Zvijezda ovogodišnje dodjele Nobelovih nagrada za prirodne nauke je bio CRISPR. Već 3-4 godine se čeka da nagrada bude dodijeljena za stvaranje ove tehnike uređivanja genoma, ali, iako je tehnika već pokazala svoje domete, spor oko patenta i ko je sve bio uključen u otkriće je odužila odluku Komiteta.
Ove godine su čak tri žene dobile svoj dio nagrade, ali bilo je nekih stvari koje bismo mogli smatrati nepravdom, pogotovo za sa CRISPR.

Fiziologija ili medicina

Ove godine, Komitet za dodjelu Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu je odlučio dodijeliti ovu nagradu za otkriće uzročnika hepatitisa C. Dobitnici su Amerikanac Harvey J. Alter, Britanac Michael Houghton i Amerikanac Charles M. Rice. Ova nagrada će između njih trojice biti podijeljena na tri jednaka dijela.

 

Harvey J. Alter je američki naučnik, virolog, rođen 1935. u New Yorku. U trenutku objave da je dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za medicinu, radio je u Nacionalnom institutu za zdravlje (NIH). Nakon otkrića virusa hepatitisa A i B, ostala je još jedna nepoznanica vezana za određene bolesti jetre – dio pacijenata je obolijevao, a utvrđeno je kako nisu imali ni virus hepatitisa A ni B. Ova bolest je prolazila često bez simptoma do onog trenutka kada bi jetra bila toliko oštećena da ispolji cirozu, pa čak i rak. 

Premda se ciroza obično vezuje za konzumaciju alkohola ili infekcije virusima hepatitisa A i B, postojao je određen procenat ljudi koji niti su bili alkoholičari niti im je otkriven neki od ovih virusa. Stoga su naučnici razvili hipotezu kako postoji još neki virus koji izaziva bolesti jetre.

Harvey Alter je pokazao upravo to – da postoji još neki agens koji izaziva oštećenja jetre i naveo druge naučnike da idu u tom smjeru. Britanski naučnik Michael Houghton je poslije Altera, 1989. sa svojim saradnicima otkrio virus hepatitisa C, a nešto poslije toga još jedan sličan virus, virus hepatitisa D. Charles M. Rice, američki virusolog rodom iz Sakramenta je dokazao kao je upravo Houghtonov virus uzročnik hepatitisa C (HCV) kod čimpanzi i ljudi. Inače ovaj virus inficira samo čimpanze i ljude. Prema procjenama WHO, na svijetu je oko 71 milion ljudi inficirano ovim virusom, a u 2016. je oko 399 000 preminulo od raka jetre uzrokovanog HCV-om. Otkriće ovog virusa je dovelo do stvaranja bolje dijagnostike, testova krvi, pogotovo one namijenjene za transfuziju te prevencije.

Fizika

Nije bilo puno iznenađenja vezano za to šta bi mogla biti tema Nobelove nagrade za fiziku ove godine: crne rupe. Nakon 2017. kada je ovo priznanje otišlo u ruke onih koji su smislili način detekcije gravitacionih talasa i nakon 2019. kada je nagrada otišla također za astrofiziku, istraživanje egzoplaneta, bilo je vjerovatno da će i ove godine nagrada biti vezana za astrofiziku. Ipak, moramo priznati, da se najviše velikih otkrića dešava upravo u ovoj disciplini.

Komitet za dodjelu Nobelove nagrade za fiziku je odlučio ove godine nagradu dodijeliti  Amerikancu Rogeru Penroseu, s Univerziteta Oxford, i to jednu polovinu nagrade, dok će drugu polovinu podijeliti Nijemac Reinhard Genzel s Instituta Max Planck za ekstraterestrijalnu fiziku i Univerziteta Berkeley i Andrea Ghez, američka fizičarka s Univerziteta Kalifornija Los Angeles (UCLA).

 

Penrose se bavi matematičkom fizikom i matematikom, a pošlo mu je za rukom matematički pokazati kako su crne rupe posljedica Einsteinove Opšte teorije relativiteta. Einsteinova gravitacija utječe i na kontinuum prostor vrijeme, a masivniji objekti privlače one manje masivne. Stoga se planete okreću oko Sunca, a sateliti poput mjeseca oko planata. Sunce kruži oko centra galaksije, a isto se dešava i u drugim galaksijama. Međutim, jedna od implikacija Opšte teorije relativiteta je i to da, ako bi postojao objekt jako velike mase, od njegove gravitacije ne bi moglo ništa pobjeći, pa čak ni svjetlost.

No, čak ni Einstein nije mogao vjerovati kako ovakvi objekti postoje. Penrose je svoj seminalni članak u kojem pokazuje kako je ovo moguće objavio 1965. godine i taj se rad i danas smatra jednim od najvažnijih doprinosa Opštoj teoriji relativiteta. Poslije ovoga baviće se matematičkim problemima aperiodičnosti, a aperiodično popločavanje ravnih ploha će se po njemu nazvati Penroseovo popločavanje. Poslije se bavio i pseudonačnom hipotezom o kvantnoj svijesti prema kojoj se svijest razvija usljed kvantnih fenomena. Ipak, njegov doprinos stvarnoj, čvrstoj nauci, iznimno je velik. 

