U ovoj epizodi podkasta Nauka govori naša gošća je Maja Halilović, iskusna biodizajnerka i inovatorica. S njom razgovaramo o opasnosti takozvane brze mode, reciklaži, cirkularnoj ekonomiji, regenerativnoj ekonomiji i biodizajnu te se pomalo dotičemo koncepta odrasta (degrowth). U ovoj epizodi saznajte: šta je biodizajn i kako može transformisati industriju, kako pretvoriti organski otpad u korisne biomaterijale, koja su to inovativna rješenja za smanjenje plastičnog otpada, o ulozi mladih u borbi protiv klimatskih promjena.

Maja dijeli svoje iskustvo u stvaranju biomaterijala od ljuski jaja i drugih organskih otpada, objašnjava koncept cirkularne ekonomije, i ističe važnost kolektivnog djelovanja u suočavanju s ekološkim izazovima. Saznajte kako inovacije u biodizajnu mogu doprinijeti održivijoj budućnosti.

Nauka govori podkast je dostupan na platformama:
Youtube: https://bit.ly/naukagovori-podcast-youtube
Spotify: https://bit.ly/naukagovori_spotify
RadioPublic: https://bit.ly/radiopublic_naukagovori
Apple Podcast: https://bit.ly/applepodcast_naukagovori
Castbox: https://bit.ly/castbox_PNG
Facebook: https://bit.ly/FB_PNG_PL

Jelena: Nivo naučne i medijske pismenosti na postoru zapadnog Balkana, ali i globalno, treba unaprijediti. Zato Nauka govori glasno, nova sezona podcasta Nauka govori namijenjena je prije svega zoomerima, generaciji Z, generaciji alfa i milenijalcima, ali ne trebamo zaboraviti ni generaciju X i naše boomere za više demokratije i za bolje razumijevanje uloge nauke u demokratskim procesima. Maja Halilović je iskusna biodizajnerka i inovatorica. Nedavno je osvojila prestižnu nagradu, Zlatnu nagradu u Južnoj Koreji za svoj kreativni izum: biomaterijal od organskog otpada, biološka svijeća. Te je dobitnica još nekoliko nagrada i priznanja, recimo brončane medalje na jubilarnoj 78. Međunarodnoj izložbi u Nirenbergu 2023. te nagrade Made in BiH Award za najbolji proizvod, najuspješniji tehnički inženjerski projekat, inovaciju, zelenu inovaciju i tehnologiju. Kroz svoj rad Maja aktivno doprinosi inovacijskom sistemu u BiH. Majo, dobro nam došla.

Maja Halilović: Hvala puno i hvala puno na tom divnom predstavljanju.

Jelena: Da počnemo. Za tebe smo prvi put nekad čuli kada si počela raditi onaj biomaterijal SCOBY, ali si zatim neke stvari promijenila, počela sa nekim drugim stvarima raditi. Zapravo, u svom procesu biodizajna pokušavaš nešto reći, što je bitno uopšte za cijeli proces i zelene tranzicije i kako upravljati otpadom i kako zapravo koristiti otpad, jer otpad ne mora uvijek da bude smeće. Šta ti to radiš?

Maja Halilović: Pa jeste, krenulo je ustvari sve sa biodizajnom jer moramo razumjeti ustvari kako cijela ekonomija funkcioniše danas. A to jeste, bazira se na, ‘ajmo sada ono nekako stručno reći na linearnoj ekonomiji, gdje mi jako puno proizvodimo, uzimamo jako puno resursa, i odmah ih odbacujemo. Gotovo 40% ambalaže je jednokratna i odmah je odbacujemo i ta sva ambalaža je u 99% slučajeva ambalaža od plastike. I kad sam krenula od tog problema, zatim kada sam gledala taj problem također i sa ugrožavanjem ljudskih prava, koji je jedan standard počeo da bude u ovoj našoj ekonomiji, biodizajn se pokazao kao rješenje. A obzirom da vučem nekako veliko interesovanje i za nauku, tako da sam uspjela da to dvoje spojim i da dođemo do odgovora na pitanje kako riješiti otpad, evo otpad u našoj zemlji pogotovo.

0/02/50

Jelena: Kako ti, recimo, bi opisala, kako vidiš situaciju sa otpadom i uopšte upravljanjem otpadom u BiH?

