Da li psi mogu nanjušiti COVID-19?

Zamislite da vam nisu potrebni skupi PCR testovi na COVID-19 koje prati neugodno uzimanje brisa ili antigenski testovi, nego vas testira – pas? Mnogo ljudi priželjkuje da psi postanu oni koji će nas testirati jer – jednostavno, to izgleda simpatično. Da li su psi jeftiniji i efikasniji od PCR i antigenskih testova?

Ja lično nisam mišljenja da je to dobra ideja. Ideja drži vodu, pokazala se relativno efikasnom (čak oko 90%), ali ja mislim da to nije – to. I da se ne treba raditi.

Naučnici širom svijeta treniraju pse kako bi otkrili COVID-19 u znoju zaraženih ljudi. U raznim eksperimentima psi su u oko 90% slučajeva tačno odabrali pozitivne slučajeve. Moguće da im to uspijeva, polazi “za šapom” tako što osjete miris hlapljivih organskih spojeva. Kritičari upozoravaju kako je taj broj još uvijek premalen da bi se opravdalo raspoređivanje timova pasa na aerodromima ali daljnji podaci to bi mogli omogućiti. “Ovo je vrlo tačno, izvedivo, jeftino i ponovljivo“, kaže hirurg i istraživač Riad Sarkis.

Ja se sa Sarkisovom tvrdnjom ne mogu složiti. Naime, ne možete  BILO KOJEG  psa uzeti i dovesti pa da on nasnifa COVID-19. Pse je potrebno trenirati. I to mnogo pasa. Pa je potrebno trenirati trenere tih pasa. Možda su neki psi talentovaniji od drugih. Pazite, ni psi koji su životinje koje pomažu ljudima poput pasa vodiča ili psi koji traže nestale nisu jeftini – potrebno je da se ulože sredstva u njihov trening, prepoznaju talenti. A ovo s mirisanjem COVID-19 je još teže. 

Aerodrom Helsinki je prije koji mjesec krenuo s eksperimentalnim angažmanom pasa u detekciji osoba s COVID-19, a čini mi se da i Libanon i UAE pokušavaju nešto slično. Ali – studije o efikasnosti pasa u detekciji osoba koje imaju COVID-19 još nisu objavljivane u peer-reviwed časopisima i potrebno je napraviti bolje studije. 

Novi pilot-program i istraživanje koje finansira Finska koristi pse koji mogu nanjušiti koronavirus kako bi otkrili prisutnost virusa u roku od 10 sekundi sa visokom tačnošću. Preliminarni rezultati ispitivanja pokazuju da su psi, koji su ranije korišteni za otkrivanje bolesti poput raka i malarije, uspjeli identificirati virus s preciznošću od gotovo 100%. Ipak, za detekciju nekih drugih oboljenja, psi su bili manje efikasni. 

Mnogi su psi uspjeli otkriti koronavirus mnogo prije nego što je pacijent razvio simptome, što čak ni laboratorijski testovi ne uspijevaju učiniti.

Naučnici još nisu utvrdili što tačno psi nanjuše kad otkriju virus, ali jedna preliminarna studija objavljena u julu otkrila je da postoje “vrlo visoki dokazi” da su se mirisi znoja osobe pozitivne na COVID-19 razlikovali od onih koji su nemaju virus. To je ključno, jer psi mogu otkriti razliku zahvaljujući svom oštrom njuhu. Njihov nos ima 300 miliona receptora mirisa, u usporedbi s 5 miliona ili 6 miliona receptora kod ljudi. To im omogućuje otkrivanje niskih koncentracija mirisa koje ljudi ne mogu. Psi su već poznati prizor na aerodromima i drugdje, na graničnim prelazima, gdje otkrivaju vatreno oružje, eksplozive i droge.

Naime, lako hlapljive tvari u znoju se razlikuju između osoba koje su inficirane i onih koje nisu. Međutim, kod istraživanja kako psi mogu nanjušiti prisustvo raka štitnjače, preciznost ovakve dijagnostike je bila svega oko 88%. U radu koji je vezan za pilot-studiju s helsinškog aerodroma, objavljenom u BMC Infectious Diseases u julu 2020, navodi se kako su psi imali dijagnostičku senzitivnost tj. da su pravilno raspoznali osobu koja ima virus, od 82.63%, dok je dijagnostička specifičnost iznosila 96.35%.

