Nikola Tesla: veličina koja sija

Piše: prof. dr. Nenad Tanović

 

Koliko je to značajna pobjeda najbolje nam pokazuje činjenica da kada bi danas isključili naizmjeničnu struju iz naših života svijet ne bi nestao, ali bi stao. Veliki dio tvornica bi prestao da radi, nestalo bi rasvjete noću, bolnički aparati bi se „ugasili“, baš kao i semafori, a u kući ne bi radili radio, TV, računari, telefoni, frižider, štednjak, sijalice, bojler, mikseri…

A sve je počelo 1835. godine kada je Hippolyte Pixii (1808. – 1835.) napravio u Parizu prvi alternator, uređaj koji je koristio obični uspravno postavljen potkovičasti magnet koji se obtrao pomoću ručke fizičkom snagom ljudske ruke i stvarao u namotajima (dva iznad magneta) AC tj. naizmjeničnu struju za koju tada nije bilo gotovo nikakvog interesa. Sljedeći sugestiju André Ampère (1775.-1836.) Pixii je instalirao komutator koji je konvertovao naizmjeničnu struju (AC) u istosmjernu (DC). Naizmjenična struja će ipak čekati svoju šansu sljedećih skoro 60 godina mada je njena ogromna prednost u tome da se ona veoma lako može pretvarati u istosmjernu struju, a istosmjerna struja ne može u naizmjeničnu.

Naizmjenična struja se uz to jednostavno  može kontrolisati nizom komponenata kao što su otpornici, kondenzatori i zavojnice, a mogu se i veliki naponi (snaga) prenositi na ogromne udaljenosti pomoću dalekovoda. To omogućava da se snaga visokog napona potom može lako distribuirati pomoću mnoštva paraleno spojenih malih vodova i malih struja.

William Stanley Jr. je osoba koja je u Americi napravila prve praktične uređaje za prenos naizmjenične snage između međusobno izolovanih električnih kola. Današnji AC sistem se zatim naglo razvio nakon 1886. zahvaljujući prvenstveno doprinosima Nikole Tesle i Karla Vilhelma Simensa. A počelo je tako da je William Stenley Jr. u 1885. napravio prvi praktični transformator naizmjenične struje baziran na prethodnim prototipovima Luciena Gaularda i John Dixon Gibbs-a iz 1881., a koji je Stenley patentirao 1885.

Patentne prijave Stenley-a br. 349611 iz 1885. za transformator & br. 316302 iz 1881. za sijaličnu nit sa gornje slike pokazuju da se Stenley sa svojim patentima prvenstveno usmjerio na dobijanje praktičnog sistema rasvjete. A situacija na tržištu u SAD je u to vrijeme bila sljedeća: Califoria Electric Company (sada PG&E) je već od 1879. godine koristila dva generatora istosmjerne struje izrađena u kompaniji Charles Brush-a za snabdjevanje više različitih potrošača za rasvjetu pomoću lučnih lampi. Tako je grad San Francisko bio prvi grad u kojem se više kupaca snabdjevalo iz jedne centrale preko više prenosnih vodova koji su vodili do svakog pojedinačnog kupca.

A cijena za korištenje rasvjete od zalaska sunca do zore je bila $10 nedeljno po lampi. Možda to danas izgleda jeftino, ali uporedimo to sa cijenom Fordovog automobila iz 1908. godine koji je iznoio $950. Dakle jedno sijalično mjesto je godišnje koštalo kupca (52 nedelje x $10) $520, ili bolje rečeno dva godišnja sijalična mjesta su bila gotovo iste cijene kao  Fordov automobil gotovo trideset godina kasnije. U to vrijeme (1880.) prosječna nadnica (plata) je bila $4,75 za nedelju dana rada, tona uglja $7,84, kubni metar drva $8,97, kilogram bifteka oko $0,5, mjesečno iznajmljivanje stana $7,99, a par čizama $3,19, …

Žeđ za rasvjetom, bez obzira na skupoću, je bila neugasiva. Grand Rapids Electic & Power Company je u julu 1880., koristeći vodenu turbinu kompanije za izradu namještaja u tom gradu napajala 16 Brush-ovih električnih dinama koji osvjetljavaju prostore ispred nekoliko radnji u Grand Rapids-u. U decembru 1880. Brush kompanija uspostavlja centralnu stanicu u New York-u i osvjetljava 3,2 kilometra Broadway bulevara. Krajem 1881. gradovi New York, Boston, Philadelphia, Baltimore, Montreal, Buffalo, San Francisko, Cleveland i drugi su imali osvjetljenje putem lučnih lampi. U samom New York-u je 1893. bilo više od 1500 lučnih lampi na njegovim ulicama. Te lampe su davale zaista jako osvjetljenje, ali su bile i veoma opasne zbog visokog napona i opasnosti od požara, jer su znale da eksplodiraju i nisu se mogle koristiti unutar kuća. Pronalazač Thomas Alva Edison je shvatio da je osvjetljenje domova ustvari moguća dobra zarada pa je svoje snage usmjerio u tom pravcu i 1879. je prijavio patent sijalice sa žarnom niti. Poslije toga je uslijedila izgradnja postrojenja koje je moglo napajati prostor od jedne kvadratne milje (2,5 kvadratnih kilometara).

Kada je u septembru 1882. puštena u pogon ta energetska jedinica (16 dinamo mašina) napajala je u početku 85 potrošača koji su imali oko 400 sijaličnih mjesta. Svaki od dinamo uređaja je proizvodio 100kW što je bilo dovoljno za napajanje oko 1200 sijalica sa žarnom niti, a prenos je bio putem 110V podzemnih kablova. Cijeli sistem je koštao $300.000 ukljućujući i instalaciju 30 km podzemnih kablova što je bio i najskuplji dio projekta. Troškovi rada u prve dvije godine su bili veći od zarade, a 1890. požar je uništio postrojenje. Edison je u tom postrojenju imao sistem tri provodnika tako da se moglo koristiti 110V i/ili 220V za napajanje priključenih motora.

U to vrijeme George Wastinghouse, pronalazač zračne kočnice za željeznicu (na čemu je zaradio svoje prvobitno bogatstvo), je počeo da se interesuje za elektricitet i njegove mogućnosti i pravilno je zaključio da je Edisonov sistem niskih napona neefikasan kod prenosa na daljinu, ali i da se ne može dijeliti po nivoima napona. Uz to u Evropi je već  1884. uspostavljen prvi dalekovod (dug 34km) za naizmjeničnu struju  za potrebe Međunarodne izložbe u Torinu gdje je na 2kV,130 Hz (Siemens-Halske alternator) bilo vezano više Gaulard-ovih sekundarnih generatora koji su napajali sijalice sa žarnom niti. Zipernowsky, Bláthy and Déri su takođe u to vrijeme otkrili formulu za transformator Vs/Vp = Ns/Np što je omogućavalo korištenje više naponskih nivoa sa jednog transformatora. 1885. je takođe u Rimu u ulici Cerchi pušten u rad prvi javni AC sistem za rasvjetu koji je koristio dva Siemens-Halske alternatora od 22kW (30 konjskih snaga) na 120Hz i sa 200 serijski povezanih Gaulard 2kV/20V transformatora za svaku lampu/sijalicu.

