Pitanja koja su usko vezana za nauku i medicinu, a oko kojih su društva i političke ideologije visoko polarizirane su klimatske promjene, upotreba genetičkog inženjerstva i CRISPR, abortus, istraživanja embriona, farmaceutska industrija, nuklearna energija, vakcinacija, teorija evolucije. Lijeve, zelene, centrističke i desne političke opcije, odnosno liberalne i konzervativne tj reakcionarne političke struje su zauzele različite stavove prema ovim pitanjima.
Nauka stoji između konzervativnih i liberalnih, lijevih i desnih opcija političkog spektra, a niti jedna politička opcija nije zauzela apsolutno pro-naučni stav.
Uvod (preskočite ako znate šta su lijeve, a šta desne, šta su liberalne strane političkog spektra)
Liberalna i konzervativna strana, lijeva i desna strana spektra, imaju svoje sukobe, i zagovaraju svako svoje agende. A negdje između ovih vatri, mogu se naći i određena naučna pitanja, koja, nažalost, ne pripadaju samo sferi nauke, nego toliko duboko dodiruju ljudsko društvo da su se različite političke opcije opredijelile za i protiv nekih stvari.
Ovdje je potrebno napraviti digresiju i pokušati objasniti politički spektar. Tradicionalno, jedna strana spektra su ljevičari, u sredini su centristi, a onda dolaze desničari različitih nivoa, da bi krajnja desnica bili oni fašističko-nacističkih, šovinističkih afilijacija. Krajnja ljevica bi bili komunisti, ali postoji i radikalna ultraljevica, tzv. „ljevlje od lijevog“.
Kako je došlo do podjele na „lijeve“ i „desne“ političke opcije?
Podjela na „lijevu“ i „desnu“ dimenziju potječe još od Francuske revolucije kada su se članovi Narodne skupštine podijelili na pristaše kralja i religije s predsjednikove desne strane i pristaše revolucije s njegove lijeve strane.
Nakon 1848. godine, odnosno, nakon ere nacionalnih revolucija u Evropi, glavni su suprotstavljeni tabori bili „demokratski socijalisti” i „reakcionari” koji su crveno-bijelim zastavama identificirali svoju stranačku pripadnost. I dan-danas konzervativne, tradicionalističke, pa i desne politike, one koje nastoje zadržati prijašnji status (status quo ante) često nazivamo „reakcionarističkim“.
Početkom dvadesetog vijeka, pojmovi „ljevica” i „desnica” počeli su se povezivati sa specifičnim političkim ideologijama i koristili su se za opisivanje političkih uvjerenja građana. Oznake „Lijevo“ i „Desno“ isprva su se koristile kao uvrede. Oni na ljevici često su sebe nazivali „republikancima”, što je u to vrijeme značilo favoriziranje republike u odnosu na monarhiju, dok su se oni na desnici često nazivali „konzervativcima”.
Nakon revolucije u Rusiji 1917. sve više su se ljevičari prepoznavali kao „crveni“ i crvena je tradicionalno boja komunizma. Međutim, s pojavom socijalizma, dolazi do kuršlusa u tome kako ko razumije socijalizam i komunizam, pa su na kraju, od pokreta koji zahtijevaju socijalnu pravdu i jednakost među ljudima, mutirali u autokratske, totalitarne režime u Rusiji i većem dijelu Istočne Evrope. S druge strane, nacionalističke struje, programom daleke od socijalizma, našle su svoje slušaoce u lumperproleterijatu, obećavajući im bolji socijalni položaj, te su ojačali Nacional-socijalističku partiju (dakle, nominalno socijalistička partija, ali zapravo nešto sasvim drugo – nacizam-ultra-desna opcija) . Stoga, zapravo i ne treba biti iznenađujuća odioznost u zemljama Zapadne Evrope i SAD prema socijalizmu i komunizmu, što je, na kraju eskalirao u vrlo nedemokratski „Red Scare“ i makartizam.
Podjele u SAD
Također trebamo razumjeti da ovakav „lijevo-desno“, „republikanci-konzervativci“ sistem ne vrijedi u SAD. „Crveni“ u SAD nisu komunisti nego su republikanci, i države u kojima pobjeđuju republikanci, koje prepoznajemo kao konzervativnu struju u SAD, kolokvijalno se zovu „crvene države“, a demokratske države su plave države. One države u kojima katkad pobijede jedni, katkad drugi su „swinging states“ i zapravo od njihovog izbora ovisi rezultat na elektoralnim izborima u SAD.
