih”. Naime, naučnici su mislili da je ova riba izumrla zajedno s dinosaurima prije 65 miliona godina! Sve do momenta kada ju je 1938. otkrila kustosica južnoafričkog muzeja na ribarskoj koćarici, što je dospjelo na naslovnice svjetskih novina. Naučnici su ribu nazvali “živi fosil” i smatra se da predstavlja rani korak u evoluciji ribe do tetrapoda. (Zbog njegovih režnjevitih peraja, načina kretanja kroz vodu koje podsjeća na kretanje tetrapoda, te činjenice da mu je oplodnja unutrašnja i rađa žive mlade, nekada se pretpostavljalo da bi celakant mogao biti najnoviji zajednički predak kopnenih i morskih kičmenjaka. Ali nakon sekvencioniranja punog genoma celakanta, otkriveno je da je plućnjak najnoviji zajednički predak.)

Iako postoje već 400 miliona godina takve kakve su i danas, nepromijenjene, trenutno su u opasnosti od izumiranja, prijete im klimatske promjene i slučajno hvatanje u ribarske mreže.

 

Australska noćna papiga (Pezoporus occidentalis)

Porijeklom iz Australije, noćna papiga jedna je od najneuhvatljivijih ptica na svijetu. Prvi put je zabilježena u 1912., ali je zatim nestala i ponovno je uočena tek 1979.

Naučnici su mislili da su mačke i lisice koje su uveli evropski doseljenici desetkovale populaciju, te se smatralo da je izumrla sve do 2013. kada je fotograf divljih životinja John Young snimio fotografije i nekoliko sekundi video snimke ptice u zapadnom Queenslandu.

Sada su u toku napori za očuvanje ove vrste.

 

Novogvinejski velikouhi šišmiš (Pharotis imogene)

Vjerovalo se da je novogvinejski velikouhi šišmiš izumro još 1890. godine, međutim nakon više od 120 godina, 2014. godine ponovo su ga otkrili naučnici koji su ga slučajno uhvatili u zamku za šišmiše. Budući da se ova vrsta rijetko susreće, o njoj se ne zna mnogo. Šišmiš je trenutno na popisu kritično ugroženih vrsta zbog gubitka staništa.

 

Kornjača otoka Fernandina (Chelonoidis phantasticus)

Iako se smatralo da je izumrla prije 100 godina, kornjača s otoka Fernandina (Galapagosko otočje) vratila se 2019.

Usamljena ženka pronađena je na sjeverozapadnom dijelu vulkana otoka Fernandina i stara je više od 50 godina. Sada živi u Centru za kornjače Nacionalnog parka Galapagos.Tragovi i izmet ukazuju na to da u blizini postoje još najmanje dvije kornjače Fernandina.

U časopisu Communications Biology objavljen je i članak o njenoj genomskoj sekvenci koji nesumnjivo dokazuje da je u srodstvu s jednom kornjačom iz 1906. godine, uprkos njenom zaostalom rastu i pomalo čudnom izgledu.

 

Takahē (Porphyrio hochstetteri)

Autohtonog porijekla s Novog Zelanda, ovu močvaricu neletačicu lovili su Maori stoljećima prije nego što su je Evropljani uopšte i klasificirali. To je prekrasna ptica sa tamnoplavim perjem na glavi koje se prelijeva u različitim nijansama i svijetloplavim krilima. Leđa su joj plavozelena, rep bijel, a kljun crven! Kako je ova ljepota ostala skrivena 50 godina, misterij je.

Takahē su otkrivene i klasificirane prema fosiliziranim kostima 1847., zatim su žive takahē  uhvaćene 1850. i 1898. Nakon toga su nestale. Razlog su brojni faktori kao što je: prekomjerni lov, gubitak staništa i uneseni grabežljivci (psi, mačke, lasice), čak i introdukcija običnog jelena (Cervus elaphus) koji ovim pticama predstavlja opasnu konkurenciju za hranu.

Pretpostavljalo se da su izumrle sve do 1948. kada su istraživači pod vodstvom Geoffreya Orbella pronašli jednu u planinama Murchison.