Maja: Poznate su mi neke statistike. Poznato je kako mi uopšte prikupljamo smeće, kako ga odbacujemo, kako ga skladištimo. Ono što je meni poznato, možda za one koji ne znaju, jeste da mi ne recikliramo gotovo ništa. Bili su neki pokušaji privatnih firmi. Mislim da su pokušaj neuspjeli, tako da su se firme neke i zatvorile. Zatim, ono što je meni bilo poznato od čak, mislim, gdje sam izvukla informacije od naših institucija, jeste da samo recikliramo 3% kartona. Tako da, to je onako veoma niska reciklažna jedinica, ali eto, negdje se trudimo.

Jelena: A šta misliš šta je uzrok tog slabog reciklabilnosti, otpada u BiH?

Maja: Mislim da nije samo u pitanju BiH jer više su nam mazali oči da se reciklira i plastika i da se reciklira dosta toga. Postoje naravno uspješne zemlje koje rade na tome i kroz zakone i kroz regulative. Naša zemlja to manjka. Možda uvijek je to nekako najveći problem ili ako ne manjka zakon, onda manjka izvršna vlast. Tako da to nam je… Ali sve je to nešto u tranziciji gdje se može popraviti. Ako već krećemo od nule, znači sve možemo popraviti. Tako da nadam se kroz ovo nekako kako gura nas Evropska unija da ćemo morati ubrzati te procese gdje ćemo i reciklirati i upravljati otpadom na puno pametniji način nego što danas radimo.

Jelena: Gdje na kraju ti vidiš mogućnosti, mjesta popravke tog procesa da se poboljša i da imamo više stvari koje možemo iskoristi kroz reciklažu ili neku drugu upotrebu otpada?

Maja Halilović: Mislim, kroz moj posao je to više inovativni dio. Znači, ja uzimam otpade i žive jednoćelijske organizme da bih izradila sasvim novi biorazgradljivi materijal. Ja, naravno, mogu pomoći u određenom dijelu našoj državi kao što, je li, kroz svoj rad pomažem. To jeste uzimanje otpada, organskog otpada i kroz inovacije da zemlja naša ima određene ili procese ili produkte koji može da pomogne tu tranziciju ka cirkularnoj ekonomiji. I naravno da… opet kažem, vraćamo se na ono, vraćamo se na nulu i postoji veliki potencijal da možemo sve da riješimo i moramo gledati na naš otpad kao resurs i kao nešto što je materija. Čim je materija, znači ona je iskoristiva. Samo nam je potrebno način, pametan, inovativan način kako riješiti taj problem. Ja, kroz određene produkte i određene inovacije, poput biogasa od kafe, od briketa od kafe možemo riješiti određen problem zagađenja zraka. Ali tu su potrebne, naravno, direktive naše države koja bi rekla sav organski otpad, ukoliko je iskoristiv, da se mora, ne znam, sakupljati i odvajati. I da se onda, je li, tako, olakša nekome poput mene da se naprave ovakve… jeste i tako dalje.

Jelena: Rekla si briketi, biogas, od taloga kafe. Šta si još pravila? Znači, kako koristiš jednoćelijske organizme? Šta praviš od njih? I ove neke druge stvari, recimo znam da su ljuske jaja, to me zanima da čujem, kako to iskorištavaš?

Maja: Što se tiče organskog otpada, većinu organskog otpada sam istraživala. Kako organski otpad da se napravi biomaterijal koji je visoko kvalitetan i izdrživ na vanjske uticaje. Trenutno u ovoj fazi ljuske jaja, biomaterijal od ljusaka jaja, se pokazao kao materijal koji može čak da dosta parira sa današnjim materijalima jer je otporan i na vodu i na temperaturu, na udarce, na grebanja…

Jelena: Šta je ljuska jajeta?

Maja: Pa dobro, to je kalcijum. Ima nekog smisla, kad neko razumije hemiju neke materije. Tako da odmah se razumijemo da kalcijum je…

Jelena: …nešto čvrsto… da možeš nešto čvrsto napraviti. To je bila upravo ta nagrada koju si dobila za taj stalak za svijeće koji je napravljen od ljuske jajeta. Kako ide taj proces?

Maja: Znači, taj proces je patentiran. Drago mi je. Znači, i uglavnom ono što mogu spomenuti jeste naravno ide prikupljanje ljusaka. Na početku je to prikupljanje izgledalo veoma simpatično jer je više su nekako individue u Sarajevu prikupljale te ljuske, ali čak su i neki gradovi sa strane se organizovali.

0/08/14

Jelena: Koliko ti treba ljuski za jedan stalak?

