Termin informacijski poremećaj je nastao nakon Brexita, te izbora Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, a svoju je punu potvrdu dobio nakon izbijanja pandemije COVID-a 19. U informacijskom neredu, koji je nastao nakon proglašenja pandemije, odlično su se snašli manipulatori iz brojnih područja djelovanja (protivnici cijepljenja, nošenja maski ili upotrebe 5G mreže, teoretičari zavjera, zagovornici sumnjivih metoda liječenja), kojima su najčešća žrtva bili nauka i naučna zajednica.
Piše: Mladen Obrenović
Nekad se, u nedostatku drugih argumenata, kao nesporni autoritet za potvrdu informacije koja se prenosi u društvu govorilo „i novine su o tome pisale“, ili „na radiju su govorili“, „javila je televizija“. Danas je mnogima jedina i prava istina ono što se pročitalo, čulo ili vidjelo na portalima, društvenim mrežama, platformi YouTube ili drugdje u online svijetu.
Moderni život donosi nove trendove, o propasti novina u njihovom tradicionalnom, papirnom obliku provedena su brojna istraživanja, ispisane stranice studija, objavljene mnoge knjige, no novine nisu propale – možda se manje čitaju, ali nisu propale. Radio se uglavnom sluša u automobilu ili kao „pozadinska buka“, a televizija je odavno postala član svakoga kućanstva ispunjavajući gotovo svaki trenutak u kojem je čovjek budan.
Online mediji odavno su nas, ulaskom kompjutera u svaku kuću, ured ili učionicu, uvukli u svijet portala, a smartphone u svakom džepu već desetljeće i pol, osim portala i putem društvenih mreža, donosi svakodnevno pregršt informacija u pisanom, zvučnom, slikovnom obliku i zauzima našu pažnju više od bilo kojeg tehnološkog izuma u ljudskom postojanju. Mogućnosti dolaska do neophodnih informacija su razne i brojne, no sa njima dolaze razne i brojne opasnosti, pogotovo od onoga što naučna zajednica zove informacijskim poremećajem, a što se pojavljuje u tri ključna oblika – dezinformacijama, misinformacijama i malinformacijama.
Iako je sam termin informacijski poremećaj, čiji su autori Claire Wardle i Hossein Derakhshan, nastao nakon uspješno provedenog referenduma o izlasku Velike Britanije iz Europske unije (tzv. Brexit), te izbora Donalda Trumpa za 45-og predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, svoju je punu potvrdu dobio nakon izbijanja pandemije COVID-a 19. I u tom informacijskom neredu, moglo bi se reći informacijskom kaosu, odlično su se snašli manipulatori iz brojnih područja djelovanja (protivnici cijepljenja, nošenja maski ili upotrebe 5G mreže, teoretičari zavjera, zagovornici sumnjivih metoda liječenja), kojima su najčešća žrtva bili nauka i naučna zajednica.
Like, share ili retweet skraćuju put (dez)informacija
Ratovi, bolesti, prirodne i druge katastrofe, sve pojave koje u ljudima bude povišene emocije, paniku, strah i nesigurnost plodno su tlo za širenje dezinformacija (namjerno smišljenih neistinitih informacija kojima se nanosi šteta određenim osobama, društvenim grupama, organizacijama ili državama), misinformacija (netočnih informacija koje nisu namjerno stvorene, ali su svjesno ili nesvjesno podijeljene bez namjere da se nekome našteti) i malinformacija (zlonamjernih informacija utemeljenih na stvarnosti i raširenih radi nanošenja štete pojedincu, grupi, organizaciji, državi). S većom ili manjom efikasnošću, tradicionalnih mediji su (bili) koristan kanal širenja sva tri spomenuta oblika štetnog djelovanja, no online mediji su postali gotovo idealno sredstvo jer postaju masovne i lako dostupne širokim narodnim masama, a učinak im je prilično razoran i štetan. Bez obzira radi li se o dezinformaciji da je korona virus dio biološkog rata Kine protiv ostatka svijeta, misinformaciji da je za širenje virusa kriv slijepi miš ili malinformaciji u kojoj je Trump virus nazvao „kineskim“ izazivajući time porast verbalnog i fizičkog nasilja prema svim zajednicama dalekoistočnih naroda u SAD-u. Naučnicima i stručnjacima za provjeru činjenica (fact-checkers) bilo je potrebno puno vremena i truda da dokažu suprotno, a zapravo istinito, jer su takve, informacijski poremećene objave već stigle u svaki kutak svijeta.