Sada uglavnom žive u novozelandskim skloništima i radi se na obnavljanju populacije u divljini. Do 2018. 30 takahē pušteno je natrag u divljinu u pokušaju ponovnog pokretanja populacije, a posljednje puštanje bilo je ove godine. Obnoviti populaciju na ovaj način nije jednostavno, i to je dugotrajan proces kada su u pitanju vrste koje se sporo razmnožavaju poput takahē ptica.

 

Bermudska burnica (Pterodroma cahow)

Bermudska burnica se smatrala izumrlom od 1620. godine, ali više od 300 godina kasnije pronađeno je 10 gnijezdećih parova! Otkriveni su na udaljenim otočićima Castle Harbor na jugoistočnom uglu Bermuda.

1609. engleski brod Sea Venture nasukao se na oštre grebene Gates Bay zaljeva bermudskog otočja. Kako bi preživjeli, brodolomci su se hranili burnicama i njihovim jajima, što je bilo lako s obzirom da se burnice gnijezde na tlu. Iako je većina preživjelih vremenom napustila otok, ovaj brodolom započeo je trajno naseljavanje Bermuda.

Kolonizacijom Bermuda uvedene su strane invazivne vrste poput štakora, mačaka i pasa, a masovno ubijanje ptica za hranu od strane ovih prvih kolonista uništilo je njihov broj. Preostala populacija burnica dodatno se smanjivala degradacijom njihovog staništa zbog intenzivnog paljenja vegetacije i krčenja šuma u toku prvih 20 godina naseljavanja.

Smatra se da ih sada postoji oko 250, što nije puno, ali populacija je u porastu zahvaljujući programu uzgoja.

 

Cross River gorila (Gorilla gorilla diehli)

Cross River gorila je (podvrsta zapadne gorile – Gorilla gorilla) na popisu kritično ugroženih. Žive u šumama Kameruna i Nigerije, ali je ostalo samo 200-300 jedinki.

Cross River gorile pronađene su 1902. godine, ali nisu proučavane i smatrane su izumrlima sve do 1987. kada je mala populacija ponovo otkrivena. Tek su 2009. zaštitari prirode uspjeli dobiti fotografske dokaze o porodičnim skupinama s bebama.

Ovo je dobra vijest jer znači da se razmnožavaju u divljini. Nadajmo se da će se njihov sve manji broj povećati sada kada su afričke vlade za njih stvorile utočišta u njihovom prirodnom staništu, te rade na zaštiti i očuvanju ovih predivnih stvorenja.

 

Laoški kameni štakor (Laonastes aenigmamus)

Da ste slučajno stručnjak, bio bi dovoljan samo jedan pogled na laoškog kamenog štakora (Laonastes aenigmamus) da shvatite da se razlikuje od svih ostalih glodara na Zemlji. Nakon što je prvi primjerak pronađen i opisan 2005. godine, naučnici su otkrili da se radi o pripadniku porodice glodara – Diatomyidae, za koju se smatralo da je izumrla prije više od 11 miliona godina.

Naučnici su sigurno bili iznenađeni ovim otkrićem – ali autohtona plemena Laosa, u blizini mjesta gdje je ovaj glodar otkriven, nisu bila: očito je laoški kameni štakor desetljećima bio na lokalnim jelovnicima, a prvi identificirani primjerci ponuđeni su na prodaji na tržnici mesa. Vrsta se ne smatra ugroženom i navedena je kao “najmanje zabrinjavajuća” od strane IUCN-a.

 

Monoplakoforni mekušci

Monoplacophora ili u prevodu jednoljušturaši vjerovatno drže rekord za najduži jaz između navodnog izumiranja vrsta i otkrića živih primjeraka: ovi mekušci poznati su po brojnim fosilima koji datiraju iz perioda kambrija, prije gotovo 500 miliona godina, i vjerovalo se da izumrli do otkrića živih jedinki 1952. Nakon što je opisana prva vrsta iz ove klase (Neopilina galatheae), identificirano je još 29 postojećih vrsta monoplakofora, a sve žive na dubokom morskom dnu, što objašnjava zašto su tako dugo izbjegavale otkrivanje. Budući da monoplakofore iz paleozojske ere leže u korjenu evolucije mekušaca, ove nam žive vrste imaju mnogo toga za reći o ovom filumu beskičmenjaka.