Svjestan svega toga Westinghouse je marta 1886. godine nakon novog ugovora sa Stanley-em napravio demonstraciju prvog kompletnog sistema naizmjenične struje visokog napona u SAD koji se sastojao od generatora, transformatora i visoko naponskih prenosnih vodova. Taj sistem je pokazivao da se može izvršiti distribucija električne energije na široka područja. Stanley je prvo koristio taj sistem da osvijetli urede i prodavnice duž glavne ulice u gradiću Great Barrington-u. Nakon toga je Westinghouse u ljeto 1886. demonstrirao isti sistem u Pittsburgu-u koji je bio udaljen 5 kilometara od generatora pri čemu je samo zamijenio Siemensov alternator Stenley-evim, jer se Siemens-ov pokazao lošim u regulaciji napona. Zadovoljan sa prikazanim demonstracijama Westinghouse je počeo komercijalnu proizvodnju i prvi koji je to kupio je bio grad Buffalo iz države New York koji je stavio u pogon lokalnu mrežu rasvjete. Nakon toga je slijedilo 25 poruđbi u roku od par mjeseci. Scena je bila postavljena za Nikolu Teslu.

A do tada je on:

• 1881.-1882. Radio kao inžinjer u Glavnom telegrafskom uredu u Budimpešti gdje je izumio uređaj za pojačavanje glasa u telefoniji;
  Februara 1882. još uvijek u Budimpešti javio mu se u glavi princip rotacionog magnetnog polja i proizvodnje višefaznih struja kao posljedica rotacije magneta;
• U jesen 1882. Tesla stiže u Pariz i dobiva mjesto u Continental Edison Company. Tu je napravio poboljšanja na Edisonovim dinamo-električnim mašinama i regulaciji napona;
• 1883.-1884. Continental Edison Company šalje Teslu u Strassburg da pomogne oko ponovnog pokretanja električne centrale koja je oštećena u pokusnom periodu;
• Ljeta 1883.u Strassburg-u Tesla konstruiše svoj prvi model indukcionog motora.
• 1884.-1885. Tesla odlazi u SAD i postaje zaposlenik u Edisonovoj kompaniji. Kako je u tim danima bilo mnogo problema u radu Edisonovih istosmjernih uređaja Tesla je ponudio da nađe rješenje, a Edison, vjerovatno ne vjerujući da je to moguće, rekao mu je da će ako to riješi dobiti $50,000.00 (equivalento današnjih $12,000,000).

Nakon što je Tesla radeći i po 20 sati dnevno našao rješenje problema i zatražio obećanu nagradu Edison mu je hladno rekao da on ne shvata američki način šale. Tesla koji je tada već pola godine radio za Edisona i stalno insistirao da Edison promijeni svoje viđenje situacije u elektrotehnici (napusti sisteme jednosmjerne struje), i okrene se polju višefaznih naizmjeničnih struja za koje on ima mnogo bolja rješenja. Kako je Edisonu njegov DC sistem donosio novac (jer je oko 200 kompanija plaćalo Edisonu za korištenje njegovih patenata) Tesla je dao otkaz. U njegovom rokovniku iz tog vremena ostao je zapis na dvije strane koji je pokrivao vremenski period između 7. decembra 1884. i 4. januara 1885. “Good By to the Edison Machine Works.”

• 1885. Tesla, uz pomoć sponzora, osniva Tesla Electric Light and Manufacturing Company u New York-u. Iste godine osmišljava direktni sistem električnih lučnih lampi i generatora uz pomoć treće četkice i prijavljuje i dobija prvih sedam patenata za taj izum.
  1886. Tesla Electric Light and Manufacturing Company primjenjuje svoje patente za električne lučne lampe u osvjetljavanju ulica u NewYork-u i drugim gradovima.
• Aprila 1887., potpomognut brojnim finansijerima i tehničkim osobljem Tesla osniva Tesla Electric Company sa ciljem da primijeni u praksi svoje pronalaske višefaznih naizmjeničnih struja. U novoizgrađenoj laboratoriji konstruiše prve višefazne indukcione motore i generatore.
• 1887.Tesla prijavljuje Patentnom uredu SAD-a svojih sedam osnovnih patenata sljedećim redom:
• 12 oktobra dva patenta koji obuhvataju prve višefazne nesinhrone motore i električni prenos snage;
• 30 novembra tri patenta koji obuhvataju prve višefazne nesinhrone motore sa kratko spojenim rotorom i rotor sa namotajima, prstenovima i četkicama kao i električni prenos snage za ovaj tip motora;
• 23 decembra dva patenta koji su iz područja višefaznih strujnih transformatora i njihove primjene u distribuciji električne energije.

(Ovi patenti se u mnogim knjigama iz istorije nauke i otkrića smatraju najvažnijim patentima XIX vijeka i stavljaju se rame uz rame sa Bell-ovim patentom telefona.)

Juna 1888. George Westinghouse, poznati pronalazač i proizvođač kupuje od Tesle patente za višefazni sistem, jer je smatrao da mu je upravo to nedostajući dio u prenosu energije na velike udaljenosti. (Westinghouse je došao u Teslinu laboratoriju i ponudio mu $60,000.00 i to tako da odmah da $5,000.00 u novčanicama, ostalo kao 150 dionica u njegovoj kompaniji i da će mu još plaćati $2.50 po proizvedenoj i prodanoj konjskoj snazi.) Takođe je ponudio Tesli da bude konsultant na jednu godinu u njegovoj kompaniji Westinghouse Electric & Manufacturing Company’s Pittsburgh labs zadužen za pomoć prilikom konstrukcije mašina zasnovanih na njegovim patentima uz mjesečnu platu od $2,000 (danas bi to iznosilo oko $60,000).
1889. je počela sa radom prva trofazna jedinica naizmjenične struje izgrađena u Westinghouse-oj kompaniji koja je snabdijevala energijom indukcione motore u njegovim prodavnicama.
Rat struja je sada mogao početi. U pitanju je bio budući industrijski razvoj SAD-a tj. da li će se tehnologija zasnivati na Edisonovom sistemu istosmjernih struja ili pak na  Westinghouse-ovom (Teslinom) sistemu naizmjeničnih struja. Edison je prvi otpočeo „prljavi rat“ tvrdeći da naizmjenične struje ubijaju pa je čak tajno unajmio i profesora Harolda Brown-a da pomoću naizmjeničnih struja na otvorenom ubija pse i stare konje. Brown je za tu svrhu ilegalno kupio jedan korišteni Westinghouse-ov generator da bi pokazivao i dokazivao da su višefazne struje veoma opasne. Tome je doprinijelo i prvo smaknuće na električnoj stolici u New York-s Auburn državnom zatvoru gdje je osuđenik William Kemmler bio smaknut ne iz jednog već iz više pokušaja. Zalud je bila i fotografija sa početka ovog teksta koja je pokazivala suprotno i gdje se vidi Tesla okružen „munjama“ visoke frekvencije i napona od 250.00V. I uprkos lošem mišljenju u novinama Westinghouse kompanija je dobila natječaj za osvjetljenje Svjetskog sajma u Čikagu, prvog sve električnog sajma koji je organizovan povodom 400 godina od Kolumbovog otkrića Amerike.

Ponuda kompanije GE (General Eletric), koja je u sebi uključivala Edisonovu kompaniju, od milion dolara je bila gotovo dvostruko veća od ponude Westinghouse-a. Razlog za tako veliku razliku u cijeni je ležao u činjenici da DC tehnologija zahtijeva mnogo veće troškove za masivnije bakarne provodnike koji se polažu uglavnom podzemno u odnosu na tanje provodnike za naizmjeničnu struju i koji se vode nadzemno (dalekovodi). Sajam je otvoren 1. maja 1893. godine i to od strane predsjednika SAD Grover Cleveland-a tako što je pritisnuo samo jedno dugme i stotine hiljada sijalica sa žarnom niti se upalilo osvjetljavajući zgrade. „Grad svjetla“, kako ga je tada predstavila štampa je bio rad Tesle i Westinhouse-a čijih je dvanaest novih AC generatora, svaki od po 1000 konjskih snaga, bilo locirano u Hali mašina. U velikoj Hali elektriciteta je bio izložen Teslin sistem naizmjeničnih struja i njihovog prenosa. Za 27 miliona posjetilaca sajma to je bio nedvosmislen znak ko je u Ratu struja pobijedio. Nakon tog sajma 80% svih budućih električnih uređaja koji su kupljeni u SAD su bili sa naizmjeničnom strujom.