Nekad su, prije pojave prvih novina, kasnije radija i televizije, informacije putovale od uha do uha, prenosile su se u povjerenju ili pred širokim auditorijem, vjerovalo se izvoru i širilo vijest dalje po principu eho komore. Danas je sve to unaprijeđeno, jer like, share ili retweet skraćuju put informacija, a s njima i onih oblika koje to nisu. Vjeruje se točno određenim portalima, blogerima, profilima i osobama na društvenim mrežama (koje se pojavljuju svugdje, u otvorenim i zatvorenim grupama za raspravu, ali i unutar zajednica na aplikacijama za komunikaciju kao što su Viber ili WhatsApp), prenosi se ono što objavljuju bez puno razumijevanja i provjere, ne propituje se njihova riječ, iako je sve pisano velikim slovima, s puno uskličnika i uznemirujućih ilustracija, jer je jednostavnije složiti se nego usprotiviti, a što su oni glasniji i njihove objave učestalije postaju veći autoriteti. Nasuprot njima stoje nerazumljivi i dosadni naučnici, njihov autoritet je odavno narušen, ono što pričaju ne zanima nikoga, uvijek kasne sa svojim objavama i nikoga to što pričaju ne zanima. I onda se lako dolazi do vjerovanja da je Zemlja ravna, 5G mreža opasna, vakcina štetna, maska beskorisna, a bolest izmišljena – i da iza svega stoje neke mračne sile.
Promoviraju agendu, šire strah, relativiziraju znanje
Djelovanje onih koji nastoje napraviti informacijski poremećaj u svijetu medija, a pogotovo društvenih mreža, mogao bi se podvesti pod jednu od parola iz Orwellove 1984 koja glasi „Neznanje je moć“. Svakodnevnim, gotovo danonoćnim ponavljanjem određenih poruka i tvrdnji, bez obzira što je njihova nevjerodostojnost i neistinitost raskrinkana naučnim dokazima i činjenicama, promoviraju svoju agendu, šire strah i relativiziraju znanje, a zapravo nastoje isprati mozak svojim sljedbenicima. Pozivaju se pri tome na slobodu izražavanja i mišljenja, a zapravo ih nameću zaboravljajući na odgovornost za izgovorenu riječ.
Mnogi od njih su i akademski potkovani, među njima ima i liječnika, no mnogi i nisu pa se među influencerima često pojavljuju zagovornici alternativnih metoda liječenja, nutricionisti, poznati i slavni (pjevači i/ili glumci), ali i političari (što je viša pozicija koju zauzimaju, poput Donalda Trumpa ili Jaira Bolsonara, opasnost njihovih riječi, savjeta, preporuka postupaka sve je opasnija, čak i smrtonosnija).
„Dezinformacije nas mogu stajati života, a zajedno ih možemo pobijediti […] Mogu li češnjak i vitamin C pobijediti korona virus? Ne. Napada li virus samo stare ljude? Ne“, upozorila je još na početku pandemije Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije. „Svi smo se na internetu i društvenim mrežama susreli s lažnim informacijama. To je veliki val, koji crpi snagu u nesigurnosti, tjeskobi i brzoj izmjeni vijesti. Zabrinuta sam jer bi neke od tih laži mogle zaista nanijeti štetu ljudima. Zabrinjava me i to što oni koji stoje iza mnogih lažnih tvrdnji iskorištavaju strah ljudi od virusa samo da bi zaradili. To mora prestati“.