Poznat je i po saradnji sa Stephenom Hawkingom, koji je nažalost, zaobilažen prilikom dodjela Nobelovih nagrada za fiziku, uprkos tome što je njegov rad na radijaciji crnih rupa i kozmologiji uopšte bio veličanstven. U Press-release Nobelove nagrade za fiziku ove godine, Hawking također nije spomenut. Spomenut je u naprednom tekstu o naučnoj pozadini oktrića, ali nažalost, to nije nešto što se obično čita. Zato dajem link odakle možete skinuti PDF ovog dokumenta i uživati u istoriji nauke proučavanja crnih rupa, od Laplacea, Oppenheimera preko Hawkinga, Schwarzschilda i mnogih drugih.

Zaista je velika nepravda što Nobelova nagrada za fiziku nije pripala Hawkingu. Ali Hawking je veći i od Nobelove. 

Reinhard Genzel i Andrea Ghez su radili s timovima astronoma koji su se usredotočili na regiju u središtu Mliječne staze. Koristeći najbolje svjetske teleskope pokazali su kako u središtu naše galaksije postoji jedan supermasivni objekat koji dirigira kretanje okolnih tijela. Ova nevidljiva masa ima masu od oko četiri miliona masa našeg Sunca, a danas je znamo kao Sagittarius A*.

Andrea M. Ghez je tek četvrta žena koja je dobila Nobelovu nagradu za fiziku. 2018. to je bila Donna Strickland, a prije nje, jedine dobitnice ove nagrade su bile Maria Goeppert Mayer 1963. te Marie Curie, 1903.

Hemija

 

Nobelova nagrada za hemiju je, nakon nekoliko godina iščekivanja i predviđanja, konačno otišla za CRISPR metodu uređivanja gena. Radi se o “molekularnim makazama” pomoću kojih se geni i genetičke sekvence mogu precizno izrezivati. Na taj način se može modificirati genom bilo kojeg organizma, a moguće je i izrezati mutirane gene koji dovode do nasljednih bolesti ili unaprijediti usjeve.  Nagradu će na jednake dijelove podijeliti francuska naučnica Emmanuelle Charpentier i Amerikanka Jennifer Doudna. Njih dvije su 2012. objavile rad u Science koji je pokazao da imuni sistem bakterija može da se koristi za uređivanje genoma bilo kojeg drugog organizma i da se može programirati tj. krojiti prema potrebi. Ovo otkriće je otvorilo vrata za jednu sasvim novu epohu biomedicinskih nauka i vjerovatno je jedno od najvećih otkrića u nekoliko posljednjih decenija. 

Radi se o drevnom bakterijskom “imunom sistemu”, koji može da izreže sekvence virusa koji napada bakteriju. Suštinski, pokazalo se da sistem sekvence koja vodi enzim koji može izrezivati nukelinske kiseline funkcioniše i kod drugih bića, pa i kod čovjeka i da pomoću njega naučnici mogu prekrajati genom. 

Nažalost, nepravedno je izostavljen Feng Zhang koji je također dao doprinos razvoju tehnologije. On je prvi upotrijebio CRISPR na stanicama sisara, a to je nekako u isto vrijeme uradio i George Church. Virginijus Šikšnys sa Univerziteta Vilnius u Latviji je također u to vrijeme upotrijebio CRISPR i paralelno s Zhangom predao zahtjev za patent. Naravno oko ovoga je izbio čitav rat za patent između institucija ovih naučnika – Harvarda i Broad Institute iza Zhanga i Berkeley iza Doudne, plus Šišknys. O tome sam više pisala ovdje.

Međutim, čak i ako se pomirimo s odlukom Komiteta da samo Doudna i Charpentier dobiju nagradu, jer ako bi se dala Zhangu, onda Church i Šikšnys, koji su praktično isto uradili što i Zhang, ostaju uskraćeni, jer ne može više od 3 da primi nagradu, ostaju problemi. Ako se držimo argumenta da se Nagrada daje za bazičnu, a ne za aplikativnu nauku – ne valja argument, jer je Nobel i smislio nagrade kako bi se nagradili oni čija su otkrića pomogla čovječanstvu, dakle imala su i aplikativnu svrhu. Taj se argument koristi kada nekom teoretskom fizičaru poput Hawkinga ne treba dati nagradu, ali se vrlo lako mijenja kada se nekome želi dati nagrada. 

Sjetimo se užasnog, bolnog skandala kada su 2008.  Martin Chalfie i Roger Y. Tsien dobili Nobelovu nagradu za GFP (zeleni fluorescentni protein), bazirajući svoj rad na bazičnom radu Douglasa Prashera, koji je zapravo sve napravio, ali je odustao od nauke, jer nije mogao dobiti sredstva za rad. Sjetimo se i toga da je Poincaré možda jedan od naučnika s najviše nominacija, ali nikad nije dobio Nobela.

Izostavljena su i još neka imena vezana za CRISPR, i to ne samo iz nagrade, nego i iz teksta o naučnoj pozadini otkrića. Prema tekstu koji je sastavio Komitet, Doudna i Charpentier su prve koje su se takle CRISPR sistema i niko nakon njih ništa nije uradio oko toga. Sramotno je kako je Nobelovski komitet za Nobelovu nagradu iz hemije u tekstu o naučnoj pozadini ovogodišnje nagrade zaboravio spomenuti Yoshizumija Ishina (Ishino Yoshizumi) i Francisca Mojicu. Spominje se da je neko nekad 1987. otkrio ovaj sistem kod bakterija, ali nigdje imena. Ishinov i Mojicin rad je, kao i Churchov, spomenut samo u referencama, ali im nema imena u tekstu. Zhang i Šikšnys ne postoje nikako.