Naš grijeh nije nikada bio u mržnji, nego u zaboravu, u biljkama koje smo držali na životu i onim koje smo pustili da venu…
Jedna bosanskohercegovačka naučnica je izbrisana iz istorije. Toliko je uklonjena iz sjećanja, da za Miru Jurić praktično nije moguće naći dostojanstvenu fotografiju u arhivama kako bi se ilustrovao ovaj članak.
Nadahnuti historijskim zanosima o velikim ljudima, naučnici su uvijek bili kategorija koja spada u posljednju ladicu bosanskohercegovačke kulture sjećanja, s bitnim naglaskom algoritma sortiranja koji žene u toj (ali i mnogim drugim ladicama) marljivo pozicionira na dno. Roveći po ladici, uz mukotrpno sortiranje naići ćemo na Miru Jurić.
Priča Mire Jurić počinje tamo gdje su počele priče mnogih naših velikana, u mjestu koje nam je dalo brojne umjetnike, naučnike i historijske ličnosti. 1916. godine, u jeku ratnih nedaća, Mira Jurić rodila se u Travniku. O detaljima njenog odrastanja znamo veoma malo, kako u njenom rodnom gradu ne postoji niti jedna jedina komemoracija niti obilježje njenog života. Tačni datumi njenog rođenja i smrti nisu prisutni ni u jednoj biografiji (od dvije koje postoje).
Na web stranici grada Travnika, Mira je odsutna sa spiska poznatih Travničana, čime se u vidu najbanalnijeg googlanja o značajnim ličnostima ovog mjesta, efektno briše iz sjećanja. No, upitat će se čitatelj, ako je gospođa Jurić odsutna sa spiska na kojem se nalaze muzički producenti i pozorišni glumci, razumno je pretpostaviti da se njen lik i djelo mogu svrstati u kategoriju Travničana koji su malo bolje kotirali u životu, postignuvši uspjehe vjerovatno limitirane na lokalnu zajednicu.
Upravo je ovo rezonovanje adekvatan dokaz da je kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini jedan fiktivni pojam, politički alat rezervisan isključivo za one ličnosti na kojima se stiču jeftini poeni. Preostaje nam onda jedno veoma bitno pitanje…
Tko je bila Mira Jurić?
Mira Jurić je jedna od najznačajnih naučnica u historiji Bosne i Hercegovine, a sasvim sigurno naša najveća ikad fizičarka. Završivši osnovne studije matematike i fizike na Sveučilištu u Zagrebu, svoje poslijeratno obrazovanje 1946. počinje u Lenjingradu, sadašnjem Sankt-Petersburgu. Sa pedigreom sovjetskog naučnog obrazovanja, koje je svojedobno važilo za jedno od najkvalitetnijih na svijetu, Mira se vraća u Jugoslaviju, gdje svoj naučnoistraživački rad započinje 1949. godine na Institutu za nuklearne nauke u Vinči, gdje će provesti sljedećih 7 godina kao asistentkinja i istraživačica.
Svoj doktorski studij nastavlja na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu gdje ubrzo postaje šefica Katedre za fiziku. Arhiva bivšeg beogradskog PMF-a, sada rastavljenog na par fakulteta, nema nikakvih značajnih informacija o njenom naučnom djelovanju, niti o poslovima obavljanim na poziciji šefice Katedre. Nastavlja se niz ustanova u kojima je profesorica Jurić imala značajan utjecaj. Međutim, trag ove velike naučnice nastavlja da nestaje.
Međutim, kiše vremena nisu mogle isprati utjecaj koji je profesorica Jurić dala nauci kojoj je posvetila život, pa će njeni tragovi u fizici ostati kao testament jednoj ženi koja je nauku pomjerala iz dana u dan. 1962. godine, postavljena je na čelo Odsjeka za visoku energiju Instituta za fiziku, nakon čega objavljuje niz iznimno bitnih radova iz atomske i nuklearne fizike.
Kažemo značajnih, ali značajnih po čemu? Kome?
