Nauka govori podkast, epizoda 1 Damir Marjanović: bazična nauka

Nauka govori podkast je dostupan na platformama:
Youtube: https://bit.ly/naukagovori-podcast-youtube
Spotify: https://bit.ly/naukagovori_spotify
RadioPublic: https://bit.ly/radiopublic_naukagovori
Apple Podcast: https://bit.ly/applepodcast_naukagovori
Castbox: https://bit.ly/castbox_PNG
Facebook: https://bit.ly/FB_PNG_PL

BAZIČNA NAUKA

Šta su to bazična, odnosno fundamentalna naučna istraživanja. Prof. Dr Damir Marjanović i Jelena Kalinić, MA

Dobar dan, Damire! Dobrodošli u podkast „Nauka Govori“. Sad za početak jedno onako „bum“ pitanje. Čime se to nauka bavi, kako to nauka radi?
Damir Marjanović: Nauka ne radi. Mi radimo za nauku, nauka se ne bavi, nauka uređuje svijet, ako mene pitate. Normalno, ne moramo svi složiti oko toga. Nauka daje smisao svijetu i jednostavno proučava sve ono što je oko nas. Pokušava da pronikne kako to funkcionira i da pojasni neke fenomene i napravi predikciju šta će dalje da se dešava. Nauka vam u biti nije nešto što uvijek nudi neke odgovore na sva moguća pitanja, a i najuspješniji naučni projekti i eksperimenti su oni koji nakon svega ostalog, ponude neke odgovore i otvore deset novih pitanja. To je otprilike tako.

Šta je to zapravo eksperiment?
Damir Marjanović: Eksperiment je ono što je neophodno da bi jedna činjenica postala naučna činjenica. Imate velike razlike između činjenice i naučne činjenice i normalno, veliku razliku između hipoteze i polaznog mišljenja i onoga što se te naučno dokazali ili oborili. Eksperiment je vaše oruđe da potvrdite da je vaša prelimenarna hipoteza bila tačna ili nije bila tačna. Jako je zanimljivo, posljednje dvije-tri godine, sve ovo što se dešava oko nas. Nadam se da smo uspjeli da ljudima utuvimo u glavu kolika je razlika između informacije i naučno potvrđene informacije. Da bi vi imali nešto naučno potvrđeno, morate uraditi eksperiment.

Eksperiment morate postaviti tako da ga se može ponoviti, jer jedna od osnovnih poluga koja pokreće nauku je sumnja. Ja u kontinuitetu sumnjam u svaki svoj rezultat i stalno ga preispitujem. Tako u kontinuitetu mogu i imam pravo da sumnjam u rezultate drugih naučnika. Da bih dokazao i drugim ljudima da sam u pravu i da bi vjerovali mojim naučnim rezultatima, moram da postavim eksperiment, dobro ga i detaljno opišem i dam mogućnost da neko ponovi taj eksperiment, da bi dobio isti rezultat ili da bih potvrdio da moj eksperiment ne valja, ne daj Bože. Eksperiment, jednostavno zamislite kao loptu u fubalu. Bez lopte nema fudbala, bez eksperimenta nema nauke, barem prirodne znanosti.

Šta se desi ako neko ne ponovi te rezultate koje je neko dobio? Šta se dešava s tim?
Ništa neobično. Hajde da se vratimo u diskusiju naučnika. Rekao sam da nauka potiče i započinje i počiva na sumnji. Dobar naučnik u kontinuitetu ne samo da sumnja, već preispituje uvijek sebe i svoje spoznaje. Spoznaje, koje sam ja imao iz oblasti forenzične genetike prije deset godina su već zastarjele. Neke stvari koje smo tada pričali sada su drugačije, ne zato što smo bili u krivu, ili što smo griješili prije deset godina, nego je nauka napredovala pa nam otvorila neke nove vidike. Ako ja kažem da je nešto dobiveno nekim eksperimentom, pa pet ljudi ponovi taj eksperiment i ne dobije te rezultate: a) ili ja lažem ili b) eksperiment nije bio dobro postavljen, c) ja se ne bavim naukom, nego pseudonaukom.

Šta su haplotipovi, šta se tu radi i šta se tu gleda?
Hajde da krenemo ispočetka. Najljepša priča, najdetaljnija i najtačnija priča o evoluciji čovjeka o postanku svog živog svijeta na planeti Zemlji napisana je u svakoj vašoj ćeliji, u svakom vašem genomu, bez obzira podijelimo li ga na dva dijela: jezgro i mitohondrijalna DNK. Tu su zapisane sve te divne stvari, koje mi nažalost još uvijek ne znamo čitati. I prije nekih 20-ak i kusur godina kada je malo započet ozbiljniji koncept human genome project onda je došlo do toga da smo shvatili da nemamo stotine hiljada gena, nego mnogo manje i onda smo došli do toga da neki dijelovi DNK koje smo prije zvali junk DNK koji nisu geni – zvali smo ih smeće. Znate zašto smo zvali smeće? Jer smo poprilično kao vrsta antropocentrični i egoistični, to znači da sve što ne dodirujemo kažemo nema funkciju.

