Uništavanje biodiverziteta

Izvještaj Ujedinjenih nacija na oko 1800 strana, produkt rada preko 400 naučnika, koji sumira oko 15 000 naučnih radova, pokazao je nemile i pesimistične podatke kako je oko milion biljnih i životinjskih vrsta na našoj planeti ugroženo ponajviše usljed ljudske aktivnosti. Međuvladina grupa, Intergovernmental Science-Policy Platform on Biodiversity and Ecosystem Services (IPBES), koja je radila na izradi ovog dokumenta, upozorila je da ovi podaci govore kako moramo uraditi drastične promjene u načinu na koji živimo, uzgajamo hranu i trošimo energiju, kako bismo izbjegli najgori scenario – potpunu destrukciju biološke raznolikosti, a potom i nas samih.

Izvještaj navodi da oko milion životinjskih i biljnih vrsta danas prijeti izumiranje, mnogima čak u roku od nekoliko desetljeća, što je više nego ikada prije u ljudskoj istoriji.

Najugroženija staništa su tropske šume, koraljni grebeni, močvare i polarna područja. Prema izvještaju, oko 40% vrsta vodozemaca je ugroženo, kao i oko 33% marinskih sisara. Oko trećine vrsta korala koji izgrađuju grebene i ajkula je također u opasnosti. Situaciju u svijetu beskičmenjaka, pogotovo insekata, teže je procijeniti, ali okvirno, oko 10% insekata je ugroženo.

Morske vrste izumiru brže nego što se to ranije mislilo, a ugrožene su ne samo zbog prekomjernog izlova, nego iz zbog toga što svjetska mora i oceani upijaju dio ugljičnog dioksida, koji, otopljen u vodi, mijenja kiselost sredine, čineći je kiselijom. Ova promjena kiselosti oštećuje vanjske ljušturice marinskih organizama poput školjki, rakova i korala, čineći ih osjetljivijim i ranjivijim.

Obično se povećanje emisija ugljičnog dioksida navodi kao jedan od najznačajnijih problema okoliša koji istovremeno utječe i na smanjenje biodiverziteta. Međutim, postoji još nekoliko stvari koje činimo, a ugrožavaju raznolikost živog svijeta i niz vrsta dovode na prag istrebljenja.

Način na koji koristimo plodno zemljište

Procjenjuje se da je oko 75% zemljišta na našoj planeti ozbiljno izmijenjeno ljudskom aktivnošću, ponajviše usljed potrebe za uzgajanjem tzv. „monokultura“. Neke od takvih monokultura su uljana palma, banane, ali i kafa i kakao. Trenutno koristimo oko 33% dostupnog zemljišta za uzgoj hrane i stoke, a problem je to što će nam budućnosti trebati još više zemljišta. Krčenje šuma i isušivanje močvara su neki od načina dobijanja još obradivog zemljišta, međutim ove mjere desetkuju biološku raznolikost.

Također, i način na koji obrađujemo zemljište je problematičan, usljed prekomjerne upotrebe gnojiva i zaštitnih sredstava. Upotreba ovih materija je od iznimne važnosti za proizvodnju, ali se ona mora optimizirati tako da se ne troši previše takvih supstanci.

Krčenje šuma, deforestacija

Kako bismo dobili više obradivog zemljišta, pogotovo zemljišta za monokulturne plantaže, krčimo šume. Nažalost, upravo svojom svakodnevnom djelatnošću i korištenjem određenih proizvoda, djelujemo čak i na udaljena područja. Primjer palminog ulja – koje koristimo i za proizvodnju kozmetičkih produkata poput sapuna, ali i za proizvodnju hrane, najčešće one visokoprocesuirane i nezdrave, je upravo primjer kako svojim potrošačkim navikama ohrabrujemo uništavanje visokovrijednih primarnih ekosistema, kakve su tropske šume.

U izvještaju se navodi kako šume danas iznose svega oko 68% onoga što je bilo pokriveno šumama u predindustrijsko doba. Istovremeno, nestalo je 85% močvara koje su postojale u predindustrijsko doba. Jednim dijelom, močvare su isušivane zbog borbe sa malarijom, ali i zbog dobijanja obradivog zemljišta.

Spaljivanje kao oblik deforestacije, rašireno je u tropskim područjima, kako bi se područja koja su pod tropskim šumama iskrčila zarad stvaranja monokulutrnih plantaža, također je tužna realnost. Međutim, tlo koje zauzimaju tropske šume nije naročito duboko, lako se ispire i osiromašuje. Nakon par godina, ono postaje neplodno.

