Vakcine iskorištene kao sredstvo političke borbe na Balkanu

Dok se Evropska unija bavila sobom, Rusija i Kina su masovno slale vakcine na Balkan, prije svega u Srbiju, popularnost im je rasla, a izrazi zahvalnosti političara izgledali gotovo groteskno. Na djelu je bila primjena meke moći, koja je – uz širenje kulturnog utjecaja, političkih vrijednosti i djelovanje vanjske politike – dobila i poseban oblik, nazvan vaccine democracy. Vakcine su dobile status meke moći i imale ulogu kao sredstvo političke borbe.

Piše: Mladen Obrenović

Zaključno s datumom 10. decembra niti jedna država zapadnog Balkana, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), nije dosegnula 50-postotnu procijepljenost odraslog stanovništva. Jedina država iz ovog društva koja je članica Europske unije, a to je Hrvatska, ograničena je na vakcine zapadnih proizvođača, a potpuno je cijepljeno 48,8 posto stanovništva. Iako pompozno najavljivana, sa svečanim dočekom prvih doza, vakcinacija u Srbiji nije pokazala očekivane rezultate – dvije doze vakcine primilo je 44,7 posto stanovništva kojem su na raspolaganju bile i istočne, i dalekoistočne, i zapadne vakcine. Slijede ih Kosovo (42,4 posto) Sjeverna Makedonija (38,1 posto), Crna Gora (36,6 posto) i, daleko posljednja, Bosna i Hercegovina sa samo 22 posto cijepljenih s dvije doze.

Od Hrvatske na čelu i Srbije koja je prati do Bosne i Hercegovine na začelju, sve su balkanske države prošle različit put nabavke vakcina, neke se vješto snalazile, a neke djelovale po principu daj šta daš. No, i prije nego što je prva vakcina teretnim avionima stigla na beogradski, zagrebački, sarajevski i ostale aerodrome glavnih gradova, balkanske države i njihovi stanovnici postale su svjedoci, ali i žrtve djelovanja tzv. meke moći – prije svih Rusije i Kine, a potom i Europske unije. Prve su dvije, iz čisto pragmatičnih i ekonomskih te na kraju geopolitičkih razloga, a manje iz neke posebne ljubavi, iskoristile trenutak za stavljanje u pogon tzv. vaccine diplomacy isporučujući vakcine koje nisu prošle sva neophodna ispitivanja. Potonja je, čekajući okončanje svih procedura u ispitivanju vakcina, poštujući svoja kruta i inertna pravila, a prije svega u želji da prvo zaštiti svoje stanovnike, jednostavno mjesecima kasnila s isporukom vakcina preko ustanovljenih mehanizama. Odobrila je upotrebu četiri zapadne vakcine (Pfizer, Moderna, AstraZeneca, Johnson&Johnson), a one istočne stavila je u status „pod postupnom ocjenom Europske agencije za lijekove (EMA)“.

Uz sve to, kako primjećuje politički analitičar Davor Gjenero, „europska administracija pokazala se potkapacitiranom za dogovore s farmakološkom industrijom, pa su ugovori što ih je Unija sklopila bili ‘šuplji’ i nisu garantirali sigurnost isporuke“. S druge strane, dodaje, „farmakološka industrija razvila je cjepiva i zahvaljujući tome što je od Europske unije dobila na raspolaganje relevantna sredstva za proces razvoja cjepiva“.

„Umjesto da to Uniji garantira dostatne količine vakcina za svoje građane, dogodilo se da su farmakološke kompanije, iako su vakcine razvile i uz pomoć novca evropskih poreznih obveznika, izigrale obveze. I cjepivo su prioritetno prodavale globalnim igračima koji su ga bili spremni preplatiti“, ukazao je Gjenero u izjavi za Radio Sarajevo. U svemu se, nastavlja, otvorio prostor za „vakcinacijsku diplomaciju“ kakvu vode Kina i Rusija uz napomenu da oni „nikome ne daju ništa besplatno, dapače“.

„Nije prvi puta da Unija, koncentrirana na unutarnje probleme, ne vidi što se događa uz njene granice i da sebičnom politikom gubi utjecaj u regijama koje su joj izrazito važne i u kojima bi morala pomagati uspostavljati stabilnost“, zaključio je Gjenero.