Maja: To te interesuje, jel? Što se tiče krajnjeg proizvoda kada je u pitanju nekih 200 grama, proizvod koji je na kraju 200 grama, otprilike mi treba… imala sam računicu, međutim sad je se ne mogu sjetiti, ali to je stvarno, rekao bi čovjek malo treba, ali jako puno treba. Ne mogu da se sjetim koliko je svaka ljuska, imala sam i tu računicu. Jer onda se jako brzo može izračunati koliko treba na određenu kilažu. Jer naprimjer svijećnjak je 200g u krajnjem proizvodu jer ne idu samo ljuske. Ide određeni proces hemijski koji se radi, ali se dodaju još dvije vrsta otpada da bi se dobio taj…

Jelena: Koje to dvije stvari? Ne možeš nam to reći?

Maja: To apsolutno ne mogu reći.

Jelena: A šta je sa jednoćelijskim organizmama? Kako si se zainteresirala za njih? Pošto i njih nekako smatramo, da kažem, otpadom, nečim što nam i nije zanimljivo, što nam je više povezano sa nekim izlučevinama. To ljudi i ne percipiraju kao neki koristan materijal. Osim ako se radi o gljivcama, kvascima za pivo.

Maja: Jeste, da. Mislim, to je odlična porodica jer može da napravi biofilm koji može da se iskoristi za ovu vrstu biomaterijala.

Jelena: I koliko je taj bio-sky ustvari otporan kada bi ga neko nosio, kada nije samo modna revija? Što može taj materijal sve podnijeti?

Maja: SCOBY je više istraživački projekat i on traje već, ako nije, i deceniju uskoro. I nije namijenjeno za nošenje, nije namijenjeno čak ni za stvaranje nekih produkata, već ima ogroman potencijal koji možda i nije za dizajnersku industriju. Ali, to je već jedan dio istraživanja koji u toku je, tako da ne znam gdje će da vodi jer nije istražena uopšte bakterija. Nisam mogla naći nigdje nikakvo naučno istraživanje, naučni rad. Iako sam čak ono i više nas je tako pretraživalo.

0/10/38

Jelena: Kako si došla do kulture te bakterije?

Maja: Mislim, to je rad ustvari o Suzane Lee, na koji sam ja naišla. Ja sam rekla ja moram ovo da probam. Znači, naravno, ništa ne postoji. Samo znam da je bio njen rad i ona je ustvari prva biodizajnerica. To je nekih prije 12-13 godina ima.

Jelena: Što je vrlo novo.

Maja: Da, veoma, veoma nova struka i tako da sam rekla da idem na probam. I na kraju to nikad nije završilo. To istraživanje već dugo traje. I ona stvara taj određeni biofilm na površini koji je čista celuloza i koja kad se obrađuje… kao koža se može obrađivati. I ona daje ili papir, zavisi kako ćemo obrađivati i kako će proces uzgoja da traje. Može biti papir ili može biti debelo poput kože ili čak kartona. Testirala sam čak i na rezanje i na printanje – odlično se pokazalo.

Jelena: Da li bi to moglo u budućnosti da posluži, SCOBY, znači neka varijanta SCOBYja, pogotovo tog debljeg, kao zamjena za ambalažu, neka biorazgradiva?

Maja: Ja više stremim tome nego nekoj odjeći, ali to je više projekat, jer ljudi više reaguju kad je nešto…

Jelena: …eksperiment!

Maja: Da. Ali da, i vizualno više reaguju. Primijetila sam pa zato sam nastavila SCOBY da primjenjujem u tome.

0/12/06

Jelena: I ona haljina izgleda vrlo onako kao iz Aliena. Ljudi reaguju na to, dobro.

Maja: Da. Zato, jer je dosta… ja čim pustim, naprimjer, te fotografije mene sa svih strana pitaju da ide u muzej ili da ide na izložbe. I onda ide tako, jer je meni i druga strana mog posla promocija biodizajna i razumijevanje ove ideje kao i posla. Šta se sve može i na koji način ta transformacija naše ekonomije može biti u etičku i cirkularnu ekonomiju. Zato ja radim neke te stvari koje su jedan dio mog posla, da.