Demokrati u SAD su liberali, a tamo važe za „lijevu“ političku struju, pogotovo oni koji stoje uz Bernija Sandersa – iako su zapravo politički još uvijek daleko od evropske ljevice. Inače, u SAD nisu toliko rašireni termini ljevica i desnica, nego se više govori o liberalima (demokrate) i konzervativcima (republikanci-GOP).
EU i Ujedinjeno Kraljevstvo
U UK postoje Laburisti – „radnička partija“, koji su u suštini socijal-demokrate, Liberalna partija (vigovci, „Whigs“) i Konzervativna partija (torijevci).
Ovdje svakako ne treba zaboraviti ni Zelene, pogotove ne evropske Zelene, koji se zalažu za socijalnu pravdu, zelenu politiku u energetskom sektoru, te environmentalizam (ekološka prava, ne treba se pogrešno prevoditi kao „ekologija“), posebno vezano za klimatske promjene i probleme životne sredine.
Šta ko želi?
Uglavnom, ne ulazeći u detalje istorije ovih partija po svijetu, vidimo da se parlamentarne grupe dijele na lijeve-socijaliste i komuniste, centriste i desne, a da ovi dijelovi političkog spektra imaju različite nazive te da čak neki mogu nositi nazive sa riječju „socijalistički“, pa opet biti u centru ili desno, da se negdje liberali poistovjećuju s lijevom stranom, a negdje s desnom. Dakle, praktično dok se ne vidi program stranke, ne može se na osnovu naziva olako tvrditi šta zagovara i na kojoj je strani spektra.
Socijalisti uglavnom žele socijalnu pravdu, naročito u aspektu obrazovanja i zdravstva, jednaka prava, ali i državno vlasništvo. Komunisti su protiv privatnog vlasništva, a teže i jednopartijskom sistemu. Centristi, liberali zapadne provinijencije i desničari su za privatno vlasništvo i tržišnu ekonomiju. Zeleni su za održivost i zelenu eko-ideologiju. Negdje se te ideologije preklapaju, a negdje su dijametralno suprotne. Liberali se opiru tradiciji, ali su za tržišnu ekonomiju, a Zeleni i ljevičari često imaju međusobno slične ideje.
Zatim postoje i libertarijanci, koji se zalažu za liberalizam i lične slobode, ali su ustvari često zapravo desničarski anarhisti – oni su liberalni po društvenim pitanjima, a konzervativni po ekonomskim, ali u suštinu predstavljaju pokret koji se protivi bilo kakvom shvatanju lične odgovornosti i prihvata samo onaj dio društvenog ugovora koji im garantuje lične slobode, poput razmažene djece, koja samo hoće svoja prava, a negiraju obaveze. Njih treba vrlo strogo razlikovati od liberala. Recimo, libertarijanci će napadati LGBTQ pokret i biti protiv istospolnih brakova, dok će liberali biti za istospolne brakove. Istovremeno, libertarijanci će biti protiv državne definicije braka, i poricati ulogu države oko braka. Odnosno, baš kao djeca će podržavati samo ono što im u nekom trenutku odgovara.
Još bi se mogao spomenuti i termin populizam, koji nije neki poseban politički spektar, nego način vođenja politike dopadljiv širokim narodnim masama (koje su, ne zaboravimo, glasačko tijelo). Populizam može biti biti i lijeve i desne i centrističke provinijencije, a podrazumijeva retoriku (i uglavnom retoriku, a rijetko i aktivno djelovanje) kako bi određena politička frakcija koketirala s glasačkim i potencijalnim glasačkim tijelom, te zadržala staru ili pridobila novu, jaču poziciju.
Politička ideologija je, osim pravca političkog djelovanja i vladanja, ako govorimo o vlasti ili usmjerenja opozicije u političkom djelovanju, ujedno i sistem vjerovanja (ili skup sistema uvjerenja), kao i grupni identitet, i duboko utječe na individualnu spoznaju. Drugim riječima, politička ideologija oblikuje individuu i njen identitet.