Interes, utjecaj, stvaranje nevolja, šteta javnom interesu
Zašto netko stvara i dijeli dezinformacije? Odgovor je prilično jednostavan – iz interesa, bio on politički ili ekonomski, zbog utjecaja, ali i da stvori nevolje i naškodi javnom interesu. U obrazloženju kakvu štetu dezinformacije nanose javnom interesu, Europska komisija objašnjava kako se to odnosi na „ugrožavanje demokratskih političkih procesa i donošenja politika, ali i javnog dobra kao što su zaštita zdravlja građana Europske unije, okoliša i sigurnosti“. Ovakvo stajalište zauzeto je dvije godine prije izbijanja pandemije, pa bi vjerojatno doživjelo i korekcije u smjeru zaustavljanja stvaranja i širenja dezinformacija, misinformacija i malinformacija putem portala i društvenih mreža u pandemijskim vremenima. Nazvan infodemijom, s kojom se svijet suočio paralelno sa širenjem korona virusa, fenomen je opisan kao obilje informacija, bez obzira jesu li istinite ili lažne, koje se nekontrolirano šire zbog čega je teško pronaći jasnu, korisnu, vjerodostojnu informaciju iz pouzdanog izvora, a samim tim i rješenje problema.
Infodemija je stvorila plodno tlo za djelovanje manipulatora koji su masovno dijelili svoju, jedinu istinu zbunjujući i obmanjujući publiku, nudeći im laka i jednostavna rješenja za problem koji svjetska naučna zajednica, uz sav trud, zalaganje, znanje i iskustvo, nije mogla lako i jednostavno riješiti. Djelujući prije svega putem društvenih mreža, poljuljali su manipulatori povjerenje u sistem, pogotovo zdravstveni, a ponajviše u nauku, otežali izlazak iz krize i ugrozili mnoge živote – ne samo tvrdnjama da se radi o bezopasnom virusu i lako pobjedivoj bolesti, te namjerama moćnika (u koju spadaju političari, mediji, farmaceuti, naučnici) da nametnu restrikcije ljudskih prava kroz oštre mjere, nego i nuđenjem lijekova za koje je dokazano da su štetni po zdravlje i opasni po život, a na kraju i besmislenim tvrdnjama o štetnosti i neučinkovitosti vakcina.
Igra se, pri tome, na provjerenu kartu izazivanja straha, pri čemu se građani vode emocijama, a ne razumom. Laž zauzima mjesto istine, izmišljotine dolaze umjesto činjenica. U sve se lako vjeruje, a gotovo ništa ne provjerava. Mnogo toga se ne uzima s velikom dozom rezerve, nego mu se poklanja puno povjerenje. Na žalost, kako to navodi Iva Nenadić s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, „neistine se šire znatno dalje, brže, dublje i šire od istine u svim kategorijama informacija“. I u tome im idealnu platformu za širenje predstavljaju društvene mreže, pri čemu su pogotovo problematične krizne situacije, poput pandemije ili prirodnih katastrofa. Tada, bez adekvatnog i konkretnog odgovora nadležnih institucija, dodaje Nenadić, „otvara se prostor za širenje nagađanja i panike, često nenamjerno [misinformacije], ali ponekad i ciljano [dezinformacije]“.
Ljudi će, reagirajući emocionalno a ne racionalno, prije povjerovati glasinama, a ne provjerenim, službenim informacijama. I to je, po riječima psihologinje Andrijane Pejaković, posljedica emotivne reakcije na strah. „Kada su ugrožene neke vitalne vrijednosti kao što je život, reagujemo emocionalno i tada imamo tendenciju da isključimo onaj racionalni dio koji se odnosi na zvanične, provjerene informacije koje nama šalju odgovorne institucije“, ukazuje Pejaković. „Problem je što se kod lažnih i senzacionalističkih vijesti jako brzo širi panika, a što direktno utiče na naše emocije, odnosno izaziva strah zbog čega nećemo znati šta da radimo, umjesto da se usresredimo na ono racionalno i slijedimo informacije koje su zvanične i tačne“.
Neprihvatljivost ‘politike ravnoteže’
A zašto se ne vjeruje nauci? Sociolog Sead Pašić odgovara u kratkim crtama – zato što je „nauka sumnja, ona uči, ponavlja, nema gotova rješenja, dugo traje i puna je procedura“. „Mnogo je jednostavnije udariti šakom o stol, prikazati rješenje koje nije rješenje i svako ga razumije. Naročito ga razumije narod, a i pitko je, te je samim tim mnogo bolje čuti da varikina liječi COVID-19 nego da nema lijeka, mnogo bolje je čuti da su krivi masoni i Jevreji nego da je naša vlast kriminalna, barbarska i korumpirana“, navodi Pašić.