Ovo je relativno visoka specifičnost, ali ne i senzitivnost, ali na aerodromu u pilot-programu koriste i PCR testiranja te im psi služe kao jedna vrsta „trijaže“ prije PCR-a. U komentarima na ovaj rad koje su dale stručne osobe koje nisu bile uključene u studiju (peer-reviews), navode se i potencijalna ograničenja ovakvog pristupa, recimo da psi ne mogu diskriminirati ovaj virus od nekih drugih koronavirusa. Također, u samoj studiji, na koju se oslanja projekat u Helsinkiju, istraživano je samo kako psi osjete osobe koje su hospitalizirane. Na terenu, situacija je drugačija i osobe mogu imati blage simptome ili biti bez simptoma, što utječe na promjenu sastava hlapljivih komponenti znoja. Sami autori su svjesni ovih ograničenja i naglašavaju da se radi o preliminarnoj studiji.

Ako pas uzorak označi kao pozitivan, putnik se upućuje u zdravstveni centar aerodroma na besplatni test PCR virusa.

Naučnici iz drugih zemalja, poput Francuske, Njemačke i Britanije, bave se sličnim istraživanjima, ali Finska je prva zemlja u Evropi koja je pustila pse na posao kako bi nanjušili novi koronavirus.

Nedavno se u preprintu pojavila i jedna francuska studija koja je proučavala efikasnost pasa u detekciji COVID-19. Grupa naučnika u Francuskoj, koju je predvodila veterinarska naučnica Dominique Grandjean iz Nacionalne veterinarske škole u Alfortu blizu Pariza, objavila je svoj rad na bioRxiv. 

Dresirali su 8 pasa za otkrivanje COVID-19 u 198 uzoraka znoja, od kojih je oko polovine bilo ljudi s tom bolešću. Kad su ovi bili sakriveni u nizu negativnih uzoraka, psi su 83–100% slučajeva tačno identificirali pozitivne uzorke. Ali! Ali – nisu svi psi bili jednako dobri u tome. 2 psa identificirala su tačno 68 od 68 pozitivnih uzoraka, dok je jedan fulio 10 od 57 slučajeva.

Finski naučnici kažu da bi se, ako se pilot program pokaže efikasnim, psi mogli koristiti za brzu i efikasnu provjeru posjetitelja u prostorima poput domova za stara lica ili bolnica kako bi se izbjeglo nepotrebno stavljanje karantena za zdravstvene radnike. Sve je to krasno i simpatično, i super je vidjeti pse na takvim mjestima, ali – ja sam čvrstog mišljenja da psi nisu dovoljno efikasni, a i da jesu – preskupo je dresirati pse za ovu službu i trenirati trenere, bar u dogledno vrijeme.

Predstavnici Univerziteta u Helsinkiju, koji provodi ovo istraživanje, rekli su da će Finskoj trebati između 700 i 1000 posebno dresiranih pasa koji njuškaju koronavirus kako bi pokrivali škole, trgovačke centre i domove penzionera. Za širi obuhvat bi bilo potrebno još više treniranih životinja – i samih trenera. 

Dakle, ovdje je riječ o prilično skupom sportu. Ne smatram da su psi rivali nauci u otkrivanju COVID-19 jer – njihova senzibilnost nije individualno ujednačena, nemjerljiva je – tj. ne možemo sa sigurnošću u nekom intervalu konfidencije reći “e ovoliko je svaki pas senzitivan i specifičan”, a očigledno je da su neki bolji u tome, a neki gori. Ono što nije mjerljivo i ne može biti nauka. Treći put naglašavam – zašto trošiti novac na treniranje pasa i ljudi, kada već imamo dosta dobre tehnike detektovanja COVID-19? Ne morate se složiti sa mnom, i dosta vas neće, jer zaista razumijem – lijepo bi bilo da nas psi testiraju, baš je nak’ simpatično, ali – nije konzistentno i preskupo je. 

 

 

Dijelovi ovog tekstu su objavljeni u septembru 2020. na Glas Amerike, pa su potom dopunjeni novim saznanjima i radovima. Kako je ovdje riječ o blog- postu, bila sam slobodnija izraziti svoj lični stav o ovome. 

Možete pročitati i tekstove na Nature o ovome.