Ono što ne razumijem to je smeće. Tad nismo to razumjeli. Ustvari sad se to ispostavilo da bazen evolucije genoma je najčešće sadržan u tome u nekodirajućem dijelu DNK koji smo nekad zvali junk DNK. Upravo analiza tog primarno nekodirajućeg dijela DNK, posebno neki specifični hromosom, kakav Y hromosom uistinu jeste, bila je zanimljiva da se pokuša napraviti, sad malo ovo zvuči paradoksalno i šizofrenično, ali predikcija prošlosti. Mi na osnovu onoga što imamo danas u populaciji na Y hromosomu, pokušavamo da napravimo puteve i da osmislimo, damo genetički scenario naseljavanja pojedinih dijelova planete Zemlje i u biti, to je to. To napreduje, da se razumijemo. Prije dvadesetak godina ste mogli kreirati neku okvirnu priču, sad to već ide u neke mikromigracije pojedinih regiona i to je super.

23&me, da ne pravimo neku reklamu… imate i švicarske kompanije, imate i Nacionalnu geografiju. Sve su to meni divni i zanimljivi projekti, s tim što bih se ja uvijek zapitao šta se dešava sa mojim uzorkom poslije. I podacima ali mene više brine uzorak… Oni analiziraju vašu DNK i vi nikada ne znate šta se dešava dalje.

Oni stvaraju sebi baze podataka gdje postoji mogućnost preprodavanja farmaceutima.
Damir Marjanović: Ja bih tu bio oprezan. Dajte da ne budemo teorija zavjere, da ne budemo oni koji će  gledati sve crno. Meni je to kao znanstveniku sasvim OK da postoje takve platforme koje produbljuje znanstveni koncept i približavaju znanost ljudima koji nisu znanstvenici. Ne morate vi biti doktor nauka da biste bili dobar znanstvenik, da se razumijemo. Lijepo je ako imate titulu, ali uporedo s tim sam upoznao sam dosta doktora nauka koji se nisu sa znanošću sreli, a upoznao sam mnogo ljudi koji nisu dosegli do doktorata, a znanost mnogo bolje precipiraju, razumiju od mene. Imamo jedan koncept koji je tu jako bitan. Prikupljanje uzoraka, manje-više, sve je jasno. Obrada, priprema za analizu, dobijanje nekih rezultata – ok, onda ide tumačenje rezultata. Velika je razlika kada imate komercijalno tumačenje rezultata i velika je razlika kada imate znanstveno tumačenje rezultata. Ne kažem da komercijalno nužno mora biti netačno, ali ono traži riječi koje će biti ljudima shvatljive, koji su izvan znanosti. Ako ja počnem pričati o migracijama plemena unazad dvije hiljade godina iz pravca Euroazije, to je već lagano sklapanje očiju i tako dalje. Ako vi kažete da ste ilirskog porijekla, onda svi skoče. Onda se postavljaju pitanja, neka mi neko pokaže taj ilirski genom i šta je bilo prije Ilira na ovim prostorima. Ja kada se sjetim povijesti koju smo mi učili prije 30-ak godina… Maltene, Slaveni su došli na prazno. Bili neki Iliri, Bog sveti zna šta se desilo, ustvari, šta se ispostavilo. Ispostavilo se da više od 55% do 65% Bosanaca, u najmanju ruku, nose taj genetički marker. Ljudi koji su živjeli ovdje unazad par hiljada godina, pa čak povezuju i sa ledenim dobom. Šta se ispostavilo za neandrtalca, malo smo tračali Svante Pääbu, super da je dobio Nobelovu nagradu. Jedan fini čovjek, odličan znanstvenik. Znate, kad nemamo priču da su neandrtalci izumrli, genetički gledano – nisu. Genetički gledano 3 do 5% u genomu svih onih koji žive sjevernije od Afrike, ustvari sve one koje su homo sapiensi posjetili izvan Afrike, nose dio neandertalca, tako da slobodno možete reći da neandrtalci žive u nama.

Imamo jednu dobru dobru stvar od neandertalaca. Naslijedili smo neke sekvence, genome koji nam daju imunitet, dakle imamo mnogo dobrih tih stvari i od neandrtalaca.
Fenomenalna je ta priča. Vi morate znati šta je evolucija, ja to posmatram kao puzzle. I genetika je sada između ostalog sada oruđe evolucije koje vrlo često vašu sliku koju ste zamislili, kada stavi jednu stvar, kaže: e vidiš ovo narandžasto nije ona Đavolja stijena u Australiji, nego je ovo narandžasto, zapravo most u San Francisku. Evolucija je splet hipoteza i dokazanih hipoteza i teorija koje vas vode onome normalnome, što svako normalno prihvata. Mali problem u tom tumačenju evolucije je što, nešto što smo tumačili prije desetak godina sa nekim novim otkrićem, može da nas okrene u nekom novom pravcu . I to je sasvim OK.