U zemljama u razvoju se malo misli od značaju šuma kao resursa te se dozvoljava prekomjerna sječa, što u okviru državnih institucija koje bi trebale vodititi računa o šumama, što kroz ilegalnu sječu, na koju odgovorni „zatvaraju jedno oko“. Nažalost, šume je izuzetno lako rasprodati i ne voditi računa o njima, a mnogo teže obnoviti.

Prekomjerni ribolov

Oko 66% morskih habitata je nepovratno promijenjeno ljudskim djelovanjem, ponajviše usljed prekomjernog izlova ribe, često i nelegalnim metodama. Ribolov namijenjen za industriju se događa na oko 55% ukupne površine mora i oceana.

Područje svjetskog oceana koje je najviše oštećeno ovom aktivnošću je Atlantik, a vrste koje su iznimno ugrožene zbog ribolova su različite vrste tuna i ajkula. Nažalost, dodatna kolateralna šteta od ove aktivnosti jeste i to da se u mreže ulove različita druga stvorenja, poput delfina i morskih kornjača, koja ugibaju spletena u mrežama, bez mogućnosti da se oslobode.

Krivolov

Vjerovanje da dijelovi tijela i organi određenih vrsta, uglavnom već na listi ugroženih, mogu liječiti određene zdravstvene probleme, stanja i bolesti, dovelo je nekoliko vrsta na prag izumiranja, dok se neke, poput sjevernog bijelog nosoroga (Ceratotherium simum cottoni) već na listi funkcionalno izumrlih jer više nema muških primjeraka te vrste niti mogućnosti reprodukcije. Ova vrsta je predstavljena sa samo dvije ženke, Fatu i Najin. Ove dvije ženke pripadaju češkom zoo-vrtu Dvůr Králové Zoo, ali se nalaze u OI Pejeta Conservancy području u Keniji, gdje ih čuvaju naoružani stražari. Nekada je sjeverni bijeli nosorog naseljavao područje Centralne i Istočne Afrike – Kongo, Ugandu, Južni Sudan i vjerovatno je da su ove populacije dosezale do Čada. Posebno su zbog krivolova ugroženi tigrovi, ali i lavovi, čije se kosti koriste kao „nadomjestak“ za kosti tigra.

Poseban problem čini i borba sa krivolovom na slonove, uprkos zabranama izvoza i uvoza slonovače te čestim akcijama uništavanja krijumčarene slonovače. Ovo su najtužniji primjeri pohlepe i sumanutosti metoda alternativne medicine koje trajno uništavaju biološku raznolikost.

Zagađenje prirodnih habitata se dešava na različite načine. Način na koji živimo i promjene nekih potrošačkih navika doveli su do desetorostrukog povećanja potrošnje plastike od 1980.-tih. Jedan od razloga za ovo je, prema nekim analitičarima, i činjenica da ljudi sve više žive kao samci, što znači da ustvari kupuju više ambalaže nego nekada.

Također, plastiku smo počeli upotrebljavati i tamo gdje možemo bez nje – u kozmetičkim proizvodima u obliku tzv. „mikroperli“ koje obećavaju piling lica. Međutim sva ta mikroplastika na koncu, iz naše kanalizacione mreže, završava u rijekama, morima i oceanima, gdje je apsorbuju manje životinje, plankton, mekušci i račići, koje poslije jedu veći predatori te se na kraju ova mikroplastika vraća u naše domove, ali – u tanjiru.

Tu je i problem „biorazgradive plastike“ koja se razgrađuje samo u određenim uslovima, ali zapravo nepredviđeno dugo ostaje u ekosistemima.

No, nije plastika jedini zagađivač – tu su i različita industrijska zagađenja te zagađenje teškim metalima, zagađenje zraka usljed potrošnje fosilnih goriva, problem deponija, kao i problem pojave naftnih mrlja usljed curenja iz tankera ili različitih katastrofa na naftnim platformama i tankerima.

Alohtone – invazivne vrste

Dok jedni nestaju – drugima čitava situacija odgovara. Nažalost, niz invazivnih vrsta je pronašao raj u nišama naših pogrešnih odluka i aktivnosti. Broj (i brojnost) invazivnih vrsta je porastao za nevjerovatnih 70% od 1970.-te, kaže se u izvještaju. Istovremeno, većina tih vrsta – koje ne pripadaju određenom kraju, nego su uvezene, što namjerno, što nesvjesno, kao „slijepi putnici“, predstavljaju štetočine. Jedna vrsta insekta iz roda Agrilus, karakteristična za Aziju i Rusiju, uništava šumski fond Sjeverne Amerike.