1893. godina je donijela još jedan odlučujući korak Tesli i Westinghouse-u u Ratu struja, jer je Westinghouse dobio ugovor za izgradnju hidroelektrane na Nijagarinim vodopadima. Komisija koja je trebala da ocijeni najbolju ponudu je bila međunarodna (članovi: Sir William Thomson (poznatiji kasnije kao Lord Kelvin) iz Engleske, Eleuthère Mascart iz Francuske, William Unwin iz Engleske, Coleman Sellers iz SAD i Théodore Turrettini iz Švicarske), a na njenom čelu je bio budući dobitnik Nobelove nagrade lord Kelvin. Sam Kelvin je bio gorljivi zagovornik Edisonovog sistema istosmjernih struja sve do trenutka dok nije te godine posjetio Čikaški sajam kada je postao gorljivi zagovornik sistema naizmjeničnih struja. Potrebno je istaknuti da je među dostavljenim ponudama (bilo ih je oko petnaest) bio i Edison sa sistemom prenosa zasnovanog na DC principu.

Kako komisija nije uspjela da se usaglasi odlučeno je na nagovor George Forbes-a da Westinghouse dobije izgradnju centrale na bazi AC tehnologije, a da se prenos (takođe na bazi AC) dodijeli General Electric-u. Period izgradnje je bio traumatičan za inžinjere, mehaničare i radnike, ali takođe i za investitore koji su bili iz Amerike i Evrope (spomenimo samo J.P. Morgana, John J. Astora, lorda Rothschild-a i W.K.Vanderbilt-a). Investitori nisu bili uopšte sigurni da će sistem koji se gradi, i u koji su uložili ogromno bogatstvo, raditi za razliku od Tesle koji je u svojoj glavi, u trodimenzionalnoj imaginaciji, vidio da on radi perfektno.

Poslije pet godina projekat je bio završen i 16. novembra 1896. godine u ponoć prekidač je označio početak rada. Prvih hiljadu  konjskih snaga koje su otišle prema gradu Buffalo je otkupila kompanija gradskog saobraćaja, a sljedećih pet hiljada je bilo za građane i njihova domaćinstva. U sljedećih nekoliko godina broj generatora na Nijagarinim vodopadima je dostigao planiranih deset. New York i Broadway su noću bili okupani svjetlošću. Gradski saobraćaj, liftovi, metro pa čak i Edisonov sistem su prešli na naizmjenične struje.

Danas na Nijagarinim vodopadima stoji Teslin kip, gdje je Tesla na postolju koje nije ništa drugo do njegov stilizovani električni uređaj ugrađen u hidrocentralu. Prednost naizmjeničnih struja kod prenosa na daljinu je u tome da se napon može lako mijenjati pomoću transformatora. Korisna snaga je proizvod napona i struje na opterećenju (potrošaču). Dakle za izabranu snagu niski napon (obično vezan za DC prenosni sistem) zahtijeva visoke iznose struje dok visoki napon (vezan za AC prenosni sistem) zahtijeva niske vrijednosti struje. Kako metalni provodnici (bakar, aluminijum, …) koji služe za prenos snage imaju fiksan električni otpor to će jedan dio snage kod prenosa biti izgubljen kao toplota u njima. Kako je prema Joul-ovom zakonu taj gubitak jednak RI2 pri čemu je R otpor provodnika, a I jačina struje odmah je jasno da će kako je R fiksno taj gubitak zavisiti praktično samo od člana I2. Kako je sistem jednosmjernih struja (DC) karakterisan malim naponima i relativno velikim strujama, a sistem naizmjeničnih struja (AC) ima visoke napone i niske vrijednosti struje to su gubici u prenosu uvijek mnogo veći za DC sistem. Uz to prelazak sa jednog na drugi naponski nivo za DC sistem je traumatičan, jer zahtijeva veliki rotacioni konvertor (ili set motor-generator) što je skupo, neefikasno i teško za održavanje, dok AC sistem za istu namjenu koristi jednostavne i efikasne transformatore (nemaju pokretnih djelova) koji uz to ne zahtijevaju mnogo truda kod održavanja.

Možda je zanimljivo napomenuti da je snaga po izgradnji hidrocentrale bila i proizvedena i prenešena naizmjeničnim strujama, ali na frekvenciji od 25Hz da bi se minimizirali gubici u prenosu i da je promijenjena na američki standard od 60Hz tek pedesetih godina dvadesetog vijeka. Inače u SAD-u još i danas imate postrojenja koja rade sa 25Hz, 40Hz, ili 60Hz (koji je ipak preovlađujući standard.)

Ali i nakon dobijenog Rata struja postojali su problemi. I Westinghouse i General Electric (Edison) su bili i materijalno i moralno izmoreni tim ratom. To je bilo vrijeme nezajaživih titana u američkoj ekonomiji među kojima se posebno isticao J. P. Morgan koji se nadao da će svu hidro energiju u SAD podvesti pod svoju kontrolu pa je manipulirao berzom u cilju uništenja Westinghouse-a, a u nadi da će nakon toga on otkupiti patente od Tesle. Westinghose je pozvao Teslu moleći ga da promijene ugovor po kome je Tesli pripadalo $2,5 po isporučenoj konjskoj snazi, jer on sa takvim ugovorom ne može profitabilno da posluje. Tesla je pred njim pocijepao ugovor i Westinghouse je bio finansijski spašen, a Tesla se vratio nazad u svoju laboratoriju u Velikoj ulici (Grand Street) u New Yorku i onome što je najviše volio a to su eksperimenti sa elektritetom na visokim frekvencijama.
1889.-1890. Tesla konstruiše prve generatore visokog napona sa frekvencijama sada do 20,000 ciklusa u sekundi i visokofrekventnim strujama koje imaju svoje fiziološke i druge efekte.
21. februara 1891. Tesla objavljuje članak “Fenomeni naizmjeničnih struja vrlo visoke frekvencije“ u časopisu Electrical World, Vol. XVII, No. 8.
1891. 4. februara Tesla predaje prijavu za patent za proizvodnju visokofrekventnih struja putem pražnjenja. 24. aprila  1891. Tesla prijavljuje patent za transformator visokih frekvencija, a 20. maja  1891. Tesla pred Američkim institutom inžinjera elektrotehnike (AIEE) drži čuveno predavanje „Eksperimenti sa naizmjeničnim strujama vrlo visoke frekvencije i njihova primjena u vještačkoj rasvjeti“.

Poznata je slika Tesle u svojoj laboratoriji koji u ruci drži sijalicu koja svijetli, a nema provodnika. Sijalica je prototip florescentnog svjetla koje je Tesla otkrio tako što je izvukao vazduh iz sijalice i u njoj instalirao gas pod malim pritiskom i metalnu elektrodu. Iza Tesle je (nije vidljiv, ali je prisutan) Teslin namotaj – visoko frekventni oscilator koji proizvodi radiofrekventno električno polje. To polje jonizuje gas u sijalici i on počinje da svijetli baš kao neonsko svjetlo. Na drugoj slici je Teslin prijatelj Mark Twain koji u ruci drži sijalicu na koju je vezan kružni provodnik koji nema napajanja, a pored njega je Teslin namotaj i sam Tesla (u pozadini) koji sve to promatra.