Osim sebi samima, nauci i naučnicima u svemu mogu pomoći novinari i mediji, pri čemu se mora izbjegavati, kako upozorava historičar Božo Repe, „namjerno izjednačavanje naučnog znanja sa ‘mišljenjem’“, „politika ravnoteže“, ali i da se „po starom sloganu ‘nauka narodu’ u studio stavi vrhunskog specijalista za vakcinaciju djece, a nasuprot njemu poznatu osobu koja kaže da ne treba vakcinisati djecu jer je to štetno“. Upozorava i na „sistematske napade“ na naučnike u medijima i na društvenim mrežama, te konstatira kako je svemu pridonijela i politika koja je, konkretno u Sloveniji (iako je to primjenjivo i drugdje u bivšoj Jugoslaviji) na ključna mjesta u tijela odgovorna za suzbijanje pandemije liječnike birala – po lojalnosti.
Kad je u pitanju odgovori medijske zajednice, Lejla Turčilo s Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu ukazuje kako javnost, „ne samo u uslovima poput pandemijskih, kada je javnost dodatno osjetljiva i dodatno usmjerena na medije, očekuje od njih kvalitetne informacije na osnovu kojih definira svoje djelovanje u novonastaloj situaciji, nego i u svim drugim situacijama“. „Ako je novinarstvo prevođenje stvarnosti u percepciju javnosti, onda taj odgovoran posao mora biti visoko moralan i visoko profesionalan. Ključni parametar njegove kvalitete je javni interes“, navodi Turčilo.
Objavljivanje provjerenih i točnih informacija jedini je način da se spriječe strah i panika, a ključnu ulogu u tome imaju mediji, smatra Sandra Bašić Hrvatin s Fakulteta za humanističke studije u Kopru.
„Poplava dezinformacija na društvenim mrežama dovela je do stvaranja atmosfere da se nikome ne treba vjerovati – ni nauci, ni stručnjacima niti institucijama i puno puta do sada mediji nisu znali kako da odgovore na to“, podsjeća Bašić Hrvatin. Zato misli da je glavna uloga medija da „povrate povjerenje ljudi u institucije, da povrate povjerenje ljudi u nauku, kao i da ne nasjedaju na razne oblike skandaloznog i senzacionalističkog informisanja“. Osim toga, odgovornima za širenje dezinformacija smatra platforme i medije koji ih šire, a ne konzumente takvih sadržaja i zbog toga skida odgovornost sa čitatelja, slušatelja i gledatelja jer ne smatra da se problem može riješiti (samo i isključivo) aktivnom politikom medijske pismenosti.
„Medijsko pismeno društvo je ono u kojem su pismeni medijski korisnici i medijski stvaraoci […] Građani vjeruju dezinformacijama ne zato što su medijski nepismeni ili imaju na raspolaganju premalo provjerenih činjenica, nego zato što dezinformatori namjerno i sistematično manipulišu i zloupotrebljavaju komunikacijski sistem. Iskorištavaju povjerenje koje imamo u vjerodostojne medijske (i druge) institucije, šire sumnju, raspiruju strahove i stvaraju okolinu u kojoj niko nikome ne može vjerovati. Takvo stanje je krajnji cilj svakog dezinformisanja“, ukazuje Bašić Hrvatin. Smatra da se za potpunu medijsku pismenost i mediji, i političari moraju držati pravila igre i „kad je moguće razdvojiti vjerodostojne od nevjerodostojnih izvora informacija, laž od istine, a laž i laganje da imaju posljedice (ostavka političara ili urednika)“.
„Dezinformacije i širenje nepovjerenja u institucije, nauku i činjenice štetno je za političko zdravlje društva. Boriti se za istinu, štititi istinu od svih demagoga, preprodavača uticaja i lažljivaca, temeljni je zadatak medija“, konstatira Bašić Hrvatin.
Virusa, stvarnih i dezinformativnih, bit će dok bude i ljudi
Iako je provjeravanje činjenica jedan od temelja novinarske profesije, suvremenim medijima sve je teže hvatati korak u borbi protiv dezinformacija, misinformacija i malinformacija angažiranjem posebnih timova koji se bave provjerom činjenica i pomaganjem publici da jasno razazna što je istina, a što laž. Oslanjaju se pri tome na brojne fact-checking platforme kojima posla nije nedostajalo ni prije pandemije, a pogotovo tokom nje. No, i njihov posao je otežan – ne samo zbog količine dezinformacija koja im dođe na stol, nego i zbog činjenice da su se i sami našli na udaru manipulatora, bez obzira je li riječ o antivakserima, antimaskerima, protivnicima svega i svačega, populistima svih vrsta.