Ta pitanja ustvari Miru Jurić dijele na dva dijela, od kojih oba predstavljaju jedan od temelja razvoja jugoslovenske naučne scene.
Tko su bile Mire Jurić?
Jedna Mira bila je obala, druga Mira bila je most.
Uloga Mire Jurić u jugoslovenskoj nauci, pored toga što se da opisati u jednoj jednostavnoj dječjoj nabrajilici, ustvari se suštinski dijelila na onu koja je gradila temelje, koja je postavljala okvire unutar kojih će buduće generacije stvarati umno nasljeđe jednog podneblja i onu koja je spajala naučnike naše regije sa svjetskim institucijama, dozvoljavajući intelektualnom prostoru često omeđenim i izoliranim, što u Kraljevini, što u SFRJ, da sarađuje sa pionirima ovog vremena.
Obala Mire Jurić je otkrila hiper jezgru helijuma 8, time upotpunivši standardni model elementarnih čestica, koje će služiti kao kamen temeljac atomske i nuklearne fizike kroz cijelo 20. i 21. stoljeće.
Hiperjezgro je ekstremno nestabilno i kratkotrajno stanje jezgra atoma koje se formira tokom nuklearnih reakcija ili interakcija sa visokoenergetskim česticama. Ova stanja jezgra mogu imati neobične rasporede nukleona ili drugačije kvantne karakteristike u poređenju sa stabilnim jezgrima. Hiperjezgra su obično veoma nestabilna i brzo se raspadaju, često za vrlo kratko vrijeme, oslobađajući energiju u procesu. Hiperjezgro helijuma-8 je primjer takvog stanja, gdje osam protona i osam neutrona formiraju nestabilnu konfiguraciju helijumskog jezgra koje se brzo raspada, emitujući različite čestice i energiju.
Mnogi od najvećih svjetskih fizičara i fizičarki danas kroče stazama koje je prva razgazila profesorica Jurić.
Most Mire Jurić je 1964. godine u Herceg Novom okupio neke od najboljih fizičara svijeta na „International School of Elementary Particle Physics“ koja je brojala 120 studenata iz 24 zemlje. Akademski kvalitet okupljanja je bio na takvom nivou da je najdominantnija kritika u evaluacijskom formularu bila ta da je okolina Herceg Novog bila prelijepa, što je značajno umanjilo koncentraciju učesnika. Iz sjemena jednog ovakvog okupljanja, nikli su plodovi beogradske Vinče i zagrebačkog Ruđera Boškovića.
Press konferencija iz Herceg Novog
Šta je bila Mira Jurić?
Dakle, profesorica Jurić je bila jedna od temeljnih figura svjetske fizike u 20. stoljeću, gradeći naučno nasljeđe koje je obogatilo generacije i generacije naučnika i istraživača. Rekavši to, postaje mnogo nejasnije zašto ne znamo tko je, zašto njenog imena nema među poznatim Travničanima, zašto je sjećanje o njoj izbrisano iz društvenog memoara, kao da je nikad nije ni bilo. U traganju za odgovorom na ovo pitanje, ustvari možemo naći odgovor na pitanje o cjelokupnom odnosu bosanskohercegovačkog društva prema nauci.
Naš problem ustvari nikada nije bio taj da smo ljude mržnjom i krivnjom brisali iz sjećanja, aktivno radeći na tome da se trag njihovih stopa eliminiše iz svakog ćoška jedne historije. Naš problem je taj da smo bili indiferentni, nama nikad zapravo nije ni bilo stalo. Sve što smo ikada voljeli i mrzili, uzdizali i prezirali, ostalo je ugravirano u historiju ove zemlje i njenog društva. Jedino su oni ljudi prema kojima smo bili indiferentni bili izbrisani iz javnog sjećanja, osuđeni na sudbinu zaborava uzrokovanim, sasvim paradoksalno, time da njihova velika djela jednostavno nisu bila pristupačna društvu u kojem su stvarali. Ne razumjevši Miru Jurić, mi smo je ubili. U mahu našeg neznanja, ostadosmo i bez mosta i bez obale…