Ovo je samo super-kratak i neizmjerno površan uvod u to kakve sve strane političkog spektra postoje i šta žele. Za sve one koji krenu kritikovati tumačenja navedena u uvodu, napominjem da sam svjesna nedostataka, nedorečnosti objašnjenja političkog spektra i različitih ovdje navedenih političkih ideologija, ali za potrebe razumijevanja konteksta upliva politike i političkih opcija u djelovanje nauke, ovo će poslužiti. Za šire razumijevanje djelovanja politika i političkih opcija postoje veliki broj literature koja zainteresovanim može ponuditi više informacija.
I, gdje je tu nauka? Koje političke ideologije su naklonjene nauci, a koje su antinaučne?
Liberalne, građansko-demokratske ideologije su svakako pronaučne ili, ako ćemo biti precizniji i iskreniji, više naklonjene nauci. Totalitarni režimi su obično antinaučni – sjetimo se Staljina i Lisenka – ali pri tome su vrlo skloni nauci kada je u pitanju tehnologija naoružanja. Konzervativci i američki republikanci često su na strani mambo-džambo pseudonaučnih stvari: na njihovom udaru su naročito teorija evolucije i problematika klimatskih promjena. Zeleni-environmentalisti su naklonjeni nauci u pogledu klimatskih promjena, ali su gotovo militantno protiv nuklearne energije i GMO i gotovo slijepo propagiraju organsku proizvodnju.
Pitanja koja su usko vezana za nauku i medicinu, a oko kojih su društva i političke ideologije visoko polarizirane su klimatske promjene, upotreba genetičkog inženjerstva (rekombinantna tehnologija, a u zadnje vrijeme i CRISPR tehnologija, posebno njihova upotreba u poljoprivredi), abortus, istraživanja embriona, farmaceutska industrija, nuklearna energija, vakcinacija, teorija evolucije.
U radu „The nature and origins of political polarization over science“ objavljenom 2021. u Public Understanding of Science, navode se podaci iz jedne studije iz 2016. (Dunlap et al., 2016) koji pokazuju kako „velika većina (84%) američkih građana koji se izjašnjavaju kao demokrati prihvata naučni konsenzus da su klimatske promjene uzrokovane ljudskim aktivnostima“. Gotovo svi liberalni demokrati (94%) vjeruju da su klimatske promjene velika prijetnja, ali se samo mala manjina konzervativnih republikanaca slaže (19%; prema Kennedy and Hefferon, 2019). Štaviše, ta se podjela naglo proširila od početka dvadeset i prvog vijeka.
Problem leži u činjenici da se nauka doživljava kao dio establišmenta. Za mnoge naučne projekte novac zaista stiže od establišmenta – finasiraju ih vlade, recimo EU finansira ogromne projekte kroz Horizon inicijativu, NASA se finansira iz američkog državog proračuna, kao i istraživanja NIH (National Health Institutes). Dakle, nauka se percipira ili kao dio establišmenta, ili kao djelatnost ovisna o vladajućoj strukturi. Svako ko hoće da stekne masu sljedbenika, a pri tome neće da se zvanično zakači s vladom, može udariti po nauci i naučnim spoznajama i proizvodima, primjerice vakcinama. Desničarski (pogotovo ultradesničarski, šovinistički) populizam crpi upravo to – prikazuje sebe kao „narod“ potlačen odlukama i preporukama koje su zasnovane na nauci. Ovo spinovanje potlačenosti je emaniralo (emanacija je je filozofski pojam koji označava isticanje nečeg nižeg iz nečeg višeg) u borbu protiv epidemioloških mjera – ograničavanja kretanja, nošenja maski i vakcinacije i prikazivano je u desničarskim i libertarijanskim krugovima kao atak na slobodu pojedinca, često puta u mješavini s upoređivanjem ovih desničarsko-libertarijanskih pokreta s Jevrejima u holokaustu.