Dr Adaleta Durmić Pašić i Arian Stjepanović, student Pravnog fakulteta UNSA

GMO je jedan pojam koji se često može čuti danas u ishrani ili u određenim drugim industrijama. Možete li nam pojasniti šta to znači? 
O genetički modificiranim organizmima govorimo od 90-ih godina prošlog vijeka. Sa tehnologijom rekombinantne DNK koja je tada rudimentarno razvijena, a u međuvremenu jako uznapredovala, stekli su se uslovi da se genetički materijal sintetski, ili transponovanjem s drugih organizama ugradi u novi organizam i da se ta genetička informacija realizira. Kao sam termin genetički modificirani organizmi je u Evropskoj uniji, u Bosni i Hercegovini također, zakonski definisan.

Definiciju genetički modificiranog organizma možemo i moramo preuzeti iz zakona, jer je čitavo to polje na taj način regulisano, pa bi to bili organizmi koji su nastali na način koji se ne susreće u prirodi. Dakle, pojednostavljena definicija. U donošenju tih pravnih akata, pored naučnika koji su bili uključeni, naravno, bili su uključeni i stručnjaci iz raznih drugi oblasti i razni drugi interesi su našli svoje mjesto u tom zakonu, tako da, iako je definicija takva kakva jeste, nauka se u međuvremenu upoznavala sa nekim drugim pojavama. Recimo, poznato je da danas između insekata i biljaka na kojima oni obitavaju dolazi do razmjene genetičkog materijala, ali na sasvim prirodan način.

Genetički modificirani organizmi ušli su u nekakvu žižu sa uvođenjem te metodologije u izmjenu namirnica, odnosno, usjeva. Pretpostavljam da je poznato, da je prvi genetički modificirani organizam, koji je dobio dozvolu za izlazak na tržište bio paradajz, onaj legendarni FlavrSavr, tako da sad kad upišete GMO, dobijete slike paradajza izbodenog špricama. Naravno, to ne funkcioniše na taj način, ali to jeste bio prvi genetički modificirani organizam ili transgen, kako ih mi još nazivamo. Međutim, iz nekog razloga jednostavno, nije bilo interesa za komercijalizaciju. Namjena te modifikacije jeste bila da paradajz ostaje duže na stabljici, da dozrije do okusa i arome, pa i nutritivnih vrijednosti kakve povezujemo s paradajzom, a da istovremeno sačuva čvrstoću duže vremena, odnosno, kako bi lakše podnio transport.

Ta komercijalizacija nije išla onako baš kako se planiralo, bilo je to novina, sve je jako dugo trajalo, kompanije je financijski iscrpljena. Onda se ta metoda primjenila na nešto drugo, a to su primarni usjevi – u najvećoj mjeri soje, kukuruza, pamuka i kasnije, uljane repice. To su četiri primarne kulture koje imaju svoje transgene forme koje se na velikim površinama uzgajaju širom svijeta. Zašto baš te četiri kulture – zato što se uzgajaju na velikim površinama, zato što se nastoje uzgojiti uz što manje troškove, a vjerovali ili ne, najveći trošak je i dalje ljudstvo, odnosno radna snaga. Jedna osoba uz pomoć kombajna, uz pomoć traktora, uz pomoć većih mašina može samostalno obrađivati velike površine soje. Preduslov jeste da se ta soja ponaša na tačno određeni način u odnosu na patogene, u odnosu na herbicide, u odnosu na insekte i to je ono što je transgeneza omogućila.

ZDRAVLJE MLADIH

Ada Sadiković, studentica Medicinskog fakulteta SSST i Prim. Dr Anisa Bajramović

Dobar dan, doktorice, dobrodošli! Hvala Vam, što ste odvojili vrijeme da mi odgovorite na par pitanja koje ima u vezi HPV-a i vakcina. Za početak, šta je to HPV i zašto je on opasan?
HPV virus je virus koji je jedino utvrđeno – čovjek je dobio Nobelovu nagradu za to otkriće – da HPV virus izaziva karcinom. Kada se ćelija zarazi HPV virusom u određenom nekom periodu koji nastupa iza toga, kod određenog broja osoba može doći do pretvaranja te inficirane ćelije u karcinomsku ćeliju. Neće se to desiti kod svakoga. Nekih 30 do 60 posto ljudi će to da preboli, da uništi taj virus svojim imunim sistemom. Međutim, kod ostatka će se desiti da dođe do stvaranja prekanceroza, pa kasnije i do kancera. Naglasila bih da ima više od 100 vrsta HPV virusa. Označeni su brojevima i ovo o čemu ćemo mi pričati je zaštita vakcinacijom protiv HPV virusa.

Kome se preporučuje HPV vakcina i zašto je ona ustvari potrebna?
HPV virus izaziva kod osoba, i muškog i ženskog spola,  prekancerozne lezije genitalija, onda imamo analne također i imamo genitalne bradavice. Naravno, da prekancerozne lezije će kad-tad preći u karcinom grlića maternice i to je razlog zbog čega se najčešće preporučuje ova HPV vakcina. Također, on štiti od svih lezija, da se ja ne bih sada stručni previše izražavala, to su  intraepitelne, cervikalne neoplazije. To je ustvari stanje koje će prethoditi, nečemu što će se kasnije, nakon nekoliko godina, pretvoriti u rak, da kažem jednostavnije za naše građane.