Jelena: Stvar je tome kad već govorimo, govorili smo o modi, govorimo o potrošnji, o stalnoj potrošnji i tvojim pokušajima i pokušajima niza ljudi da promijene ekonomiju. Međutim, kada to povežemo s modom, kada vidimo modu danas, nekada je prelijepa, ali vidimo brzu modu koja proizvodi mnogo smeća, mnogo smeća koje završava ili u našim ormarima, pa ga mi bacamo negdje jer se to sve mijenja, treba nova boja, više nije zelena u modi, nego je crvena ove sezone, ali dosta te odjeće završava u zemljama trećeg svijeta, bukvalno na njihovim rijekama, u riječnim koritima. A sva ta odjeća je, neki poliester, neki sintetički materijal, vrlo malo pamuka danas imamo, vrlo malo svile, sve nešto mijenjamo, svakih 15 dana dolaze nove kolekcije. Koji je tvoj stav prema toj industriji brze mode, kako ona zapravo devastira i okoliš ili same ljude?

Maja: Pa to jeste nekako počelo kada sam primijetila da… iskreno nisam očekivala da će modna industrija da najviše uništava ekosisteme. Doduše, nije sad naravno najviše, sve su one uvezane. Ne znam, naftna industrija je prva, ali ona se uveže sa svim ostalim industrijama, jer prosljeđuje materijale za proizvodnju. I onda dolazimo do zagađenja rijeka, ne znam i do… Naravno, zagađenja, uništavanja čak svih vrsta, a nije samo do… baš do uništenja čitavih ekosistema i onda na kraju naše planete.

Jelena: Da li misliš da je moguće mijenjati svijest ljudi, pogotovo mladih koji… svi mi želimo da izgledamo nekako moderno i da budemo lijepi drugima i sebi. Da li možemo mijenjati svijest ljudi u smislu promjene odnosa prema potrošnji? Dakle, da kupujemo manje, ono kako da kažem, da se prostreš koliko ti je jorgan dugačak, da ne pre-kupujemo, ne „hrčkamo“ tu svu robu.

Maja: Razumijem to, ali moje pitanje nikad nije bilo kako ljude usmjeriti kad tome jer ljudi nisu sami krenuli to da rade već je dizajnirana industrija da ih tjera na taj način. Naravno kad ljudi, jer puno je stresa, puno mi stvarno brže živimo, i na sebi osjetim, svi mi osjetimo i nekad je neke stvari, i prosto ne možemo da vidimo, da nas kontroliše neka tajna ruka. Tako da ja, na primjer, to ne radim, ne trošim uzaludno, ali je kod mene više i odgoj. Nije samo bilo… znači do toga je bilo, jer kod mene je bio odgoj da se kupuje uvijek kvalitetno i malo.

Jelena: Nešto što traje.

Maja Halilović: Da, tako da mene nikad nije nešto puno uhvatio taj trendovski dio. Mada sam ja uvijek, kako bi rekla, se… Naravno da se trudim i ja jako lijepo izgledati. To je jedna vrsta isto posla kojim se ja isto bavim. Ali problem nije… Možda puno je tu tema, puno je tu potpitanja. Međutim, čak spomenula si i svilu i pamuk. Ali pamuk i svila nisu etički.

Jelena: Pogotovo za vegane svila nikako nije. A pamuk, opet bojenje i sve, ako se dobro sjećam…

Maja: Jeste, način obrade… Također, ljudi koji rade tamo nisu dobro plaćeni. Znam da je problem tokom biranja pamuka.

Jelena: I dalje je to robovski radnik.

Maja: I dalje je problematično za fizičke radnike. Mislim, cijeli taj proizvodni proces je problematičan koji god je materijal u pitanju. Da li bio prirodni, da li bio sintetički materijal.

Jelena: I opet dolazimo na odnos globalnog sjevera i globalnog juga. Većina produkcije je u globalnom jugu i radne snage dolazi iz globalnog juga. Ali sad se sve više priča o nečemu što kod nas ne postoji baš adekvatan prijevod. Na engleskom se zove degrowth. A kod nas je nekakav hrvatski prijevod odrast. Ne znam koliko je, ali svi sad koristimo odrast. Da li je možda taj odrast, odnosno smanjenje potrošnje, neki vid odgovora i neki način da se promijeni ta ekonomija?

