Postoji nekoliko stvari s kojima treba biti oprezan vezano za pandemiju COVID-19, a gotovo ih redovno možemo čuti i pročitati u medijima, i čak dolaze iz usta stručnjaka, a ne šarlatana. Ovo su ideje o pandemiji COVID-19 u koje treba prestati vjerovati pod hitno.
Naime, iako treba vjerovati struci i stručnjacima – to se prije svega odnosi na naučne radove, preporuke i izjave bazirane na podacima, ali ako neko spekulira, makar bio i stručnjak, e tu treba biti oprezan. Prosto za neke stvari nemamo podatke i neke stvari imaju previše nepredvidivih varijabli da bismo tek tako mogli dati neko predviđanje. Već smo više puta svjedočili da se stručnjaci kada daju izjave često opuste i daju nam neki svoj Virginia Woolf tok struje svijesti, neke svoje hipoteze koje nisu ni dokazane niti opovrgnute, neka svoja razmišljanja naglas, pa se onda ta razmišljanja naglas amplificiraju u medijima kao naučne činjenice.
Ovdje upozoravamo na nekoliko takvih razmišljanja.
1. Omikron je kraj pandemije – ne mora značiti
Ne, omikron ne mora značiti kraj pandemije uopšte. Širenje virusa ne usporava, ali vidimo da je manje smrtnih slučajeva i hospitalizacija, naročito u visoko procijepljenim zemljama i među vakcinisanima, naročito onima koji su primili buster. To ne znači da virus slabi, nego prosto da vakcine djeluju i štite vakcinisane od najgoreg. Ljudi koji nisu vakcinisani, ali su preboljeli kovid također imaju neku imunost i pri reinfekcijama, koje su veće s omikronom, imaju veće šanse da ne dobiju teže simptome.
Dakle, prije će biti da kombinacija ljudi koji su vakcinisani i ljudi koji su prirodno stekli imunitet prebolijevanjem ili su i vakcinisani i preboljeli čini da omikron nije toliko smrtonosan. Mi ne znamo kako će dalje teći evolucija virusa i da li će se pojaviti neka varijanta koja će biti sklonija gornjim dišnim putevima, pa će tako bolest biti manje teška, ili će se pojaviti neka varijanta koja u potpunosti zaobilazi vakcinalni i prirodni imunitet ili se veže sa neki drugi receptor. Ako se to desi – možemo očekivati ponavljanje proljeća 2020.
2. Virusi s vremenom mutiraju tako da izazivaju blažu bolest
Ovu zastarjelu tezu smo često mogli čuti u proteklom periodu. Često je dolazila od starih stručnjaka, već penzionisanih lica. Zapravo to je užasno pojednostavljenje pod pretpostavkom da je virusima i bakterijama u cilju da im domaćin (tj. mi) ne umre. Ali, ne zaboravimo da virusi i bakterije nemaju volju i ne mogu upravljati svojim mutacijama.
Ideju da infekcije s vremenom postaju manje smrtonosne prvi je predložio američki epidemiolog Theobald Smith kasnih 1800-ih. Njegova teorija o evoluciji patogena kasnije je nazvana „zakon opadanja virulencije”. Novija istraživanja su pokazala da je bakterija koja izaziva kugu evoluirala da bude smrtonosnija, a virusi ebole i denge ili ne mijenjaju svoju virulentnost ili postaju još opasniji.
Virulentnost nije samo letalnost patogena po domaćine, nego je i mjera koliko patogen onesposobi domaćina. Virus SARS-CoV-2 tako djeluje na tkiva i organe čovjeka da dosta osoba koje su preboljele mjesecima nakon infekcije pati od produženog kovida, koji utječe na njihovo normalno funkcionisanje i radnu sposobnost. Izbacimo iz glave već jednom ideju da virusi moraju evoluirati u blaže i da će s vremenom izazivati blažu bolest.
3. Prelazak iz pandemijske u endemijsku fazu je nešto dobro – ne, to ne znači ono što mislite da znači
Najave da će pandemija uskoro postati endemija nas ne bi trebale radovati. To ne znači da će se COVID-19 javljati samo sporadično, nego samo da neće biti zastupljen simultano u milionskim brojevima slučajeva na svim kontinentima. Političari previše zloupotrebljavaju termin „endemija“ sugerišući da je to nešto dobro, da je bolest blaža i da će to biti period kada ćemo se vratiti „starom normalnom“.
U stvarnosti, to samo znači da se neće pratiti slučajevi i kontakti i da će se COVID-19 uglavnom otkrivati kod onih nesretnika koji zaglave u bolnici zbog pneumonija i drugih problema. Neke zemlje već najavljuju prelazak na režim praćenja kovida kao gripe – slanje sentinel uzoraka, testiranje hospitaliziranih, ali bez šireg testiranja. Široko testiranje nam je dalo pravu sliku razmjera kovida, ali, s obzirom da je skupo, mnoge zemlje odustaju od toga. Jednostavno, nakon 2 godine pandemije čak ni bogate zemlje više nemaju resurse za to i premda bi epidemiolozi željeli da se nastavi s praćenjem, jer će nam jedino to dati kvalitetne podatke, to se vjerovatno neće desiti.
Čini se da će prelazak u endemijsku fazu biti više politički nego epidemiološki. Prelazak u endemijsku fazu je zapravo samo poruka „dali smo vam vakcine, rekli smo vam da se čuvate, sad je sve na vama, ko je kriv onima koji se nisu htjeli vakcinisati“.
COVID-19 ostaje s nama.
4. Pa djeca ne obolijevaju i ne umiru
Ovo se stalno provlači – uprkos jasnim dokazima da djeca obolijevaju, da mogu dobiti multisistemski inflamatorni sindrom usljed COVID-19, pa čak i umiru, kao što se nedavno dogodilo u Zagrebu kada je umrlo 11-godišnje dijete od ove infekcije. Stope procijeljenosti među tinejdžerima, ali i mladim punoljetnim ljudima su izuzetno niske, upravo zbog mita da mladima vakcine ne trebaju i dezinformacija da vakcine nanose štetu, djeluju na plodnost i izazivaju smrtne slučajeve. Ništa od toga prosto nije tačno. Smrtni slučajevi kod djece i mladih se često pravdaju time da su preminuli imali neku bolest ili stanje – ali pazite se dobro ovakvih stvari, jer one dolaze iz najdubljih i najmračnijih ladica eugeničke tvornice. Dužnost nam je zaštititi ranjive i slabije.