Što znači da i muške i ženske osobe se mogu zaraziti HPV virusom, je li tako?
Tako je. Svaka osoba koja nikad nije došla u kontakt sa HPV virusom, onog momenta kada dođe u kontakt, ona će je prenositi svakom svom budućem partneru.

Preporučena dob kada se prima HPV vakcina je oko 9 godina. Zašto je potrebno da se u tako mladom primi ta vakcina?
Svjetska zdravstvena organizacija i CDC inače preporučuju da kad se kreće prvi put da se uvodi HPV vakcina u određenu državu, odnosno u ovom slučaju Kanton Sarajevo, da se krene sa populacijom djevojčica od 9 do 13 godina. Najčešće je to u periodu u 6. razredu, kao što se je Kanton Sarajevo odlučio, zato što su to djevojčice uzrasta od 11 do 12 godina. Zašto se u tom periodu kreće? To je zato što u tom periodu još uvijek djevojčice, odnosno dječaci još uvijek nisu krenuli sa seksualnim odnosima, tako da je bolje da se krene u nekom periodu kad još uvijek je organizam, da kažemo, nevin, odnosno da nema tog virusa u organizmu.

To znači da odrasle osobe ne mogu primiti HPV vakcinu?
Ne znači da ne mogu. Ove vakcine se u rasponu od 9 do 26 godina mogu primjenjivati i osobe koje su većine krenule sa seksualnim odnosima mogu primiti jer se nikad ne zna s kojim HPV virusom su došli u kontakt. Tako da opet neki drugi virus koji se nalazi u vakcini može zaštiti od tog virusa.

Ana Bubnjević, učenica Gimnazije Banja Luka, IB program i Staša Grabež, učenica Gimnazije Banja Luka, IB program

Ana, kakav je tvoj pogled na današnje mentalno zdravlje mladih?
Ja mislim da današnje mentalno zdravlje mladih jedna vrlo, da kažem žargonski, upitna stvar. Zato što  postoji  mnogo faktora koji utiču na njega, od života u kući, odnosno s porodicom, odnosa sa roditeljima, braćom, sestrama, babama, dedama. Dalje onda, donosi s prijateljima koji su uvijek jedna vrlo uticajna stvar na mlade ljude. Onda dalje, odnosi u školi  sa profesorima, sa predavačima, sa kolegama i naravno, dalje odnosi na socijalnim mrežama koji su isto danas jako uticajni na mlade ljude. Postoji mnogo faktora koji utiču na zdravlje mladih, ali mislim da su mladi danas mnogo svjesniji  svog mentalnog zdravlja u odnosu  prije 50 godina kada se manje pričalo o tome.

Prof. dr Ivana Zečević i Pavle Milaković, učenik Gimnazije, IB program

Moje prvo pitanje je, kako mladi mogu prepoznati da imaju anksioznost ili neke tjeskobe i kako da znaju da im je zapravo potrebna pomoć?
Prvo bih u ovom podkastu voljela da mladi znaju šta znači anksioznost. To je emocija koju sve i jedan čovjek osjeća. Sve i jedna ljudska jedinka. Ali se razlikujemo po tome koliko često nam se anksioznost pojavljuje i koliki je njen intenzitet. To je emocija koja se javlja u svakoj situaciji kada smo ili suočeni sa utiskom da nemamo kontrolu nad tom situacijom, ili mi pretpostavljamo da nećemo imati kontrolu nad situacijom. Na primjer, anksiozni smo pred kontrolni rad, jer se pitamo kakva će pitanja da budu na kontrolnom radu i hoću li ja dobiti visoku ocjenu, jer to je neka moja preferencija.

Ono što bih ja mladim ljudima savjetovala jeste da, ukoliko se češće suočavaju sa tom emocijom, a nju prate i fiziološke reakcije, ne samo misli, ne samo neka strahovanja o tome hoću li imati kontrolu nad određenom situacijom nego je prate fiziološke reakcije: ubrzano lupanje srca, znojenje tijela, dlanova, podrhtavanje ruku, nogu, podrhtavanje glasa i tako dalje. I spazam mišića – kada smo anksiozni  i što su osobe češće anksiozne imaju  neki osjećaj da su im mišići kontinuirano u kontrakciji.

Ukoliko se ta emocija javlja češće, ukoliko se ove fiziološke reakcije javljaju češće, a pri tome ne postoji nikakav organski uzrok,  jer za ubrzano lupanje srca, može da postoji organski, kao i za pretjerano znojenje, i tako dalje, mogli bi da potraže pomoć u vidu, pod broj jedan, savjetodavnog razgovora, jer naše škole u Republici Srpskoj imaju i psihologa i pedagoga da sa njima porazgovaraju. To su profesionalci koji znaju šta je anksioznost i mogu nekako da pretpostave da li je djetetu ili mladoj osobi neophodna stručnija pomoć ili se kroz neke savjetodavne razgovor mogu posavjetovati na koji način da „izađu“ na kraj s tom emocijom.