3., 4. i 19. februara 1892. godine Tesla je održao niz predavanja u Londonu pred Udruženjem elektroinžinjera i članovima Kraljevskog društva (Royal Society) i u Parizu pred Međunarodnim društvom elektro inžinjera i Francuskim društvom fizičara na temu „Eksperimenti sa naizmjeničnim strujama visokih napona i frekvencija“. Na tim predavanjima je Tesla položio temelje svojih ideja o radio tehnologiji. Dobivši vijest o bolesti svoje majke Tesla je otkazao svoja predavanja u martu i aprilu  u drugim evropskim gradovima iotišao u svoje rodno mjesto Smiljan.
24. februara i 1. marta 1893. Tesla je održao predavanja u Filadelfiji pred članovima Franklinovog instituta i u St. Louis-u pred članovima Nacionalnog udruženja za rasvjetu sa temom „O svjetlosti i drugim visokofrekventnim fenomenima“. U Filadelfiji je iznio detaljan plan beskontaktne radio telegrafije koji je uključivao vezu antena-zemlja i rezonantna električna kola.
Od 1893. do 1898. Tesla je zaštitio patentima više svojih otkrića iz oblasti visokofrekventnih struja kao i veliki broj oscilatornih kola koja su imala zaštitu protiv pražnjenja. 1894. Tesla je napravio prvu malu radio stanicu u svojoj laboratoriji i počeo eksperimente u radiotehnologiji. U isto vrijeme je napravio i prvi uređaj za beskontaktno daljinsko upravljanje.
13. marta 1895. Vatra je razorila Teslinu laboratoriju u kojoj je bila radio stanica, konstruisani uređaji za daljinsko upravljanje, njegovi prvi modeli indukcionih motora i drugi uređaji višefaznih sistema kao i kompletna arhiva.
1896. U novoj laboratoriji Tesla nastavlja eksperimente sa radio signalima.
1897. u proljeće blizu New York-a Tesla je podigao novu i veću radio stanicu i slao signale na daljinu veću od 40km.
2. septembra 1897. prijavio je i dobio patente (br. 654 576 i 649 621) za svoje osnovne planove za radiotehnologiju sa rezonantnim električnim kolima.
1. jula 1898. Tesli je prihvaćen patent (br. 613 809) za njegovo otkriće radio komunikacije. Iste godine, prilikom otvaranja Madison Square Garden-a, napravio je demonstraciju bežičnog prenosa energije i upravljanja brodom u bazenu koji je specijalno za tu demonstraciju napravljen. Svi su bili iznenađeni da se mali metalni brodić (vidi sliku uz patentnu prijavu) kreće po bazenu slijedeći instrukcije iz uređaja koji je Tesla držao u svojoj ruci. Objašnjenje je bilo da se brod kreće uz pomoć „posuđenog uma“. Tesla je provocirao prisutne da postavljaju pitanja brodu, a ne samo da diriguju njegovo kretanje, lijevo, desno, naprijed, nazad, na jugozapad, … pa se na pitanje koji je treći korijen broja 64 četiri puta upalila lampica na brodu. Mnogi su mislili da Tesla kontroliše brod svojim umom, a on je to radio tako što je slao signale iz male kutije koja je imala komandne poluge sa strane. Patent br. 613,809 je prvi uređaj sa bežičnom daljinskom kontrolom. Radni model nazvan „teleautomaton“ je reagovao na radio signale, a bio je pokretan pomoću unutrašnje baterije.

Tesla nije ograničavao svoj patent i metod samo na brodove već je shvatao da je potencijal njegovog otkriča mnogo veći i da se može primijeniti tako da se uključe uređaji bilo koje vrste i mehanizama da bi izvršavali bilo koji posao. On je predviđao jednog operatora ili grupu njih koji simultano upravljaju sa pedeset ili stotinu brodova ili drugih uređaja pomoću različito podešenih radio prenosnika i prijemnika. Teslin uređaj je uistinu bio rođendan robotike, mada je rijetko to u literaturi prepoznato. Kao izumitelj Tesla je bio svojim školovanjem obrazovan u oblastima mašinskog i elektro inžinjerstva što se idealno spojilo u jedno u ovom otkriću. Nažalost otkriće je bilo toliko ispred svoga vremena da gotovo niko nije mogao zamisliti njegovu praktičnu primjenu.

Da bi nam bilo jasnije šta to znači „biti ispred svog vremena“ sjetimo se Arhimeda koji je odredio silu potiska kao onu silu koje trpi svako tijelo potopljeno u vodu i koja je jednaka težini tim tijelom istisnute tečnosti. Znači svaki metalni brod će ploviti (bez obzira što metal tone u vodi) sve dotle dok njegovim oblikom istisnuta tečnost „podupire odozdo“ njegovo plutanje. Ova crvena linija na slici broda je linija do koje se smije teretom opteretiti brod, a da se ne ugrozi sigurnost plovidbe. Arhimed je živio u trećem sljoljeću stare ere (prije skoro 2300 godina), a metalni brodovi su „proizvod“ devetnaestog stoljeća. Princip je, dakle, odavno bio poznat, ali trebalo je sačekati preko 2000 godina pravu tehnologiju obrade metala. To je očigledna ilustracija tvrdnje „biti ispred svoga vremena.“

Ilustracija kako je Arhimed došao da spoznaje Zakona potiska kupajući se u kadi. Ustvari njegov problem je bio kako da odredi zapreminu nepravilnog tijela (krune) da bi mogao kralju reći da li je kruna od čistoga zlata ili nije. A onda je shvatio da je njegovo tijelo istisnulo odgovarajuću količinu vode koja je ekvivalentna zapremini njegovog tijela.

1899. Tesla je izgradio veliku 200 kW radio stanicu (Colorado) i uspostavio bežičnu telegrafiju na rastojanju većem od 1000km. Takođe je izvodio eksperimente sa bežičnim prenosom električne snage. Dostizao je iznose od 20 miliona Hz, a i konstruisao je uređaj „pojačavajući prenosnik“ – Teslin namotaj ili oscilator.
1900. Tesla se pripremao za konstrukciju Svjetske telegrafske radio stanice.
1901.-1905. Izgradnja Svjetske telegrafske radio stanice na Long Island-u. Objavljen materijal pod naslovom „Svjetski sistem“.
Februara 1908. Tesla je potpisao ugovor sa American and British Manufacturing Company  i otpočeo eksperimente sa novim načinom prenosa snage iz fluida i na fluide.
Od 1908. do 1910. Tesla eksperimentiše sa pumpama, kompresorima, mjehovima i parnim i gasnim turbinama.
1913. Tesli su odobrena dva nova patenta za turbinu i pumpu koje će konstruisati u periodu  1914.-1918. Sljedeći isti princip Tesla konstruiše i indikatore brzine, dobija za njih patent i prodaje  ih Waltham Watch Company koja sa njima ostvaruje komercijalni uspjeh.
1917. Razmontirava toranj na Long Island-u.
1918.-1920. radi sa Allis Chalmers Company, poznatim proizvođačem parnih turbina, s namjerom da postigne komercijalni uspjeh sa dizajnom vlastite parne turbine (bez lopatica).
Od 1921. do 1925. Tesla radi sa Budd Company na razvoju novih tipova automobilskih motora.
1928.-1932. Tesla radi uglavnom na tehnologiji materijala, ali iz 1928., kada su Tesli bile 72 godine, je patent broj 1,655,114 “Uređaj za prevoz vazduhom.” To je ujedno i posljednji Teslin patent (vidi sliku na sljedećoj strani). Uz tu patentnu prijavu predstavljena je i patentna prijava Sikorskog (br. 2,318,259) iz 1943. za helikopter, kao i da Vinčijev crtež i model helikoptera koji mene neodoljivo podsjeća na Pixii-ev alternator, jer i jedan i drugi uređaj pokreće ljudska ruka. Teslin uređaj je briljantno dizajniran i bio je projektovan ujedno i kao avion i kao helikopter. Prema zamisli autora mogao je da ponese oko 350 kilograma tereta, a mogao se podići sa krova garaže i koštao bi oko tadašnjih $1,000. Nažalost Tesla nikada nije imao dovoljno novca da napravi radni prototip.
Od 1932. do1937. Tesla radi na projektima telegeodinamike i zraka smrti.
1937. Teslu udara automobil za vrijeme jedne od njegovih uobičajenih šetnji ulicama grada. Neposredno nakon toga dobija pneumoniju od koje se nikada neće u potpunosti oporaviti.
7. januara 1943. u New York-u u hotelu The New Yorker, u sobi 3327,  Tesla umire.