 

Kašmirski mošusni jelen (Moschus cupreus)

Kašmirski mošusni jelen porijeklom je iz Afganistana, Indije, Pakistana i zapadnog Nepala. Ovaj minijaturni jelen visok je samo 60 cm, a mužjaci imaju “kljove” koje koriste u sezoni parenja da bi se izborili sa drugim mužjacima za ženke.

Od 1948. ova vrsta je smatrana izumrlom. Gubitak staništa i krivolov doveo je ovog malog jelena gotovo do potpunog istrebljenja. Naime, krivolovci ciljaju ove životinje zbog mošusnih žlijezda koje se često koriste kao parfemi. Postoji vjerovanje se da su te žlijezde afrodizijak i navodno se na crnom tržištu mogu prodati za oko 45 000 dolara po kg.

Kašmirski mošusni jelen nije viđen više od 60 godina, da bi se 2014. “ponovo pojavio” na području sjeveroistočnog Afganistana.

Ne treba ni spominjati da se ova vrsta nalazi na IUCN-ovoj listi ugroženih životinja.

 

Attenboroughova dugokljuna ehidna (Zaglossus attenboroughi)

Z. attenboroughi opisana je na osnovu jednog jedinog oštećenog primjerka pronađenog u oko 1961., koji se čuvao pod visokim nadzorom u Sobi s blagom Naturalisa, prirodoslovnog muzeja u Holandiji. Od tada nije prikupljen niti viđen nijedan drugi primjerak… sve do takoreći “prije neki dan”. Naime, početkom novembra ove godine (2023.) ekspedicija u Indoneziji koju su vodili istraživači sa Univerziteta Oxford snimila je četiri isječka od po tri sekunde Attenboroughove dugokljune ehidne.

Attenboroughova ehidna jedna od tri vrste iz roda Zaglossus koja nastanjuje otok Nove Gvineje. Ime je dobila u čast prirodoslovca Sir Davida Attenborougha.

Inače, ehidne su mali neobični sisari prekriveni kombinacijom krzna i bodlji, uz čudnovatog kljunaša jedini su sisari koji imaju kljun i legu jaja, a mužjaci ehidne imaju karakterističan “četverokraki” penis.

Pronalazak navodno izumrle vrste može se činiti kao sretan kraj, ali organizmi i naučnici koji ih ponovno otkriju često se suočavaju s dugim putem ispunjenim preprekama. Kada radost zbog takvih otkrića splasne, počinju se gomilati komplikovana i teška pitanja: Hoće li genetsko testiranje potvrditi identitet vrste? Treba li je ostaviti u divljini ili zaštititi u zatočeništvu? Mogu li istraživači pronaći druge i ponovno ih uzgojiti u zdrave populacije? A ako ne, što onda?

Zašto toliko pompe oko (ne)izumiranja vrsta i zašto je biodiverzitet toliko važan?

Zdravi ekosistemi omogućavaju procese koje uzimamo zdravo za gotovo. Biljke uzimaju energiju iz sunca i čine je dostupnom drugim oblicima života. Bakterije i drugi živi organizmi razgrađuju organske tvari i time stvaraju hranjive sastojke koji osiguravaju zdravo tlo na kojem rastu biljke. Oprašivači su ključni za razmnožavanje biljaka i proizvodnju hrane, biljke, mora i okeani važni su ponori ugljika (imaju sposobnost apsorpcije viška ugljičnog dioksida iz atmosfere), a vodeni ciklus uveliko se oslanja na žive organizme.

Ukratko, biodiverzitet nam osigurava čisti zrak, svježu vodu, kvalitetno tlo i oprašivanje usjeva. Pomaže nam u borbi protiv klimatskih promjena i ublažava prirodne katastrofe.

S obzirom na interakciju živih organizama u dinamičnim ekosistemima, nestanak jedne vrste može imati ogroman utjecaj na opskrbu hranom za druge vrste. Nemoguće je tačno znati posljedice masovnog izumiranja za ljude, ali znamo da nam raznolikost prirode nesumnjivo omogućava napredak.