Da li mislite da mladi danas imaju više problema sa tjeskobama i depresijom, nego što su imali prije?
Odlično pitanje! Generalno, 21. vijek je, mi kažemo, vijek stresa, stresa kao nečega što predstavlja stanje u koje ulazimo onda kada vidimo da su promjene unutar  naše sredine u kojoj živimo, takve da mi svojim kapacitetima, ne možemo da odgovorimo njima.  U stres ulazimo ukoliko smo  jedno izvjesno vrijeme pod uticajem  ovih emocija koje si nabrojao. Onda samim tim možemo da zaključimo da jesu, jer su ubrzanije promjene.

Druga stvar koju bih napomenula, što na primjer razlikuje neko vaše odrastanje od moga – mladoilko izgledam, ali imam dovoljno  godina – to je što ste vi otkad otvorite oči bombardovani raznim infomacijama. Otvorite oči, uzmete svoj telefon, hop, ili su neke poruke na društvenim mrežama ili otvorite neki portal  pa čitate. Količina informacija  koji u vaš saznajni sistem uđe je mnogo veća nego što je bila  nekad kad sam ja ustajala 90-ih godina i išla u gimnaziju. Tako da je sigurno ovo sve što sam nabrojala  dobar osnov da možemo da kažemo da pretpostavljamo da jeste.

Vi smatrate da je jedan od uzroka upravo to bombardovanje informacijama?
Jedan od. Tako je. Zato što izloženi velikoj količini informacija i druga stvar je, izloženi smo informacijama kojima na primjer moja generacija nije bila izložena. Kao na primjer, crne hornike. Danas su se mediji pretvorili u dominantne izvjestioce onoga što se loše dešava u svijetu i vi prosto htjeli-ne htjeli kada otvorite neku društvenu mrežu ili otvorite neki portal, a nekada se znalo tačno na kojoj stranici novina se nalazi crna hronika i ja kada listam novine, preskočim tu stranicu, ali vi ne možete da preskočite. Vama se naprosto na ekranu pojavi i zakačite da se desilo nešto loše. Tako da, da.

Međutim i pored ovih informacija koje nose sa sobom podatke o tome da je neko izgubio život, da se teško neko bori i tako dalje, mi imamo i određeni procenat štetnih informacija. Zašto štetne? Zato što utiču na nape mentalno zdravlje i utiču na naš razvoj, Na primjer, pornografski sajtovi. Pornografski sajtovi su potpuno otvoreni. Ne morate da ih plaćate. Potpuno je normalno da se interesujemo za svoj seksualni razvoj. Nekada je bilo mnogo teže djetetu i mladoj osobi da dođe u kontakt s takvim sadržajima. Danas su to dva klika.

Danas su i djeca i mladi pod uticajem informacija i koje žele da saznaju i koje ne žele da saznaju i koje su korisne za njih i koje nisu. Ako vas mi odrasli dovoljno ne učimo, kako da pravite izbor, vi nemate kapacitet, nemate resurse kojima biste mogli da odgovorite na to i kažete: aha, ovo neću da čitam ili ovo neću da slušam.

Kada smo već na temi medija, u posljednje vrijeme se na društvenim medijima, kao što su Instagram i TikTok, mladi i tinejdžeri često pokazuju u nekom svjetlu kao da su njima na neki način nasilnici pomogli u njihovom razvoju, da li to bilo u fizičkom ili psihičkom. Da li mislite da je to njihov neki obrambeni mehanizam ili je jednostavno to romantizacija  mentalnih bolesti?
Baš dobro pitanje! Svašta može da bude uzrok. Ja bih mogla da kažem sljedeće. Neko ko je bio žrtva nečijeg nasilja bi možda imao uredan život, potiče iz funkcionalne porodice, nekako mu je razvoj išao kako treba i onda je naišla osoba koja se neadekvatno ponašala prema njoj ili njemu. Zašto ta osoba zahvaljuje svome nasilniku da mu je pomogla da ojača – ne znam, morali bismo sa njom da porazgovaramo. Zato što ukoliko polazimo od pretpostavke da je imala neki uredan život, adekvatan razvoj, ja kao psiholog ne bih sumnjala da bi se ta osoba zaista suštinski  razvila u zdravu, zrelu, odraslu osobu.

Damir Marjanović: Međutim, postoji određen procenat djece i mladih koji nisu imali tu priliku da odrastaju u funkcionalnim porodicama, koji su imali određene probleme, neke borbe sa mentalnim zdravljem i koji su, sad mi je teško reći zahvaljujući, ali zbog toga što im se desilo nasilje, došlo je u ruke stručnjaka  koji su im pomogli da izađu na pravi put da ojačaju, da razviju tu otpornost kada je mentalno zdravlje u pitanju koju nazivamo rezilijentnost. Ovo mi je važno da negdje imate na umu, kako god fizičko zdravlje ima svoj imunitet kojeg ojačavamo na različite načine – pravilnom ishranom, održavanjem higijene, vježbom – tako i mentalno zdravlje ima svoj imunitet kojeg zovemo otpornost ili rezilijentnost.