Populisti bilo lijevih ili desnih uvjerenja ne vjeruju elitama i osjećaju to kod svojih potencijalnih sljedbenika. Oni pravilno registruju društveno nezadovoljstvo – primjerice korupciju u zdravstvu i onda taj problem generaliziraju na cijelo zdravstvo, pri čemu je prosto najlakše udariti na vakcine i epidemiološke mjere. Primjeri poput skandala sa talidomidom šezdesetih, DDT-jem, duhanskom industrijom, svijest građana da korupcija u zdravstvu postoji (a mnogi su je osjetili i na svom ličnom primjeru) može biti dovoljna da populisti u najmanju ruku budu sumnjičavi prema činjeničnim tvrdnjama proizvedenim daleko od populista.
Paradoksalno, sada kada je nauka postala više regulisana nego ikad prije, i kada se lijekovi i vakcine kontrolišu strožije nego prije – nepovjerenje je naraslo. Naime, prije samo tridesetak godina nije se toliko polagalo na sistemske preglede naučnih radova na neku temu (primjerice određenu vakcinu), vrhunski dokaz su bili subjektivni pregledi (zapravo, mišljenje eksperta, a danas je to najniži nivo dokaza). Talidomid je pušten u upotrebu bez ispitivanja kroz koja bi danas prošao. Salk nikada ne bi mogao vakcinisati milion djece u sklopu eksperimenta efikasnosti vakcine. Međutim, regulatorna tijela su državne institucije – poput FDA, EMA i nacionalnih agencija za lijekove. Oni su ti koji će uperiti prst u proizvođače i proizvod i tražiti određene standarde. U očima onih koji imaju povjerenje u nauku, ovo je pozitivna stvar. U očima populista i onih koji nemaju povjerenja u nauku, ovo je način kako da establišment, odnosno, elite, kontrolišu nauku po svojim planovima i doktrinama.
Populistički potezi i izjave Donalda Trumpa – od promovisanja hidroksihlorokina kao lijeka za COVID-19, te još nekih lijekova za koje nema dokaza, spekulativne izjave o porijeklu virusa, kuliminirali su u uzdizanju antinaučne i vrlo radikalizirane Qanon sljedbe. Upravo iz konzervativnih, crvenih država dolazile su različite teorije zavjera, poput one da mRNA vakcine oštećuju organe, koju je promovisao GOP patolog Ryan Cole.
Tradicionalno, desničari su protivnici i nauke klimatskih promjena, a moguli nafte i fosilnih goriva finansiraju medije koji poturaju alternativna, da ne kažemo, antinaučna mišljenja o klimatskim promjenama. Uzmimo ovdje za primjer PragerU, skraćeno od Prager University (ali se ne radi o akademskoj instituciji), koji je američka neprofitna medijska kuća koja stvara video zapise o različitim političkim, ekonomskim i sociološkim temama s američkog konzervativnog stajališta. Organizaciju su 2009. suosnovali Allen Estrin i voditelj talk showa i pisac Dennis Prager. Organizacija se oslanja na donacije koje se odbijaju od poreza, a veliki dio njezinih ranih sredstava došao je od milijardera Dana i Farrisa Wilksa, američkih naftnih magnata. PragerU je prije pandemije poturao antinaučne stvari o klimatskim promjenama, svesrdno radio na jačanju rasizma, a u pandemiji je umanjivao opasnost od COVID-19 i širio dezinformacije.
PragerU ima i svoj program za djecu – edukativne videe iz istorije znave Leo&Layla. Pitate se o čemu pričaju i da li je moguće da su ideološki protkani? U jednom od videa se govori kako je komunizam veoma loš i kako su Amerikanci u bitci protiv komunizma, te da je Ronald Reagan bio jako dobar predsjednik što baš i nije standardan sadržaj progama za pretinejdžere i mlađe tinejdžere do 13 godina. Ovaj medij tipuje na libertarijansko-desničarsku stranu spektra promovisanjem ličnih sloboda – čak je moguće na njihovoj web-stranici naručiti majicu s natpisom „Freedom Junkie“.
Mnogi konzervativci zaista imaju problem s naukom i teže prihvataju naučne norme i naučni konsenzus – jedna trećina Amerikanaca ne prihvata da su fosilna goriva vodeći uzrok klimatskih promjena, a za one koji su libertarijanci ili konzervativci je manja vjerovatnoća da će se vakcinisati protiv kovida.
No, ne treba biti naivan i pomisliti kako su desničarske i konzervativne struje antinaučne, a lijeve i liberalne sklone nauci. Daleko od toga.