Da Vinčijev crtež i objašnjenje uređaja za letenje, kao i model napravljen na osnovu da Vinčijevih crteža i zapisa. (Vratite se na Pixii-ev alternator i uočite nevjerovatne sličnosti).

Zanimljivo je zapaziti da je The New Yorker Hotel (izgrađen 1929. godine), hotel u kome je Nikola Tesla živio posljednje godine svoga života i u kome je umro, bio napajan elektricitetom iz centrale istosmjerne struje i da se taj sistem u hotelu zadržao sve do kasnih šezdesetih godina dvadesetog vijeka. Tek u januaru 1998. godine kompanija Consolidated Edison je počela sa ukidanjem DC servisa. Tada je bilo još uvijek 4,600 DC korisnika. 2006. godine preostalo ih je samo 60. 14. novembra 2007. je prestala da radi posljednja jedinica koja je distribuirala DC struje. Oni korisnici koji i dalje koriste DC sistem su dobili u svom sistemu AC/DC konvertore, a bazno napajanje je ostvareno sa naizmjeničnim strujama.

Dakle, nakon dobijenog „Rata Struja“ Tesla se posvetio ispitivanju ponašanja elektriciteta na visokim frekvencijama. Već je 1873. James Clerk Maxwell teoretski pokazao da je svjetlost visokofrekventno elektromagnetno zračenje. 1888. Heinrich Hertz je eksperimentalno dokazao da električna varnica odašilje elektromagnetne talase visoke frekvencije u prostor. Teslu su u toj oblasti interesovale činjenice da li bi tada sijalice sijale jače i da li se energija može efikasnije prenositi, jer se struje visoke frekvencije prenose po površini/koži, a ne kroz provodnik/tijelo. Cilj mu je bio da zamijeni Edisonove sijalice sa žarnom niti, jer te sijalice od energije napajanja troše 95% na emitovanje toplotnih zraka, a samo 5% se pretvara u svjetlost. Tesla je počeo svoje eksperimente izgradnjom obrtnih AC generatora koji su se obrtali zaista velikim brojem obrtaja (dostigao 20,000Hz), ali su se nakon toga raspadali. Rješenje je našao u uređaju koji se i danas koristi (Teslin namotaj) i koji je patentirao 1891. Namotaj uzima osnovnu frekvenciju (60Hz) iz mreže, a zatim je uvećava do stotina hiljada ciklusa u sekundi.

Pored toga, Teslin namotaj je mogao i da stvori ekstremno visoke napone. Sa visokim frekvencijama Tesla je razvio prvo neonsko i fluorescentno osvjetljenje. Takođe je dobio i prve fotografije pomoću X-zraka. Ali sve to je blijedo prema onome što je uradio 1890. kada je dobio bežično svjetlost u vakuumskoj cijevi, tj. kada je bez provodnika prenio energiju kroz vazduh. To je bio prvi korak u Teslinoj životnoj opsesiji – bezkontaktnom prenosu energije. Shvatio je da sa novim Teslinim namotajem je mogao poslati ili primiti snažne radio signale kada su oni bili rezonantno podešeni na istu frekvenciju, tj. kada je namotaj podešen na odgovarajuću frekvenciju on ustvari pojačava električnu energiju signala putem rezonantnog kola. Tada 1895. Tesla je sve pripremio da izvede demonstraciju prenosa signala do West Pointa koji je udaljen oko 80km od New York-a, ali je požar uništio njegovu laboratoriju.

U isto vrijeme u Engleskoj mladi italijanski aristokrata Guglielmo Marconi radi na istom problemu bežične telegrafije i 1896. prijavljuje prvi patent koji se sastojao od dva kola. Stručnjaci su znali da sa ta dva kola Marconi nije mogao prenijeti signal ni preko ribnjaka. Kasnije, koristeći Teslin namotaj Marconi je demonstrirao da se signal može prenijeti preko Lamanša. Tesla je svoj bazični patent za bežičnu telegrafiju (radio) podnio 1897. i dobio ga 1900. Marconi je svoj patent u Americi podnio 10. novembra 1900., ali je bio odbačen. Markoni je i poslije prijavljivao revidirane patentne prijave, ali su one bile odbačene zbog prvenstva Tesle i drugih podnosilaca. 1903. Patentni biro je zaključio: „Mnogi od podnesaka (Marconi-jevih) nisu u mogućnosti da budu patent zbog Teslinih patenata (br. 645,576 i 645, 621), već ranije registriranih, i prijedlozi da se prevaziđu rečene reference, kao i Marconi-jeva lažna neupućenost u prirodu „Teslinog oscilatora“ su skoro apsurdne“. Jedno je imati patent, a drugo je ostvariti prava po tom osnovu. 1900. Marconi Wireless Telegraph Company, Ltd. akcije su, zahvaljujući Marconi-jevim vezama sa britanskom aristokratijom, porasle od $3 na $22, a takođe Edison i Andrew Carnegie su investirali u tu kompaniju pri ćemu je Edison bio još  i konsultant u američkoj filijali Marconi-ja. 12. decembra 1901.  Marconi je po prvi put prenio signal preko Atlantika. 1904., premda je Marconi nelegalno koristio 17 Teslinih patenata, Patentni ured SAD-a je iznenada promijenio svoju prijašnju odluku i Marconi-ju dodijelio patent za radio. Danas jedino razumno objašnjenje je da je veliko američko finansijsko ulaganje u Marconi-jevu kompaniju bilo razlog za to. Kada je Marconi 1909. dobio za „otkriće radija“ i Nobelovu nagradu Tesla je skupio novac za tužbu za povredu njegovih patentskih prava koju je podnio 1915. godine, ali nije imao dovoljno novca za vođenje parnice protiv veoma bogate kompanije.

Proces se otegao sve do 1943. kada je, nekoliko mjeseci nakon Tesline smrti, Vrhovni sud SAD potvrdio Teslino pravo prvenstva po patentu za radio. Za one koji vole zanimljivosti iz oblasti nauke i prava moramo napomenuti da je Vrhovni sud SAD možda ne iz pravnih razloga donio takvu odluku. Naime Marconi-jeva kompanija je ranije tužila vladu SAD-a da je u Prvom svjetskom ratu koristila njene patente bez naknade pa je sud jednostavno shvatio da je za SAD najbolji izlaz vratiti Tesli, koga više nema, i drugoj dvojici pronalazača Oliver Lodge and John Stone prvenstvo patentnih prava, a ne plaćati odštetu Marconi-ju.