Moguće i da na neki način, imate i onih osoba koje pokušavaju da u svakom zlu pronađu nešto dobro i da na neki način, kažu OK i ne zadržavaju se na prošlosti, ne idu na to da se stalno vraćaju na traumatske događaje, nego su sa profesionalcima odradili svoju traumu, idu dalje, osjećaju se jače i možda žele da daju podršku mladim osobama koje su trenutno pod uticajem nasilja da potraže pomoć. Različiti su uzroci.

Spomenuli ste otpornost. Neki tinejdžeri i mladi imaju poteškoće da stvore takav tip otpornosti i često spominju da imaju neke crne misli. Da li možete objasniti bolje šta su one zapravo?
 U radu sa djecom i mladima i ja čujem tu terminologiju crnih misli. Ono što moji klijenti govore, to su destruktivne misli i autodestruktivne misli. To su misli kojima u stvari oni promišljajući  o smislu svojega života, o stvarima  koje im se dešavaju u njihovom životu, razmišljaju upravo o tome, koliko je vrijedno živjeti život, koliko su zaštićeni, kako mogu sebi da pomognu, ako zaključe da ne mogu, ko može i tako dalje…

Crne misle su ustvari misli  koje njih opterećuju. Kada smo kod otpornosti, koja je vezana za mentalno zdravlje, nju djeca i mlade osobe ne mogu samostalno da razviju. Oni moraju da imaju podrške nas odraslih. Pod broj jedan, porodice. Kasnije da kažem profesionalaca u vaspitnom, obrazovnom sistemu, a i zdravstvenom sistemu, ako se dođe do tih profesionalaca. Ona podrazumijeva da razvijamo strategije kojima „izlazimo“ na kraj sa svim izazovima koji nam negdje kroz život prate, dočekuju. Osoba koja je otporna, odnosno rezilijentna, nije osoba koja je nedodirljiva, koja nema crne misli, ili koja neće osjetiti anksioznost ili neće osjetiti depresiju ili osjećaj krivice, bijes, hajde malo da čujemo te emocije koje su nam disfunkcionalne, odnosno s kojima ne izlazimo tako lako na kraj, ili neće pretjerano brinuti.

To su osobe koje kada naiđu na izazov, osjete neku od ovih disfunkcionalnih emocija, ali se lakše izbore sa tim izazovom jer imaju resurse. Jednako kao, da napravimo jednakost sa imunitetom za fizičko zdravlje – neko ko ima dobar imunitet, kada je fizičko zdravlje u pitanju, neće oboliti od svake viroze, gripe, nije podložan tim virusima i bakterijama tako lak , ali i ako oboli njegov organizam će se lakše izborit.

ŽENE U NAUCI

Prof. Dr Milena Karapetrović i Ana Bubnjević, učenica Gimnazije Banja Luka, IB program

Pričamo o položaju žena u nauci, gdje danas žene stoji u odnosu prije 100, 200 godina. Kakav je danas položaj žena?
Hvala  Vam na pozivu jer drago mi je da se uopšte priča o nauci. Primjetno je da u današnjim medijima tih sadržaja je zapravo sve manje. Kada je riječ o ženama  u nauci, dovoljno je da idemo u neke istorijske preglede, mada su oni uvijek obimni, ali oni nam pokazuju da  naprosto da žene nisu imale pravo da se  obrazuju, a samim tim očekivano nisu mogle da učestvuju u razvoju nauke. Naravno, postale su rijetke žene koje su sticajem životnih okolnosti ili pripadnosti aristokratskoj klasi ili neke slične mogućnosti su im dozvolile da one učestvuju u nauci. Ali one su zapravo nešto što predstavlja izuzetak.

Samo obrazovanje žena, posebno vezano za univerzitete ide od sredine 19. vijeka, tako da mislim da je to dovoljno objašnjenje zašto zapravo još uvijek danas govorimo o rodnom disbalansu u nauci. Naravno, kroz ovih 150 godina od razvoja feminističkog pokreta, radilo se na tome. Žene su se borile za svoja prava, ali to još uvijek nije dovoljno, što vidimo i u naučnoj zajednici  

Kažete od sredine 19. vijeka, to je već sad nekih 150 godina otprilike, što je iz moje perspektive dugo vremena. Danas apsolutno ima više žena u nauci, zašto one još uvijek nisu tolilo vidljive kao muškarci, ima li neki razlog za to?
Pazite, za istoriju nije dugo. Tih 150 godina dolazi na one hiljade godina prije kad žene uopšte nisu učestvovale. Mi imamo negdje sredinom 20. vijeka da zapravo se može vidjeti povećan broj žena na fakultetima. Tek od 70te, 71. imate program kao što je gender studies, od tad se kao akademska oblast uvode rodne i feminističke teorije.