Maja: Vidjet ćemo. Ja mislim da ima različitih sad nekih naziva, neko ima zero waste i sad svako pokušava da doprinese nečemu. I mislim da mi imamo istoriju. Cijeli svijet ima istoriju kako čuvati resurse, tako da možemo se mi vratiti tome. Ima taj, naravno, momenat, svi mi spominjamo, to obrazovanja i naravno da je to odličan momenat. I sad što spominjamo, taj degrowth, kako to reći. Da, ali opet kad uzmemo statistiku, ja ne vidim da industrije se trude oko toga smanjenja. Plastika se čak… plastika, svake godine proizvodnja plastike raste. Tako da ja ne vidim nigdje degrowth. Znači, odjeća se sve više proizvodi. I fast fashion brendovi gdje se smatralo prije dvije, tri godine da će smanjiti svoj uticaj, one rastu. Evo imamo Shein koji odjednom se pojavio i znači sad…

0/18/03

Jelena: On je potopio zapravo sve ostale. Među nekim novim generacijama sad sve na Sheinu nekako kupuju. Znači da li je to što ti radiš u biodizajnu i korištenju tih materijala neka vrsta reakcije protesta možda s tim, takvim stvarima? Kakav je to protest? Znači, ono što te želim pitati, navesti da nam pokušaš objasniti protiv čega protestvuješ? Načina proizvodnje ili…

Maja: Da. Protest je i revolucija i na kraju, eto, ta evolucija. Zato što odličan mi je primjer gdje nisam ni ja shvatila da… naravno ja se bavim time da je apsolutna transformacija i industrija. Ne samo ja, znači čitav naš kolektiv biodizajnera, nema nas puno, ima nas nešto malo na svijetu stvarno, ali brzo smo rastuća grupa gdje stvarno svako od nas razumije zadatak da je u pitanju revolucija, čitava revolucija, znači našeg uopšte života. Jer šta je uopšte krajnji rezultat ukoliko nastavimo ovo? Jesu klimatske promjene koje su se veoma… pardon što prekidam rečenicu ali mislim da pošto pratim non stop naučnike, sve su gori i gori izvještaji. Sve su ono što oni projekcije puste, ne znam, prošle godine ove sad, na primjer, su još gore nego što su pretpostavili da će, odnosno izračunali, da će biti. Tako da, to je ono što mi tražimo. To je ono što znači… da probamo svi zajedno da postanemo novi kolektiv i da se svi zajedno borimo protiv daljeg zagađenja našeg okoliša. Također, ne možemo mi, naš posao je isključivo da se bavimo novim materijalima. Naša je borba protiv plastike, protiv sintetike. Nije u smislu da smo mi u borbi protiv određenih materijala. Odlično je što naša industrija ima, odnosno da smo se mi razvili u tom smislu da imamo novih ovih materijala, pa bilo i sintetičkih i to, ali moramo pametnije to raditi. Znači, mi nudimo, ako su u pitanju jednokratni proizvodi, naprimjer, mi nudimo ‘ajde da barem promijenimo ovu plastiku u ambalažnu pa da vam damo, ne znam, od SCOBYja, da vam damo od micelijuma, da vam damo čak i od ljuski jaja za posebne neke stvari.

Jelena: Znači ili da je biorazgradivo ili da traje neko vrijeme.

Maja: Da, sve se to može postići. To nije ništa, ništa to nije problematično. To se sve može postići jer svaki materijal ima svoje osobine. I tako da i u industriji drveta također promijenimo toliku sječu drveća. Znači, mi možemo uletit’ tu da sve ove materijale, da probamo zamijeniti… koji se brzo, naprimjer, odbacuju, koji, naprimjer, ne znam, dosta materijala uzrokuje čak i dosta probleme sa disajnim organima jer vidimo koliko zdravlje nam je…

Jelena: Neki uzrokuju hormonalne neke…

Maja: Jeste, čak i promjene. Jer obzirom da dosta, dosta stvarno vidimo koliko nam se zdravlje pogoršalo kod svih. Jer stariji ljudi nama svi govore, ne mogu da vjeruju vi mladi ljudi isto bolesni ko mi. Prije kao… a mi prije nismo bili.

Jelena: A drugačiji su materijali.

Maja Halilović: E da, tu smo mi da barem materijale promijenimo. To je naša specifikacija. Novi… ja naprimjer, se baš bavim ono izumom, odnosno inovacijom novih materijala, biomaterijala, dok neko drugi može pomoći u nečemu drugom. To je zajednički rad. Evo još, znači samo da kažem da naprimjer ja kad radim, ne radim ja sama. Ja uvijek primam neke informacije u smislu istraživanja od naših domaćica, naših seljana. Znači primam tako i onda odem, ne znam, super mi je što fakulteti sad su isto zainteresovani za to. Pa odem, pa oni pomognu da ja testiram tamo. To je super što mogu koristiti njihove mašine. Tu isto primimo određene informacije. Svi su veoma sad otvoreni i to je bitno. Znači kolektiv koji će se stvoriti na kraju da riješimo ovaj problem sa kojim se trenutno suočavamo.