Zadnje desetljeće XIX vijeka Tesla je bio zaokupljen mogućnošću bežičnog prenosa električne energije na velikim visinama. Pretpostavljao je da je tamo vazduh rjeđi pa shodno tome i bolji provodnik naelektrisanja. Njegov prijatelj i pravnik specijaliziran za oblast patentnih prava Leonard E. Curtis mu je ponudio pomoć da nađe zemljište i kompaniju koja će mu dati na raspolaganje energiju za istraživanja. Pukovnik John Jacob Astor je uložio $30,000, a kompanija El Paso Power Company iz Colorado Springs-a stavila na raspolaganje energiju. Tako je 1899. Tesla otišao sa par asistenata u Colorado Springs i došao na lokaciju Pikes Peak (5-6 kilometara daleko od grada). Mada je tvrdio da će odatle poslati signale za Pariz bio je uzbuđen činjenicom da je praveći mjerenja na zemljištu „dobio mnoge električne vibracije“ koje je objašnjavao tako što kada munja udari u zemlju ona u nju unese snažne talase koji se zatim prostiru sa jednog na drugi kraj Zemlje. Kako je Zemlja dobar provodnik, Tesla je hipotetizirao, da onda ona može prenositi neograničene iznose energije do bilo kojeg svog udaljenog dijela gotovo bez gubitaka. Ali da bi to provjerio morao je napraviti postrojenje koje će mu dati mogućnost da bude prvi čovjek koji će napraviti prvu vještačku munju. Tako je na sred prerije podignuta građevina visoka 25 metara koja je na svom krovu držala metalni jarbol visok skoro 50 metara na čijem vrhu je bila velika lopta od bakra. Unutar građevine je bio ogromni Teslin navoj koji će slati impulse preko bakarne lopte u Zemlju.

1912. Tesla je testirao novu vrstu turbine. I Westinghouse Manufacturing i General Electric Company (Edison) su potrošili milione razvijajući turbine sa lopaticama. Teslin dizajn je bio revolucionaran i sastojao se od serije blisko postavljenih diskova vezanih za osovinu. Sa samo jednim dijelom koji se okreće to je bilo veoma jednostavno pa je medij (para ili upareni gas) bio ubacivan u prostor između diskova vrteći motor sa toliko velikim brojem obrtaja da je dolazilo do iskrivljenja diskova zbog oslobođene toplote. I taj projekat je kasnije Tesla napustio.

Kalendar s nacrtima Teslinih izuma

Pozlaćena urna sa Teslinim pepelom u njoj u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. Sfera je bio Tesli najdraži geometrijski oblik.

7. januara 1943. u 86. godini u sobi broj 3327 hotela New Yorker umro je Tesla. Njegovo tijelo je našla sobarica Alice Monaghan nakon što je ignorišući znak „Ne uznemiravati“ koji je dva dana ranije na šteki vrata ostavio Nikola. H. W. Wembly koji je pregledao tijelo kao uzrok smrti je upisao „koronarna tromboza.“

MIT naučnik koji je radio za Istraživački komitet nacionalne odbrane bio je poslan i u Teslinu hotelsku sobu i u laboratoriju da izuzme materijale koji se odnose na zrake smrti. John G. Trump (rođak 45. predsjednika SAD-a) je tri dana kasnije napisao da je u drvenoj škrinji za koju se pretpostavljalo da sadrži te materijale našao 45 godina staru multidekadnu kutiju za otpornike koja se koristila za Wheastone-ove mostove za mjerenje električnog otpora. Tesla je u škrinju koja je lijepo izgledala nabacao obične električne komponente i svakome govorio da je tamo materijal za zrak smrti koji vrijedi najmanje $10,000. Da je tada bio živ njegov prijatelj Mark Twain bio bi ponosan zbog ovoga. Tramp je u izvještaju dodao: „Tesline misli i napori u posljednjih 15 godina su bili spekulativnog, filozofskog i ponekad promotivnog karaktera uglavnom vezane za proizvodnju i bežični prenos energije, ali nisu uključivale nove, zdrave i ostvarive principe i/ili metode za njihovu realizaciju.“

10. januara 1943. gradonačelnik New York-a Fiorello La Guardia je na WNYC radiju pročitao govor koji je sastavio Luj Adamič dok su se u pozadini čuli muzički taktovi „Ave Maria“ i „Tamo daleko“. 12. januara je 2000 ljudi prisustvovalo državnom sprovodu u katedrali svetog Jovana poslije čega je njegovo tijelo odvezeno na groblje Ferncliff gdje je kremirano. 1952. godine. Zalaganjem Teslinog rođaka Save Kosanovića sva Teslina zaostavština (80 sanduka) je prebačena u Beograd, a 1957. i njegova posmrtna urna koja se od tada nalazi izložena na mermernom postolju u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu.

„Nikola Tesla je bio kicoš sa Pete avenije, posjećivao je raskalašne žurke na kojima su iz kutija izlazile polugole žene, volio je pripadnice ljepšeg pola, najskuplje restorane i hotele. Nosio je najmodernije cipele od prevrnute kože i bio beskrajno zaljubljen u Katharine MecMehon Johnson (1856. – 1924.)  suprugu svog dobrog prijatelja Roberta Underwooda Johnson-a,“ riječi su Ane Atanacković, profesorice engleskog jezika u beogradskoj školi „Nikola Tesla“ u romanu koju je napisala i kojem je dala naslov „Moja ljubav Nikola Tesla.“ Ja ne bih komentarisao napisano samo bih priložio fotografiju Katarine i Tesle (on je onaj sa natpisom Instruktor plivanja) na nekoj od njujorških plaža.

Nikola Tesla o svojoj majci: „Moja majka potjecala je iz jedne od najstarijih obitelji ovog kraja, koja je u sebi nosila izumiteljsku žicu. I njezin otac i njezin djed izumili su mnoga pomagala za kućanstvo, zemljoradnju i za druge svrhe. Uistinu je bila velika i izuzetno sposobna žena, hrabra i postojana, svladavala je životne oluje i izvukla iz njih mnoga iskustva. […] Moja je majka bila prvorazredni izumitelj i bila bi, vjerujem, postigla vrlo mnogo da nije bila toliko udaljena od suvremenog života i onih mnogobrojnih mogućnosti koje on pruža. Izumila je i izradila mnoge naprave. Tkala je najljepše uzorke nitima koje je sama isprela. Čak je i sjemenje sijala, uzgajala biljke, odvajala vlakna. Radila je neumorno, od zore do kasno u noć, a velik dio odjeće koju smo nosili i namještaj koji smo imali u kući – bio je djelo njezinih ruku. Kad je prošla šezdesetu, njezini prsti bili su još toliko spretni da bi splela tri čvora na trepavici.“

Nikola Tesla je nezaobilazni istraživač i pronalazač u dosadašnjoj sveopštoj historiji nauke i tehnologije i jedna od onih ličnosti koji su bitno uticali na transformaciju  kako nauke i tehnologije tako i društvenih promjena u zadnjih 150 godina. Najpoznatiji je po razvoju moderne tehnologije naizmjeničnih struja, ali i kao pionir u koncipiranju tehnologija druge polovine XX vijeka. U isto vrijeme Tesla je poznat i po ekscentričnosti, harizmatičnosti i talentu kada se pojavljivao u javnosti, ali i kao osoba koja je imala zdravstvenih (i mentalnih) problema i problema sa bakterijama, čistoćom i raznim opsesijama.