„Kada se radi o ovako dubokom i važnom, globalnom problemu kao što je pandemija, zajedno sa svim socioekonomskim posljedicama, čitav svijet se pretvara u košnicu u kojoj milijarde ljudi pokušavaju domisliti rješenje za jednu te istu stvar. Naravno da dolazi do razilaženja i do pogrešaka, kada u kontra struji ‘plivaju’ i zbilja ugledne biografije“, ukazuje Ana Benačić iz platforme Faktograf, naglašavajući da je izjave potrebno provjeravati bez obzira od koga dolaze.
Provjeravanje, opravdana sumnja, čitanje između redova i čitanje s razumijevanjem, pažljiva analiza neophodni su svakom korisniku medijskih sadržaja i objava na društvenim mrežama. Na onima koji ih stvaraju ostaje obaveza korektnog i poštenog, a nadasve istinitog i razumnog izvještavanja jer još uvijek traje borba protiv jednog od najvećeg izazova u ljudskom postojanju. S tim da, vjerojatno, neće biti posljednja takva jer će virusa, stvarnih ili onih dezinformativnih, biti dok bude i ljudi.
Ostali tekstovi iz serije “Nauka, politika i demokratija”:
Nauka nije apolitična
Da li je nauka demokratična?
Građanska nauka
Naučna i zdravstvena pismenost
Politizacija nauke
Istorijski primjeri političkog proganjanja naučnika
Kvantitativna pismenost i važnost matematike za demokratsko društvo
Informacijski poremećaj vodi svijet prema Orwellovoj paroli ‘neznanje je moć’
Statističke vratolomije i prikrivanje stvarnih podataka u službi politike
Proizvodnja panike u doba pandemije dala krila ‘infodemiji’
Vakcine iskorištene kao sredstvo političke borbe na Balkanu: meka moć
AstraZeneca vakcine između Brexita i EU, između neiskustva i dezinformacija
Klimatska kriza i siromaštvo – ko je najugroženiji?
Etika, zakoni i istraživanje embrija: pravilo 14 dana
Nauka između konzervativnih i liberalnih, lijevih i desnih opcija političkog spektra
Ekofašizam: toksični ekonacionalizam
L, G, B, T, i Q u svijetu nauke: priča o diskriminaciji i svijetu koji treba osvojiti
Nauka u formiranju političkih odluka i legislativa
Politička polarizacija društva i psihološko odbacivanje nauke
Otpor nauci ljevice i liberala (ni oni nisu imuni)
Znate li šta je i zašto postoji – trgovanje emisijama ugljičnog dioksida?
Gdje je nuklearna energija u klimatski zelenoj budućnosti i politici?
Kako na kreativan način iskoristiti medije i društvene mreže u promociji nauke
Akademska sloboda nosi i društvenu odgovornost, ali i potrebu javnog djelovanja
Finansiranje doktorata: političko i ekonomsko pitanje prosperiteta
Nedovoljna zastupljenost žena u kliničkim studijama
Nauka u EU (i Evropi, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo i Norvešku)
Bosna i Hercegovina – izdvajanja za naučno istraživački rad: između ničega i ništa
Politika i nauka u toku pandemije: konzervativci i desničari sabotiraju borbu protiv pandemije
Upravljanje otpadom u BiH: dvadeset godina smo na istome mjestu
Finansiranje i administriranje naučnih projekata
Položaj žena u naučnoj zajednici: manjak, nevidljivost, seksualno uznemiravanje i mobbing
O čemu se treba govoriti kada se govori o desekularizaciji svijeta?
Nauka, politika, javno zdravstvo u raljama teorija zavjera
Teorije zavjera: brzi odgovori na kompleksna pitanja i put do radikalnog ponašanja
Asilomar konferencija: regulacija biotehnologije
Žensko tijelo i reproduktivna prava između nauke i politike
Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Nauka, politika i demokratija: političnost nauke, naučnost demokratije”, koji provodi UG “Nauka i svijet”. Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH i European Endowment for Democracy.