0/22/35

Jelena: Rekla si komunikacija sa domaćicama i starijim ljudima i nekim generacijama prije nas. Da li si primijetila kod njih neke prakse u smislu smanjenja otpada, boljeg korištenja organskog otpada, neke stare, možda čak i tradicionalne stvari da se nekad nešto bolje iskorištavaju, što smo mi možda danas zaboravili, slučajno.

Maja: Jedino što oni, to je meni bitno, što toliko sve čuvaju i iskorištavaju, znači i svaki predmet ima drugu primjenu, treću primjenu, četvrtu primjenu. Prenamjena. To je naravno, ali to opet kažem nije samo do nas. Mi sad dobivamo sve stvari u plastičnoj ambalaži. Naravno da to ne možemo čuvati jer ta plastična ambalaža se kida, ne možeš je prenamjenjivati.

Jelena: Drugačije je drvo. Ali vidimo trend, opet jedan, korištenja drveta. Pa ljudi recimo koji moraju posjeći stablo dobiju panj. Pa od tog panja se pravi neke jako lijepe stvari od punog drveta. Dakle, nešto se dešava. Ima taj trend organskog, ali još uvijek nedovoljno pogotovo vezano konkretno upravo za ambalažu i odjeću. Ja mislim da si radila i sa mladima neke radionice, ako se ja dobro sjećam. Kako osjećaš da mladi percepiraju to? Da li shvataju problem da zapravo je problem i klimatskih promjena i zagađenja zapravo problem prevelike potrošnje? Kako te doživljavaju i da li to na kraju usvajaju? Koliko im je zanimljivo na tvojim radionicama?

Maja: Uvijek. Mislim, to je ono što je meni veoma laskavo, što nikada nikome nije bilo dosadno, što baš prate i baš im je interesantno to što ja radim. Što se tiče klimatskih promjena, mislim da je to najveći problem. Mislim, pošto evo kad ti mene pitaš, uvijek smo nekako usredotočeni šta mi možemo napraviti i da li mi trošimo previše resursa, da li mi previše kupujemo. Ali, znaš kako ja nikad ne radim na taj način. Nije to srž problema, znaš. Jer je biodizajn srž problema i totalna revolucija, totalno drugačiji način razmišljanja i rada, i procesa čitavih proizvodnje. Ali s njima kad pričam možda je to jedino problem što još uvijek ne mogu toliko daleko da vide klimatske promjene, ali naravno niko od nas to i ne može bez obzira što…

0/25/19

Jelena: Jako je teško da se to doživi kao eminentna opasnost.

Maja: Da. Mi to još uvijek… čak i ja malo zaboravim nekada zašto, jer sam ja zbog toga krenula i zbog naravno kršenja ljudskih prava… Ali, zaboravim ponekad koliko to nas čeka. Ljeto me pogotovo ponovo vrati na to sjećanje. Naravno i svaki dan nove promjene, ogromne temperaturne promjene. Ali, kod djece ipak ima jedan moment, ali ni pošto ne smijemo zaboraviti da ipak ima i kod odraslih, ali dosta manje nekako s njima komuniciram sa nekom starijom generacijom, što zaista se trude da saznaju onda nešto dalje. Nema onog stopa, aha ok, to je to. Već toliko me puno pitaju. Ja ostanem po sat, dva. Ja znam ostati reći im, ok, sat i po je prošlo, znači, ajde da mi idemo idite popijte sokove ili ovi malo stariji kafe, jer zaista ne možemo više toliko ostati. Ali, zaista ih interesuje što mogu više detalja da saznaju i o, naravno, ekologiji, i o klimatskim promjenama, o biodizajnu. Čak mi svoje ideje tako veoma često znaju govoriti, onda čak mi se jave preko Instagrama. Tako da, možda sam ja i ostala toliko u ovom poslu jer imam puno podrške. Kad neko sazna o ovome, nekako se trudi da čak postane dio toga, ako treba samo informacijski ili da prikuplja ljuske jaja ili ne znam, da.

Jelena: A s kojim ti predznanjem dolaze ti mladi? Znači, predznanjem uopšte, najviše o nauci. Jer za ovo je potrebno znati nauku i ti si u tome također. Znači, primjećuješ li neke rupe u znanju ili nešto da su ipak tražili ili znali iz škole.