Tek kad su žene dostigle prvo dostigle da mogu  doći na univerzitet i onaj momenat kad ih je bio veći broj, bilo je moguće da pokrenu i ove teme. Na početku su se jednostavno borile protiv predrasuda i stereotipa. Zamislite kako je bilo biti prva žena među 100 muškaraca, gdje je još dobar dio njih zapravo vjeruje da žena nema dovoljno pameti, da tako kažemo, da se bavi s tim stvarima. To je bio skandal.

ENERGETSKA TRANZICIJA

Prof. dr Petar Gvero i Dušan Sandić, učenik Gimnazije Banja Luka, IB program

Na šta se tačno misli pod terminom energetska tranzicija?
To je jako dobro pitanje, zato što se tim terminom jako puno barata, manipuliše. Većina ljudi koja ga koristi, nije u stanju da odgovori na to pitanje. To je prilično jedan kompleksan proces koji nije isključivo vezan samo za tehniku i tehnički aspekt, već je vezan za tranziciju tržišta, tranziciju tehnologija, čak društvena tranziciju. Potpuni prelazak na novu paradigmu energetskog snabdijevanja u svijetu, ali prvenstveno mislimo na Evropu.

Prelazak sa takozvanog centralizovanog snabdijevanja energijom. Ako uzmete današnji konvencionalni sistem, u kakvom smo do sad funkcionisali, imate par velikih termoelektrana, nekoliko hidroelektrana i one vas centralno snabdijevaju električnom energijom. Ova tranzicija podrazumeva da se faktički uvede takozvani distribuirani način, što će reći da se uvedu svi mogući izvori koji mogu optimalno da proizvode električnu energiju ili toplotnu energiju i da sve integrišete u jedan sistem.

Danas je čak i kod nas zakonski omogućeno, da vlasnik kuće, jedno obično domaćinstvo, takođe bude igrač na tržištu električne energije. A to podrazumeva jako velike zaokrete u načinu razmišljanja, prvenstveno u načinu trgovanja i poslovanja električnom energijom i to je jedan da kažemo proces, koji je u Evropi startao relativno rano. Ono što je važno reći, mi smo prihvatajući ugovore o energetskoj zajednici, pa sada prihvatajući da budemo dio procesa Green Deal-a Evropske unije koji vodi ka potpunoj dekarbonizaciji društva do 2050. godine. Mi smo ušli u te obaveze, a mislim da nismo baš do kraja, u ovom, što ga sada popularno zovemo, regionu, načisto kako ćemo sa time da izađemo na kraj.

Vidim da je aktuelna tema i dekarbonizacija…
Dekarbonizacija Vam je najprostije rečeno, 2050. godine plan je da se na nivou evropskog kontinenta ne koristi nijedno gorivo, u nijednom sektoru transporta, grijanje, bilo šta, koje u sebi sadrži ugljenik. Odnosno, ono koje ne može da generiše emisiju gasova staklene bašte.

A pošto ste spomenuli da sadašnja infrastruktura, uopšte kod nas ovdje, se zasniva toliko na takav način proizvodnje električne energije. Zašto je odjednom toliki akcenat stavljen na proces uklanjanja takvih goriva?
Pa nije to odjednom. Sad je postalo odjednom. Mi obično kada nam dođe problem za vratom, onda to postane odjednom. Ovaj Ugovor o energetskoj zajednici, kojim smo mi prihvatili da uđemo i prihvatimo svo moguće zakonodavstvo i strategije kojima vladaju aktivne članice Evropske unije. To je potpisano prije 20 godina. Potpisali su isti ovi ministri koji se sada čude, šta se dešava. Nije to odjednom. To je proces koji traje. Problem je što taj proces očigledno oni koji donose odluku nisu do kraja razumjeli i jednostavno smo se sad zatekli, u tom što Vi zovete, odjednom.

Treba napomenuti da je u zadnjih 10 godina Evropska unija potpunio promijenila model trgovanja strujom, u kome se velika prednost daje električnoj energiji iz obnovljivih izvora energije. Uložene su stotine milijardi evra u taj proces i suštinski to je nešto čemu se teži. Jedan od razloga koji je prilično očigledan, fosilna goriva na kojima se danas bazira  svjetska energija su nešto što je pri kraju svog vijeka. Mi sada upravo živimo godine u kojima će se desiti – inžinjeri to zovu tačka preokreta – u kojoj će potražnja za naftnim derivatima, postati veća od ponude. Nećete moći da nudite toliko koliko tržiše traži. Čak i da se ne dešavaju svi ovi ratovi, tumbanja, i tako dalje, to je jedan proces u koji se mora ući. Drugi aspekt, jako važan, koji je po meni suštinski važan za opstanak, a na koji se nekako zbog svih ovih dešavanja, ratne i ekonomske krize, pažnja totalno skrajnula, to su klimatske promjene.

Činjenice je da mi, po današnjim zvaničnim procjenama nauke, ako ne uspijemo da stabilizujemo klimatske promjene na 1,5 stepen do kraja ovog vijeka, smatra se da neće biti šanse da ih ikada više stabilizujemo. Što znači moramo se pripremiti za jedno 50 godina da ovdje uzgajamo banane. Pri tome ekvatorijalni pojas neće postojati. Odnosno nećete imati stanovništvo tamo jer će temperature preći 50. Prošle temperature ljeti će prolaziti 50 ili 60 stepeni.