Ekonomski troškovi štete od invazivnih vrsta se najviše mjere direktnim troškovima štete u poljoprivredi i šumarstvu, ali tu su i štete koje se javljaju u sektoru turizma, kao i nemjerljiva šteta usljed kompeticije između invazivnih i autohtonih vrsta jer pridošlice često potiskuju vrste koje su starosjedioci.

Također, neke od ovih vrsta su vektori patogena, poput polukrilca naučnog naziva Diaphorina citri. Ovaj insekt prenosi jednu bakterijsku bolest citrusa, nanoseći ogromne štete uzgajivačima narandži, ali i drugih citrusa. Invazivna patogena vrsta, gljivica Batrachochytrium dendrobatidis uništava populacije nativnih vodozemaca širom svijeta.

Samo u SAD, troškovi nanesene štete i mjera kontrole invazivnih vrsta iznose oko 138 milijardi dolara godišnje.

Ne djelujemo dovoljno brzo u sprječavanju klimatskih promjena

Kada je Greta Thunberg danima stajala ispred Parlamenta Švedske, i time pokrenula globalne proteste tinejdžera u svijetu o opasnostima klimatskih promjena, ona je podsjetila na ono što je potpisano u Pariškom dogovoru i na to da vlade ne čine dovoljno niti rade brzo da obezbijede ono što su obećali. No, protesti ne predlažu mjere borbe protiv klimatskih promjena, ali vlade i eksperti da.

Klimatske promjene za sobom donose opasnost od sve češćih kataklizmi ekstremnih meteoroloških prilika, opasnost od poplava, dizanja nivoa mora i oceana, što opet sve povećava i rizik od erozija i uništavanja obradivih površina.

Mjerenja sa opservatorije National Oceanic and Atmospheric Administration (NOAA) na Mauna Loa su pokazala kako koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi iznosi 415 ppm. Zadnji put kada je koncentracija ovog plina imala ovakav nivo, bilo je prije 800 000 godina. U maju 2013. godine smo prešli prag od 400 ppm. Nažalost, čini se da se u našoj državi još uvijek uči kako koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi čini 300 ppm (0.03%) te da se ne ulažu dovoljni napori da se građani, naročito učenici, obrazuju o ovoj problematici.

Mi na različite načine doprinosima povećanju emisija ugljičnog dioksida – prekomjerna konzumacija mesa, krčenje šuma, želja za luksuzom – sve to povećava tzv. „ugljični otisak“. Čak i imperativ korištenja „superhrane“ iz dalekih predjela, prekooceanski uvoz različitih dodataka hrane, ali i uopšte uvoz hrane iz dalekih krajeva, povećava ugljični otisak jer je potrebno potrošiti više goriva za transport na ovako velike udaljenosti. O tome treba misliti idući put kada neko od nas poželi neki egzotični dobro izreklamirani suplement hrani, označen kao „organski“, „iz biološkog uzgoja“ – jer takav proizvod zapravo nanosi više štete okolišu i biodiverzitetu nego što možemo zamisliti.

Urbanizacija

I to ponaviše neplanirana urbanizacija, divlja gradnja i uništavanje plodnog zemljišta i visokoproduktivnih ekosistema zarad širenja gradova. Primarni ekosistemi, poput šuma, bivaju zamijenjeni tercijarnim, niskoproduktivnim ekosistemima, a ne vodi se računa ni o stvaranju zelenih površina, naročito parkova u novim urbanim područjima.

Također, nagla neplanirana urbanizacija dovodi i do problema sa vodovodnim i kanalizacionim sistemima, koji ne mogu odgovoriti pritisku populacije koja je naselila područje.

Ipak, uprkos vrlo crnim prognozama i podacima o trenutnom stanju, treba znati da je trošak nedjelovanja daleko veći nego trošak djelovanja, ma kako kompleksne i skupe mjere bile. Mjere konzervacione biologije u cilju zaštite biodiverziteta, sprovedene od 1960-tih do 1990-tih su već urodile plodom i usporile i reducirale izumiranje vrsta za 29%.

Ono što je imperativ našeg vremena jeste mijenjanje potrošačkih navika, ulaganje u mjere održivog razvoja, transfer na ekonomičnije i zelenije načine proizvodnje energije – od energije Sunca i vjetra, do nuklearne energije, sa smanjenjem potrošnje fosilnih goriva, unapređenje procesa izdvajanja viška ugljičnog dioksida iz atmosfere, prihvatanje tehnologije manipulacije genima kao efikasnijeg načina uzgoja usjeva te edukacija na polju značaja biodiverziteta i važnosti promjene potrošačkih navika.