Maja: Znaju. Interesantno, mlađe baš znaju. I mislim da se malo je promijenilo školovanje kod mladih. Imaju više nekih predmeta koje mi uopšte nismo imali. Jer vidim, luđe im učionice, vidim neke plakate sa nekim informacijama i znam da tek sad mi ih imamo i oni ih imaju. Znači, to je dobro. Znači, u skladu sa nekako, sa vremenom. I naravno njima jako puno pomažu tehnologija koju koriste. Srećom mi je ovdje imamo, stvarno…

0/27/47

Jelena: To mi je super čuti jer mi non stop pričamo o tim zoomerima i alfi kao „oni ništa ne uče, oni samo nešto tu scrollaju“. Ali očigledno da nađu informacije koje su… nisu to samo neki make-up tutoriali i šta obući ovu sezonu. Znači nađu ipak vrlo, vrlo…

Maja: Veoma pametna djeca, iskreno, veoma pametna djeca. Čak sam bila i… pošto ja ne radim isključivo po Bosni i Hercegovini, i vani kad odem, djeca su strašno pametna. I djeca pariraju jako. I ako ne znaju nešto itekako će doći mi sa informacijom sutra. Jer nekad nemam samo jedan dan, nekad baš imam mjesecima neke škole što me zaposle i shvatim koliko ih interesuje da nauče o tome. I ekologija im je jako, jako bitna. Vidi se i po razgovorima, i po onome što rade. Čak sami organizuju projekte gdje prikupljaju otpad ili učestvuju u tim, ne znam, nekim akcijama po gradu. Da li si kad kod njih primijetla ovo što govore sad u svijetu, da pogađa njihovu generaciju i mlađe ta anksioznost vezana za klimatske promjene, taj strah i nemogućnost odgovora, strah za svoje postojanje. To još, ja možda nisam toliko u kontaktu s njima, ali da li se osjetila ti?

Maja: Da, veoma.

Jelena: Kako se to nekako izražavaju?

Maja: Obično imamo onaj dio sa eko-anksioznošću nekako paralelno sa ovim što firme znaju da rade, ove greenwashinge i tako. Obično tako te dvije teme nekako spojimo. Međutim, počela sam odvojeno da držim, znači eko-anksioznost. Upravo zbog toga, zato što sam… jer sam pomislila, hajde ovo je Balkan, mi malo rjeđe izražavamo…

Jelena: Mi držimo u sebi…

Maja: Da, nekako nije da mi se čini znam nas! Nekako nema tog složenijeg razgovora. Znači, teško ćemo neke stvari reći ako je u pitanju, ne znam, teža emocija. Međutim, djeca to vrlo lagano meni kažu. Da, osjećaju… sasvim, nonšalantno mi kažu: osjećaju veliku anksioznost, strah ih je. A onda neki od roditelja, tačno se vidi to je od roditelja. Od roditelja dobiju smirenje u osnovu da se kaže svi ćemo mi umrijeti, pa da.

Jelena: Krasno!

Maja: Da. Međutim, naravno da to meni nije dobro, ali ja ne mogu se u to se petljati, ja ne mogu. Ali ne može nam svima olakšanje biti „umrijećemo“. Naša prolaznost.

0/30/40

Jelena: I opravdanje uostalom. Nekima je to opravdanje. Ali kad već govorimo znači, imamo eko-anksioznost, imamo… Vratimo se na problematiku…

Maja: Izvini, voljela bih da im pružimo… pošto, sad sam shvatila, bilo bi dobro da im se pruže neki mehanizme kako da se lakše nose s time jer očigledno je da je tu dosta djece, da dosta djece to osjeća. S kojim god… uzrast te djece do, ne znam, mladih, postoji velika anksioznost kad im pričaš o toj temi. Vjerovatno ne razmišljaju o tome, ali kad shvate da… Kada krenemo direktno da pričamo o toj temi, apsolutno, nema da neko ne kaže da nije anksiozno.

Jelena: Vratimo se samo na jednu vrlo bitnu temu, to je ova klimatska pravda i uopšte pravedna ekonomija, koja je zapravo nešto čemu težimo, što želimo postići i problem radničkih prava i problem nekakvog prekarnog rada koji je sad sve češći, na koji su ljudi prosto osuđeni napretkom novih tehnologija koje donose radna mjesta, ali često slabo plaćena prekarna radna je mjesta. I to nekako izgleda sve kao reciklaža, odnosno ljudi. Umjesto da recikliramo stvari, mi recikliramo ljude i preiskorištavamo ljude umjesto da preiskorištavamo stvari. Kao da je neki obratni moment.