Šta mi kao mladi građani možemo ustvari da uradimo po pitanju energetske tranzicije? Širenje svijesti, edukacija, istraživanje ili nešto slično?
Damir Marjanović: Prosto trebate da shvatite momenat u kome živite i da se ponašate u skladu sa tim. U smislu, čak i mali potezi u nekakvom svakodnevnom životu običnog čoveka, na kraju kada se multipliciraju na milione ljudi mogu da donesu jako puno. Obično ljudi ne razmišljaju o tom kontekstu, ali recimo, zamislite sada  samo frižider. Zamislite sada koliko domaćinstava u Evropi ima frižider, uključujući nas ovdje. Pričamo o stotinama miliona frižidera. Dovoljno je samo pravilno koristiti tako nešto, ili u sledećoj generaciji kupovati frižider sa višom energetskom klasom – imati svijest o tome da to treba da uradite, vi ćete recimo, samim tim eliminisati  potrebu da izgradite deset termoelektrana na ugalj, nuklearku, ili tako nešto.

Druga stvar što se tiče mladih, trebate biti informisani, ne trebate se ponašati da su ovo stvari koje se vas ne tiču, da je ovo stvar odraslih nekakvih ljudi. Ovo je svijet koji preuzimate poslije nas. I u skladu s tim morate biti dovoljno glasni da stavite do znanja da je to upravo ta vaša pozicija. Ovo što smo trenutno u poziciji da upravljamo nečim ili se bavimo nečim u principu, bolje je reći da mi to nismo naslijedili od naših pra, pra… već smo posudili od vas. Ako to upropastimo, vi morate da popravljate, tako da, morate biti aktivni učesnici.

Kao što smo rekli ne trebamo ni pustiti da izbije požar, a ne da ga gasimo.
Tako je!

PORUKA ŽENAMA U NAUCI

Dr May-Britt Moser, Norwegian University of Science and Technology (NTNU), Trondheim, dobitnica Nobelove nagrade za medicinu ili fiziologiju 2014. godine (ona, Edvard Moser i John O’Keefe su te godine podijelili Nobelovu nagradu za medicinu)

Važno je razmišljati o snazi žena, moći žena, jer zaista vjerujemo da djevojke i mladići mogu učiniti šta god žele, ako to dovoljno žele, ako su uporni i ako imaju nadu za promjenu. Prilika uvijek ima, iznenada prilika skoči – zgrabi je, vjeruj u sebe.

NJEMAČKA NAUKA

Dr Christian Sturm, fizičar za nuklearne čestice, GSI, Helmholtz institute

Zdravo, zovem se Christian Sturm, Ja sam fizičar za nuklearne čestice u GSI Helmholtz centru za istraživanje teških iona u Darmstadtu, Njemačka.

GSI Helmholtz Centar za istraživanje teških iona je veliki akcelerator koji provodi fundamentalna istraživanja u nuklearnoj fizici kao i primijenjenoj nauci, a eksplicitno ja, bavim se istraživanjem, eksperimentalnim istraživanjem nuklearnih sudara i tamo istražujemo jake interakcije i ekstremne uslove.

Helmholtz Asocijacija domaćin je i organizira velika istraživačka Postrojenja u Njemačkoj. Dakle, eksplicitno se radi o velikim istraživačkim postrojenjima, kao što su akceleratori, a također i velikim eksperimentima koji provode istraživanja u tim akceleratorskim objektima. I to organizira Helmholtz Asocijacija , dati ću vam još primjera, na primjer postoji Desy koji je također veliki akcelerator u Hamburgu, ali postoji i njemački Centar za istraživanje karcinoma u Heidelbergu ili DLR blizu Kölna, tako da postoje veliki centri u kojima se vrše mnogi eksperimenti, mnoge istraživačke aktivnosti.

U Njemačkoj postoje istraživačke mogućnosti koje nisu povezane sa univerzitetima, ne samo Helmholtz, kojeg sam pomenuo ranije, to je za postrojenja velikog obima, nego postoje i bojne druge mogućnosti. Na primjer, Max Planckova asocijacija ili organizirani instituti poput Fraunhofera ili Leibniz asocijacije. Oni također pružaju izvrsne istraživačke mogućnosti više za manje eksperimente i manje aktivnosti, a ne u ovako velikim postrojenjima kao što je Helmholtz.

Vrlo je zanimljivo. Mislim da je bila jako dobra ideja povezati sve zemlje zapadnog Balkana, na način gdje naučnici međusobno razgovaraju, tako da je ovo povezivanje stvarno simbolično i ovo stvarno funkcionira. Tu je niz radionica i održavanje kontakata i stvarno su povezani – postoji razmjena studenata, na primjer, između univerziteta u ovom Connect projektu, da, dopustite mi da to nazovem projektom. I to sada traje već pet-šest godina, brojna povezivanja, održavanje kontakata.