Opsesivno je prao ruke, a i provjeravao je (živeći i hraneći se po hotelima) da li je prethodno hrana iskuhana. Odbijao je da se rukuje i obično je nosio rukavice da bi izbjegao bilo kakav fizički kontakt sa ljudima sa kojima se sretao.  Tvrdio je da je to zato što je u laboratoriji posmatrao pod mikroskopom vodu iz vodovoda i da svako ko bi to isto uradio ne bi nikada pio vodu, a da je prethodno ne prokuha ili steriliše.

Takođe je radio noću (poput sove) i spavao samo dva sata, ali je i preko dana znao da se nakratko odmori. Kako je radio noću susjedi su se bunili, jer su iz njegove laboratorije dolazili čudni zvuci i ne jednom su zvali policiju da urazumi poznatog naučnika. Vjeruje se da je ta besanica bila uzrok njegovog lošeg mentalnog zdravlja. Pored toga je bio opsesivan vezano za broj 3. Tri puta je obilazio oko zgrade prije nego bi ušao. Kada je ručao tražio je 18 savijenih salveta, jer je 18 djeljivo sa 3. U hotelima u kojima je boravio obavezno je birao sobe čiji broj je bio djeljiv sa 3, a zahtijevao je i 18 novih peškira svako jutro. Osim što je insistirao na hrani koja je bila iskuhana, on je precizno određivao i njenu zapreminsku masu na svom tanjiru, a zatim proračunavao broj žvakanja koji je potreban da se ta hrana najbolje svari.

Imao je izrazit strah od okruglih objekata, a nije mogao ni da bude u društvu ženskih osoba koje su nosile naušnice od bisera. Mada svi ovi čudni običaji i rituali mogu izgledati komično, ne zaboravimo da su oni indikacija ozbiljnih duševnih bolesti. Srećom Tesla je bio rođen u vrijeme kada se to nije ozbiljno shvatalo i sve se lako podvodilo pod ekscentričnost.

Mada je danas teško pravilno i pošteno suditi o bolestima u prošlosti ipak po nekim naznakama mentalna bolest je bila prisutna u njegovoj porodici i to i kod oca i kod brata. Za oca se zna da je imao intenzivne i opasne prepirke sa samim sobom, pretvarajući se u različite ličnosti, a brat mu je imao česte i opasne halucinacije.  Sam Tesla je otvoreno govorio o iskustvima koje je imao halucinirajući, ali je takođe isticao da su mnogi od njegovih uspjeha bazirani na spoznajama koju su mu one pružile. Njegova ideja AC motora, na primjer, je bila proizvod halucinacije uzrokovane iznenadnim bljeskovima i plamenovima.
Boreći se za ostvarenje svojih zamisli Tesla je uz one koji su ga podržavali stvarao i masu onih koji su mu zavidili ili koristeći tu njegovu neuobičajenost u ponašanju smatrali ga potpuno ludim. Danas kada se pogleda samo skup njegovih patenata (skoro četiri stotine) vidi se sva genijalnost istraživača. Čitajući članke u starim izdanjima novina ne može se oteti utisku kako je Tesla bio svoj najbolji promotor, ali sa distance od skoro 80 godina od njegove smrti jasno se uočava i koliko je bio vidovit (poput Nostradamusa). Jednostavno rečeno bio je rođen, poput da Vinčija, prije svoga vremena, jer danas je pravo vrijeme Tesle i svih njegovih zamisli. Drugi su to ostvarili (bežična telefonija, radio, robotika, daljinsko upravljanje, …), ali je on bio taj koji je pokazao pravac.

Možda ima ironije u tome da su najveći trajno usamljeni (kao i Njutn), ali ko je vidio orlove da lete u jatima. I on koji je bio rodonačelnik nove tehnološke revolucije (elektriciteta) umro je usamljen, u relativnoj bijedi i već tada pomalo zaboravljen.

