Nije samo pseudonauka neprijatelj nauke. Ponekad su to i naučnici. Naučno nepoštenje su prakse namještanja rezultata i vrijednosti, plagiranje, neetičnost u radu.

Naučno nepoštenje nije, nažalost rijetko, ali u zemljama u kojima se događa ozbiljna nauka tj. postoje ozbiljni istraživački centri i iz kojih dolazi gro top notch naučnih radova, postoje kodeksi rada, ali i sistemi provjere kojim se slučajevi nepoštenja blagovremeno otkrivaju i sankcionišu. Prije izvjesnog vremena sam pisala o slučaju STAP stanica i prevari mlade naučnice Haruko Obokata koja je u vrijeme prevare radila na čuvenom japanskom RIKEN centru.

Međutim, zemlje koje imaju manji budžet za bazična, primijenjena i razvojna istraživanja, imaju i slabije sisteme kontrole radova, mnogo “rastegnutije” kodekse, mentori mladih istraživača imaju premalo vremena za kontrolu rada svojih štićenika i sankcije praktično ne postoje.

Zato je akademska zajednica u razvijenom svijetu prilično skeptična prema naučnim radovima iz zemalja istočne Evrope, Kine, Južne Amerike… naravno, ako radovi dolaze iz poznatih instituta, poput IRB, Instituta za fiziku u Zemunu, Vinče i sl. takvi radovi obično budu objeručke prihvaćeni.

Izvinjavam se što sam u ovom pasusu VRLO UOPŠTENO pisala o problemima sa kojima se susreću naučnici iz područja koja nisu zapadna Evropa, SAD, Kanada, Japan i slične zemlje – ova problematika je višeslojna i dvosmjerna, ali nije tema ovog posta. Ipak, činjenica je da nema mnogo kvalitetnih radova iz oblasti egzaktnih primarnih i primijenjenih nauka iz regiona te da prilično “uglednih akademskih radnika”, ali i javnih ličnosti šireg akademskog spektra (humanističke i političke nauke) iza sebe ima radove u najmanju ruku sumnjivog kvaliteta i porijekla nije nešto nepoznato. Naravno ne svi – ima prilično časnih istraživača i naučnika i iz regiona.

 

 
 

Dakle, šta su scientific misconduct te scientific dishonesty odnosno naučno nepoštenje?

Ovo su vrlo heterogeni pojmovi i obuhvataju nekoliko vidova prevare:

1. Krađu rada ili nenavođenje izvora: plagijarizam

Sve što nije navedeno u radu po pravilima citiranja/parafraziranje, smatra se plagiranjem. Citiranje radova, teza i rezultata drugih istraživača je neophodno, jer na tome vi gradite svoju vlastitu hipotezu i tražite oslonac u rezultatima drugih ljudi. Također, ako se radi o provjeravanju rezultata nekog drugog rada u svrhu da se oni reproduciraju te time, ako je reproduciranje uspješno, potvrde, a ako nije uspješno –  opovrgnu, mora se navesti taj rad. Reproducibilnost nekog rada je sama po sebi problem i već se neko vrijeme vodi duboka rasprava u naučnim krugovima vezano za reproducibilnost rezultata. Međutim, i to je tema za sebe.

šta je to naučno nepoštenje

 

Krađa/nenavođenje izvora je jedan od najčešćih oblika nepoštenja kod nas, a ujedno je i najvulgarniji oblik nepoštenja. Počinje vrlo rano, kod studenata koji kopipejstuju izvore bez navođenja ili plaćaju drugim ljudima da im napišu seminarske/dodiplomske/diplomske radove. Ovo je oblik nepoštenja o kojem moraju voditi računa asistenti, profesori i mentori te strogo provjerati čak i seminarske radove studenata. Što je moguće, jer, nećete vjerovati, postoje čak softveri koji pregledaju rad u potrazi za ukradenim materijalima.

Malo teži problem je kada imate vanredno dobre studente koji su slabijeg imovinskog stanja, ali znaju napisati dobar rad – takve studente iskorištavaju lezilebovići koji plate za svoj seminarski/dodiplomski/diplomski rad. Međutim, studenti koji pišu ove plaćene radove vjeruju da su oni ti koji iskorištavaju ove šuplje lezileboviće i time čine medvjeđu uslugu sebi, društvu i akademskoj zajednici.
 
Izvor: Nature

 

2. Autoplagijat

Ova posebna podkategorija plagijata se odnosi na slučajeve kada jedna osoba objavljuje isti sadržaj, samo sa različitim naslovima ili malkice izmijenjen u različitim časopisima. Ili, kod nas nešto češći slučaj – objaviš doktorski rad koji je, ustvari tvoj magistarski rad, samo malo ljepše ukoričen i malo još nešto dodato. Osim nenavođenja autora koji su napisali neki rad, nemoralno je navesti i nekoga kao autora rada ili se predstaviti autorom rada ako niste bili “major contributor” u radu. Recimo, bili ste mentor nekome na doktorskom i onda rad svog štićenika u rubrici vaših naučnih radova navodite kao svoj rad. Ili neko ko radi rad, umjesto da navede glavnog autora, navede ovog koji nije dao bogzna kakav doprinos. Ovo je često slučaj kod naših profesora – u svojim akademskih biografijama im se često omakne pa malo prisvoje radove svojih magistranata i doktoranata. Kod citiranja uvijek treba gledati one brojeve iznad imena autora i ravnati se prema njima. Obično prvi i zadnji autori imaju najviše doprinosa, ali se pravila mijenjaju i variraju, pa ih treba provjeravati.