Ljevica inherentno, po pravilu, nije na „ti“ s kapitalizmom, privatnim kapitalom i privatnim kompanijama. To je stavlja u kontrapoziciju sa svim onim velikim kompanijama – prehrambenim, farmaceutskim, naftnim, agrotehnološkim. U tom pogledu je prate i Zeleni. Tu su posebno na meti i GMO. Sami Zeleni su opsjednuti čistoćom vode, zraka i – genetičkog materijala te je očito da ova ideologija neće nimalo biti naklonjenja GMO i – pogađate – nuklearnoj energiji.
Treba se prisjetiti i antinaučnih i pseudonaučnih poteza autoritarne krajnje ljevice u komunističkim režimima, kakvi su lisenkoizam u SSSR, o kojem smo već pisali, te istrebljivanje vrabaca u komunističkoj Kini pod Mao Tse Tungom, od 1958. do 1962.
No, ljevičari će također biti skloni teorijama zavjera vezano za vakcine, jer dolaze od biotehnoloških i farmaceutskih kompanija, odnosno, „Big Pharma“. S druge strane, desničari, konzervativci, imaće svoje teorije zavjera o vakcinama, koje će se bazirati na zaštiti porodice i djece (sjetimo se Pizzagate i pokreta #Savethechildren – koji veze nema s istoimenom organizacijom, kod nas #DjecuNeDamo), prema kojim su vakcine nečiste, prave se od „pobačenih embrija“ što eskalira u psihičku sliku djece koja se ubijaju radi proizvodnje vakcina. Koliko kod ovo bilo nerazumnu i shizofreno – to je tako. Ove strane političkog spektra, dijametralno suprotne i de facto neprijatelji, itekako dobro znaju gdje i kako poškakljati svoje pristaše. Jedni će to uraditi udarajući na priču o profitu, drugi na priču o zaštiti tradicionalnih vrijednosti, porodice i djece, povezati sve to s pričom o abortusu kao grijehu i dobiti ratni poklič puka.
Treba primijetiti još nešto kod desnih populista – njihovu homofobiju, izraženo negativan stav prema LGBTIQ zajednici i kult mačoizma. Mnogo otpora prema vakcinama, osobito među muškarcima, otkriva duboku tjeskobu oko seksualnosti i spola. Često se spominje i njihovo referiranje na vakcinaciju kao na – „silovanje iglom”, što je zapravo zloupotreba riječi „silovanje“. Neke od anti-vax teorija zavjere o „transhumanizmu”, strahu od tjelesnog poboljšavanja, savršeno se uklapaju s transfobijom i fetišizacijom „prirodnog imuniteta” i mantre „najjači opstaju“ koja je česta eugenička podvala. Na vakcine se gleda kao na neprirodno povećanje tijela. „Pravi muškarci” – „jaki muškarci” (sintagma koju Joe Rogan često ponavlja) ne trebaju vakcine, njihova tijela će se sama izliječiti i preživjeti – to su mantre koje se ponavljaju između redova u ovim krugovima.
Današnja populističko-lijeva zabrinutost za nauku zapravo je jadikovanje da proizvodna nauka (npr. farmaceutska, prehrambrena industrija) gazi ljudske vrijednosti.
Kada govorimo o vakcinaciji, određeni ideološki, populistički pokreti, pojedinci i organizacije, služe se i prilično perfidnom taktikom: tvrde da nisu ni za ni protiv vakcinacije nego da su umjesto toga „za izbor”. Oni – bez obzira da li dolaze s lijeve ili desne pozicije, tjeraju roditeljska prava do krajnjih granica, prikazujući ih kao dovoljne za donošenje odluka koje su pod prijetnjom većih institucija. I desničari i libertarijanci i ljevičari će tu isticati „prava na lične slobode“ koja se nekako „krše“, čak i u situacijama evidentne opšte opasnosti, isticaće floskule o zavjeri farmakomafije i opresiji establišmenta. Ovakve situacije su mjesta gdje se krajnosti prepliću, i krajnja ljevica i desnica imaju slične stavove.