Dosad u biografiji Nikole Tesle se nismo osvrtali na period njegovog života koji je prethodio „Ratu struja.“ Pokušaćemo da to uradimo samo skicirajući najbitnije detalje:
• Rođen je u noći sa 9. na 10. juli 1856. godine u selu Smiljan kod Gospića. Otac mu je bio sveštenik pravoslavne crkve u Smiljanu, a majka Đuka.
• 1862.-1866. pohađa osnovnu školu u Smiljanu i Gospiću.
• 1866.-1870. pohađa višu osnovnu školu u Gospiću.
• 1871.-1874. pohađa srednju školu u Karlovcu.
• 1875. se upisuje na Austrijsku politehniku u Gracu kao stipendista fonda tadašnje Vojne granice. Prve godine studija Tesla nije propustio nijedno predavanje, položio je 9 ispita (dvostruko više od uslova za upis u drugu godinu studija), dobio najveće ocjene, osnovao Srpski kulturni klub i dobio pismo dekana tehničkog fakulteta za svog oca u kome je pisalo „Vaš sin je zvijezda prvog reda.“ U toku druge godine se sukobio sa profesorom Poeschl-om poslije njegove demonstracije rada diname kao motora, jer je tvrdio da u Gramme-ovom dinamu nisu potrebni komutatori. Kasnije je tvrdio da je tada u Gracu neprekidno radio od 3 sata poslije ponoći do 11 sati sljedećeg dana u noći. Nakon smrti njegovog oca 1879. pronađena su pisma koja su mu slali profesori tražeći da se Tesla udalji iz školovanja, jer će u protivnom umrijeti od prekomjernog rada. Na kraju druge godine studija Tesla je izgubio stipendiju (nije polagao ispite), a i odao se strasno kockanju. Za vrijeme treće godine prokockao je svoj novac za ishranu i novac za školarinu koje je kasnije, opet kartajući se, povratio. Istina nikada više se nije kartao za pare, ali je u Americi bio strasan igrač bilijara. Te godine nije mogao da izađe na ispite, jer nije bio spreman, tražio je da mu se produži vrijeme studiranja, ali je odbijen tako da nikada nije dobio ocjene za zadnji semestar niti diplomu da je završio studij.
• U decambru 1878. Tesla je napustio Grac i prekinuo sve veze sa svojom porodicom s namjerom da od njih sakrije da je napustio školovanje. To je tako dobro uradio da su mnogi njegovi prijatelji mislili da se utopio u rijeci Muri. Otišao je u Maribor i tamo radio kao crtač nacrta za 60 florina po mjesecu. U slobodno vrijeme je igrao karte u kafanama i na ulici. Marta te godine otac ga je pronašao u Mariboru, ali je Nikola odbio da se vrati kući. Posljedica tog susreta sa ocem je bio nervni slom koji je Nikola doživio.
• 24. marta 1879. Tesla je pod policijskom pratnjom sproveden u Gospić, jer nije imao boravišnu dozvolu za rad i život u Mariboru. Situacija sa ocem je bila veoma zategnuta. 17. aprila 1879. mu je umro otac, vjerovatno od srčanog udara i prepirki sa sinom. Ostatak godine Tesla je u svojoj bivšoj školi Višoj realnoj gimnaziju u Gospiću radio kao profesor.
• 1880. su dvojica Teslinih ujaka skupili dovoljno novca i uputili Teslu u Prag na nastavak studija. Došao je kasno da bi se upisao na Charles-Ferdinand univerzitet, a osim toga on nikada nije učio grčki jezik koji je bio obavezan predmet, a pored tog nije znao ni češki jezik koji je takođe bio obavezan predmet na studiju. Pohađao je časove kao slušalac i nije mu bilo dozvoljeno da polaže ispite.
• 1881. Tesla se preselio u Budimpeštu i radio pod nadzorom Tivadar Puškaša u telegrafskoj kompaniji. Kako je kompanija bila tek u fazi stvaranja shvatio je da neće biti funcionalna pa je prešao kao tehnički crtač u Glavni telegrafski ured. U periodu od par mjeseci Budimpeštanska telefonska centrala je profunkcionisala i Tesla je postavljen za njenog glavnog električara. Za vrijeme tog zaposlenja napravio je mnoga poboljšanja u opremi Glavne stanice među kojima je i pojačalo telefonskog signala što nikada nije ni opisano ni patentirano.
• 1882. Tivadar Puškaš je našao u Parizu posao za Teslu u Continental Edison Company. U početku je Tesla radio na postavljanju rasvjete putem sijalica sa žarnom niti u domaćinstvima širom grada. Tu je skupio dobro radno iskustvo u elekrotehnici, a rukovodioci su ga zapazili zbog njegovog dobrog teoretskog znanja fizike i inžinjerstva pa su ga postavili za osobu zaduženu za dizajn i izradu poboljšanih dinamo aparata i motora. Takođe je često odlazio u druge Edisonove pogone širom Francuske i Njemačke kad god tamo uređaji nisu dobro radili.
• 1884. upravnik Edisonovih Pariskih instalacija Charles Bechelor se vraćao u SAD da upravlja sa Edison Mashine Works, fabrikom u Njujorku koja je proizvodila opremu uglavnom po Edisonovim patentima. On je pozvao Teslu da i on dođe u New York. U junu 1884. Tesla je emigrirao u SAD. Odmah je počeo da radi u Edison Mashine Works gdje je već radilo nekoliko stotina radnika i 20 inžinjera koji su podizali veliku električnu instalaciju u gradu. Jedan od poslova koje je Tesla dobio je bio da razvije lučnu lampu, jer je to bio tada najpopularniji način osvjetljavanja ulica u gradovima. Edisonova sijalica sa žarnom niti nije se mogla porediti sa lučnom lampom, ali lučna lampa je za svoj rad zahtijevla visoki napon i nije bila kompatibilna sa Edisonovim nisko naponskim sistemom za napajanje što je bio razlog da su gubili ugovore za osvjetljavanje gradova. Tesla je napravio svoju verziju lučne lampe (čak je i 1886. patentirao, ali ona nikada nije ušla u proizvodnju).
Mnogi od Teslinih novinskih članaka se danas mogu naći na web-u uključujući i članke “The Problem of Increasing Human Energy,” objavljen u The Century Magazine  1900. kao i članak “Experiments With Alternate Currents Of High Potential And High Frequency,” objavljen u njegovoj knjizi Inventions, Researches and Writings of Nikola Tesla.
• Tesla,  američka rok grupa formirana u Sakramentu, Kalifornija,  1982.
• Tesla, elektrotehnički konglomerat u bivšoj Čehoslovačkoj.
• Tesla Motors, proizvođač  električnih automobila u Americi.
• Ericsson Nikola Tesla, filijala u Hrvatskoj prizvođača telekomunikacione opreme Ericsson iz Švedske.
• Dan Nikole Tesle, Niagara Falls, 10 juli (isti dan se obilježava i u Hrvatskoj i u Srbiji).
• 1960. godine XI Svjetska konferencija za standarde i mjere je usvojila Internacionalni sistem jedinica (SI) i jedinici za gustinu magnetnog fluksa ili magnetne induktivnosti dala naziv Tesla (T) u njegovu čast. Da bude jasno jedinice u Internacionalnom sistemu (SI) nose imena najvećih svjetskih naučnika, titana nauke: Njutna, Faradeja, Oma, Ampera, Volte, Paskala, Kulona, Džula, Herca, Vata, Henrija, Celzijusa, Kelvina, Vebera, Simensa, Bekerela, Greja i Siverta. Među njima je i Tesla. Svaki dalji komentar, pa bila to i hvala, je nepotreban.
• Aerodrom Nikola Tesla, Beograd, Srbija.
• Muzej Nikola Tesla, Beograd, SrbijaTPP Nikola Tesla, najveća elektrana u Srbiji.
• 128 ulica u Hrvatskoj nose ime Nikole Tesle, i to je osmi najčešći naziv ulica u Hrvatskoj.
• Tesla, 26 kilometana širok krater na Mjesečevoj površini.
• 2244 Tesla, manja planeta.
• Tesla STEM High School osnovana 2012. u Redmond, Washington kao škola sa fokusom na STEM predmete. Učenici su glasali za ime škole.
• 2006. Otvoren memorijalni centar Nikola Tesla u Smiljanu,Hrvatska.
• Ploča sa Teslinim reljefom otkrivena u staroj Gradskoj vijećnici u Zagrebu, Hrvatska na stogodišnjicu Teslinog obraćanja u toj vijećnici od 24. maja 1892. godine vezano za njegovu ponudu za  izgradnju centrale sa naizmjeničnim strujama u Hrvatskoj:  “Smatram svojom dužnošću da kao rođeni sin svoje zemlje pomognem gradu Zagrebu u svakom pogledu savjetom i činom”.
• 7 jula 2006. na uglu Masarikove i Preradovićeve ulice u starom dijelu Zagreba otkriven je spomenik Nikoli Tesli. Izradio ga je Ivan Meštrović  1952. godine  i od tada je bio u sklopu Instituta Ruđer Bošković.
• Teslin spomenik podignut na Nijagarinim vodopadima (na američkoj strani). Spomenik je uradio Frano Kršinić i 1976 i kao poklon poslan u SAD. Identična kopija se nalazi ispred Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu.
• Spomenik Tesli  koji stoji na dijelu alternatora podignut je na kanadskoj strani Nijagarinih vodopada 9. Jula 2006. na stopedesetu godišnjicu Teslinog rođenja. Autor Drydale, pobjednik međunarodnog natjecanja za izradu spomenika.
• Otkriven spomenik Tesli u Baku-u 2013.
• Na fasadi hotela New Yorker IEEE je postavila ploču u čast Nikole Tesle.

Raskršće 6 Avenije i 40. Ulice na Manhattan-u, New York je dobilo ime Teslin čošak.
• 2012 Jane Alcorn, predsjednica neprofitne organizacije Tesla Science Center at Wardenclyffe, i Matthew Inman, tvorac web stripa The Oatmeal, su skupii ukupno $2,220,511 , i to $1,370,511 od kampanje, a $850,000 od granta države New York u cilju otkupa zemljišta na kome je nekada bila Teslina laboratorija—Wardenclyffe Tower sa namjerom da se tu izgradi muzej. U maju 2013. su završeni pregovori i zemljište je otkupljeno od Agfa korporacije i pristupilo se izgradnji muzeja.
• Spomenik u prirodnoj veličini u slavu Nikole Tesle zajedno sa slobodnim Wi-Fi pristupom i vremenskom kapsulom koja će biti otvorena na stogodišnjicu smrti Nikole Tesle 2043. su otkriveni 7. decembra 2013.  U gradu  Palo Alto, Kalifornija (260 Sheridan Avenue).
• Nikola Tesla Boulevard, Hamilton, Ontario, Kanada.

I umjesto zaključka pogledate ove dvije slike koje slijede. Na prvoj je Voltin stub (prvi stabilni izvor elektriciteta) iz 1800. godine iz koga se mogla dobiti mala istosmjerna struja maksimalnog trajanja od 20 minuta, a na drugoj slici su radnici u Westinghouse-ov fabrici u Pittsburg-u koji pripremaju Teslin generator naizmjenične struje za hidrocentralu na Nijagarinim vodopadima iz 1896. godine koji i danas radi.