Znanstveno / naučno nepoštenje ima mnogo lica i maski

 
3. Manipulacije u toku istraživačkog rada – fabrikacije i falsifikacije

 

U ovo ulaze svakavi oblici prevare – namještanje rezultata, postavljane fotografija i dijagrama koji ne odgovaraju stvarnoj situaciji, prčkanje po reagensima i svašta nešto. Recimo, postavite hipotezu da nečega ima u nekoj smjesi. Ispostavi se da toga nema, ali, avaj, to je baš bio temelj vaše hipoteze. I šta uradite? Stavite to što ste mislili da ćete naći u smjesu koju ispitujete, ponovite analizu i ta-dam – rezultati su tu, a vaša lijepa hipoteza stoji čvrsto na nogama. Na nogama od prevare. E, to je fabrikacija rezultata. Falsifikacija bi bila kada namjerno ne pokažete neke stvari – uglavnom se odnosi na prikazivanje podataka o radu, naročito onih statističkih. Falsifikacija je zapravo, make-up rezultata te skrivanje nekih stvari. Neetički odnos tj, narušavanje pravila etičkog kodeksa u eksperimentima na ljudima i životinjama. U ovo spada uzimanje uzorka bez saglasnosti, ili upotreba ljudskih embrija u svrhu eksperimenta tamo gdje takvo što nije dozvoljeno, nanošenje bola ljudskom biću i sl.

 
 
Izvor: PhD comics
 
 

Kakve su posljedice naučnog nepoštenja?

Ovisi o vrsti nepoštenja, o vremenu koje je proteklo od objavljivanja rada sa lažiranim rezultatima, o tome gdje je rad objavljen – da li je to neki ugledni časopis sa visokim Impact faktorom, koji mnogo naučnika čita ili ne te niz drugih stvari. Evo, recimo sad smo mi namjestili neke rezultate i objavili rad u Science. Naša greška, fabrikacija bi se onda amplificirala kroz sve one radove koji bi se pozivali na naš rad. Suštinski, trebalo bi reproducirati rezultate našeg rada i onda bi se vidjelo da nešto ne štima. Međutim, reproduciranje nije atraktivna djelatnost i drugi naučnici se često boje objaviti kako se njihovi rezultati nisu složili sa prvobitnim rezultatima, kako ne bi ispali nekompetentni. Međutim, na kraju, neko ipak vidi da nešto nije uredu i vikne “car je go” te se, ako se to utvrdi, takav rad povlači. U težim slučajevima vas razvlače po medijima i po pravilu, izbace iz institucije u kojoj radite. Ponekad vam oduzmu i doktorat.

 
 
 
 

Međutim, nije toliko problem šta će se desiti sa onim ko je fabricirao/falsificirao/plagirao rad – osim ako izbjegne kaznu, bitnije je to na čemu onda stoji nauka, koliko se lažnih zaključaka uvuče u nauku dok se ne utvrdi da je došlo do naučnog nepoštenja. Ponekad takvi lažni nalazi usporavaju razvoj nauke i priznavanje nekih novih rezultata i otkrića jer se ne slažu sa prethodnim, fabriciranim otkrićima. Tako je Piltdaunski čovjek, jedna od najvećih arheoloških podvala, kočio nova saznanja u oblasti evolucije čovjeka, posebno bolje shvatanje australopiteka, jer se ovi novi fosili nisu slagali sa onim “spoznajama” koje je donio Piltdaunski čovjek. Sve dok podvala nije razotkrivena.

Jedan od najznačajnih slučajeva namještanja rezultata bio je onaj Andrewa Wakefielda o povezanosti MMR vakcine i autizma, koji antivekseri i dan danas citiraju kao validan dokaz, te Seralinijeva studija štetnosti GMO osjeva, isto tako povučena, ali isto tako ostala u sjećanju anti-GMO pokreta. Obje se studije vulgarno povlače po krugovima koji osporavaju validne naučne spoznaje.

Ipak, naučnici mogu zasnivati svoje hipoteze na ovim fabrikovanim “rezultatima” i ako se takve studije, u kojima nije sve baš kako piše, ne reproducirajui ne otkriju kao lažirane, šteta se multiplicira. Ovo je “publish or perish” svijet u kojem su naučnici, naročito mladi, pod pritiskom da moraju nešto objaviti i imati neke rezultate te, ako ne dođu do nekih pretpostavljenih (senzacionalnih rezultata) koji bi im prokrčili put do prestižnih časopisa (nagrada, promaknuća, premiještanja u veće i bolje opremljenje istraživačke centre), neki od njih se služe naučnim nepoštenjem kako bi došli do ovih ciljeva.