Ljevičarsko antinaučni stavovi proističu iz iskorištavanja vrlo važne borbe protiv korupcije, posebno utjecaja velikog kapitala na vlade. Pri tome treba biti svjestan da ovaj problem postoji, ali određene političke struje, pa čak i pokreti koji se kriju pod maskom građanskog aktivizma – često libertarijanske obojenosti – koriste korumpiranost sistema i probleme u zdravstvenom sektoru (loš sistem, postojanje običaja „davanje koverti“ ljekarima i medicinskom osoblju), koji zaista postoje u određnim zemljama, uključujući i zemlje nastale raspadom Jugoslavije – za promociju antivakcinalnih ideja. Ne treba puno truda za okrenuti protiv vakcina građane koji su doživjeli da im neko strada usljed javašluka ili su bili primorani „dati kovertu“. Ne zaboravimo – taj isti zdravstveni sistem je taj koji nabavlja vakcine.
Ovim dolazimo i do zaključka kako je osnova demokratije, pogotovo u zemljama u tranziciji, ali i stvaranja društva koje je pronaučno, ima povjerenja u vakcine i niz drugih naučnih dostignuća – temeljna borba protiv korupcije.
Politička desnica je sklona odbacivati teoriju evolucije, što ne iznenađuje jer je desnica, kao tradicionalistička struja, poslovično vrlo religiozna. Ljevica, koja je bliža ateizmu, opet je proponent teorije evolucije.
Filozof Heather Douglas ima ideje o tome zašto politička desnica naginje antinauci. Prema tekstu u Conversation pod naslovom „Who are you calling ‘anti-science’? How science serves social and political agendas“, Douglas tvrdi da pomaci u javno-privatnoj granici, pri čemu se privatno ponašanje tretira kao pitanja od javnog interesa, više muče desnicu nego ljevicu. Tako progresivni ljevičari gledaju na društvene promjene pozitivnije od tradicionalističkih desničara.
Douglas sugeriše da nauka rutinski otkriva uzročne veze koje potiču pomake u javno-privatnoj granici, kao što je problem otpada koji ima učinke na čovječanstvo i biosferu koji premašuju utjecaj na pojedinca. To znači da je nauka izravno suprotstavljena tradicionalnim vrijednostima kao jednom od pokretača društvenih promjena.
Antinauka kao sentiment koji negira važnost nauke u društvu, za donošenje demokratskih odluka, držanje za neke vrijednosti za koje nauka ima dokaze da ne stoje (recimo da je Zemlja stara 6000 godina) – ponešto je više osobina desničara-konzervativaca, ali ne znači da ljevičari i liberali ne boluju od toga.
Sve ovo nas dovodi do zaključka da se naučnost-antinaučnost političkih ideologija ne može podvesti isključivo pod antagonizam lijevo-desno, liberalno-konzervativno i da praktično niti jedna postojeća politička ideologija nije istinski pronaučna. Ovo stavlja naučnike i naučnu zajednicu u izuzetno neugodan položaj, jer naučna zajednica govori ono što političari ne žele pričati ili im ne odgovara. Nekad je to da su vakcine sigurne i efikasne, nekad da je nuklearna energija jedan od sigurnih i visokoefikasnih načina dobijanja energije, nekad da GMO i CRISPR mogu da budu značajno oruđe protiv gladi u svijetu…
Antinaučne tendencije se ne mogu jednodimenzionalno podvesti pod lijevo-desno, ali opozicija sekularno-tradicionalno možda bolje objašnjava problem.
_________________
Dunlap RE, McCright AM and Yarosh JH (2016) The political divide on climate change: Partisan polarization widens in the US. Environment: Science and Policy for Sustainable Development 58: 4–23.
Rekker, R. (2021) The nature and origins of political polarization over science. Public Underst. Sci. 30, 352–368.
Fridman A, Gershon R, Gneezy A.(2021) COVID-19 and vaccine hesitancy: A longitudinal study. PLoS One. Apr 16;16(4):e0250123.
Kennedy B and Hefferon M (2019) U.S. concern about climate change is rising, but mainly among Democrats. Pew Research Center, 28 August.
Još eseja iz serije “Nauka, politika i demokratija”:
Nauka nije apolitična
Da li je nauka demokratična?
Građanska nauka
Naučna i zdravstvena pismenost
Politizacija nauke
Ostale eseje iz ove grupe potražite pod Kategorijom “Nauka i demokratija”