Maja: Da, mislim, dobar je komentar. Ja sam se isto uhvatila da radim više nego što treba, da je to gotovo rad od jutra do mraka. Moje prijateljica se šali i govori, kaže: „pa ja pola dana na mailove odgovaram umjesto da radim svoj posao“. Znači, mislim da apsolutno svačiji posao je sad postao… odjednom ima 5-6 dodatnih stvari da radi. A to je i zbog novih tehnologija, mislim da je i zbog mailova čak. Čak će nam biti sad potrebno ljudi koji samo odgovaraju na mailove. Prosto možda se nalazimo na nekoj prekretnici gdje treba se srediti da se radi, što se kaže, onih 8 sati. Da se radi isključivo svoj posao. I onda da stvore se možda nova radna mjesta sa novim strukama gdje se preuzima taj posao.

0/33/00

Jelena: Ili čak da radimo manje od 8 sati, možda, ali pravedno plaćeni.

Maja: Da, jeste, jeste. Ima i onaj dobar trend gdje ja čak i kažem i za škole gdje se pretjerano djeca i šalju tolike godine u škole. Gdje non-stop „vukare“… dobro sad ne toliko knjige, ali možda i da, ne znam. Ali i dalje vuku, vuku…

Jelena: Ali uče neke stvari koje ne mogu iskoristiti u životu, a ne uče stvari koje su im jako bitne i iskoristive. Mislim, ima stvari koje su samo za fakultet, ali ima stvari koje zaista moramo izaći iz osnovne škole i onda…

Maja: Mislim da je dobro ono vrijeme došlo da sve se prekvalifikuje. Ili to što pričamo o i djeci i nama treba smanjiti apsolutno satnicu i u školama. Nek’ se niko ne plaši da ćemo manje znanja imati. Sve se može i u manjem nekakvom vremenu stići.

Jelena: Našem se mislim razgovoru malo približava kraj, ali ima još jedna mala stvar. Razgovaramo i o održivosti, i o reciklaži, i o toj cirkularnoj ekonomiji. Ima još jedna stvar, jedna vrsta ekonomije koja dolazi nakon te cirkularne kao ono upgrade, a to je ta regenerativna ekonomija koja više ne samo da cirkuliše, nego i obnavlja ekosisteme. Kako ti vidiš tu oblast? Da li ima šanse, da li može da se ostvari takva ekonomija?

Maja: Kada već dođemo do cirkularne, već ćemo onda vidjeti… jer ako preskočimo ja mislim taj korak, ne znam kako da se snađemo jer mi su još uvijek u toj linearnoj ekonomiji. Znači, ništa još ne recikliramo kako treba, a kamoli da imamo taj kružni način rada. Tako da, dobro, naravno da se spominje i regenerativna zato što trebalo bismo da nam to bude nekakav cilj. Tako da ne znam jer malo je meni to prebrzo.

Jelena: Ali ono što vidim kao tvoj neki krajnji zaključak – polako: Od linearne preko cirkularne, do ove neke regenerativne.

Maja: Ne bih rekla polako, već samo da se ne preskoči korak jer moramo znati reciklirati kako jer još uvijek ne znamo, nemamo mehanizme „Aha, evo nas odmah smo…“

Jelena: Mora postojati infrastruktura.

Maja Halilović: Da, jer nemamo uopšte, jer kako reciklirati određene stvari? Kako ćemo neke praviti da se mogu regenerirati? Znači, ne znamo ništa od toga, a ono već pričamo o tome. Moramo to brzo, naravno, samo što moramo ipak znanje upotrijebiti, da znamo gdje ćemo, šta ćemo raditi. A ne kao što ovo već radimo uvijek brzinski sve.

Jelena: Ad hoc sve.

Maja: Ad hoc kao: „hajmo mi proizvoditi plastiku, pa kao kad bude problem, hajde riješćemo je“. Znači, hajde da znamo sa svakim materijalom i sa svakim problemom kako ga riješiti, onda da na taj način funkcionišemo.

Jelena: Draga Majo, hvala ti puno. Ovo je bilo vrlo inspirativno.

Maja: Hvala ti. Hvala ti puno, Jelena. Meni također.