Dok se Unija bavila samom sobom, Rusija i Kina su masovno slale svoje vakcine (Sputnik V i Sinopharm), prije svega u Srbiju, njihova popularnost je sve više rasla, a izrazi zahvalnosti tamošnjih političara izgledali gotovo groteskno. Na djelu je bila primjena meke moći na Balkanu, koja je – uz širenje kulturnog utjecaja, političkih vrijednosti i djelovanje vanjske politike – dobila i svoj poseban oblik. I Srbija, a pogotovo njezin predsjednik Aleksandar Vučić, primjenjivali su sličan model u odnosu prema susjedima – prvo darujući nabavljene vakcine, a onda i otvarajući vrata punktova za vakcinaciju građanima iz okruženja, prije svih iz Bosne i Hercegovine. Meka moć se tako širila u dva kruga – većem, iz Moskve i Pekinga prema Beogradu, i manjem, iz Beograda prema Sarajevu, Podgorici, Skoplju i drugdje po Balkanu.

Koncept meke moći

Američki znanstvenik Joseph Nye, koji je najviše razrađivao koncept, u najkraćem meku moć opisuje kao sposobnost jedne države da uvjeri druge da učine ono što ona želi bez sile i prinude. Prema njegovom stajalištu, uspješnim državama podjednako je potrebna i tvrda moć, prije svega vojna sila, ali i meka moć kako bi oblikovale dugoročne stavove i sklonosti drugih. U tome im cilju mogu pomoći kompanije, fondacije, sveučilišta, vjerske organizacije, ali i druge institucije civilnog društva. Ključnim polugama meke moći Nye smatra već spomenute: kulturu, političke vrijednosti i vanjsku politiku. Kad bi u vremenu pandemije pisao novo, dopunjeno izdanje svoje knjige Soft Power: The Means to Success in World Politics, Nye bi posve sigurno dodao i vaccine diplomacy… i posebna poglavlja posvetio Rusiji, Kini, ali i Srbiji – prvim dvjema u globalnim okvirima, potonjoj u lokalnim.

Suočene s neizvjesnošću nabavke vakcina, pogotovo onih sa zapada zbog kompliciranih procedura ali i činjenice da su bogate države prvo odlučile cijepiti svoje stanovništvo, mnoge države izvan europskog bloka doslovno su se počele snalaziti u potrazi za načinom pružanja pomoći svojim građanima. Okrenuli su se onima koji su vakcina imali i za izvoz, kojima je interes bio i da ih podijele (čitaj: prodaju) tamo gdje drugi još izvjesno neće stići, među njima na Balkan. Jedna za drugom, balkanske države potpisivale su ugovore s Rusijom i Kinom o nabavci vakcina Sputnik, odnosno Sinopharm.

Posebnu, zapravo, uobičajenu teatralnost iskazao je Vučić dočekavši osobno prvi kontingent kineskih vakcina, ljubeći kinesku zastavu i zahvaljujući na bratskoj pomoći svom kolegi Xi Jinpingu (na beogradskim ulicama osvanuli su i billboardi s porukama „Hvala, brate Si“). I sâm Vučić cijepio se kineskom vakcinom (obje vakcine popraćene su u kineskim medijima, uz pohvale njegovom „poštenju i hrabrosti“), a prema prethodnom dogovoru premijerka Ana Brnabić američkom (Pfizer) i predsjednik državnog parlamenta Ivica Dačić ruskom (u sve se umiješao i ministar unutarnjih poslova, svojevrsni Vučićev trbuhozborac, Aleksandar Vulin cijepivši se također Sputnikom – rekao je tom prilikom kako je želio „baš rusku vakcinu jer veruje u rusku medicinu“).

Iako im se mora priznati dobar PR trik, nije posve sigurno da su građani slijedili primjer dužnosnika, no Srbija je vrlo brzo dospjela u vrh država po postotku cijepljenog stanovništva. Još kad su počele pristizati i tri zapadne vakcine (Pfizer, Moderna i AstraZeneca), hvalisanju nije bilo kraja, a vakcina je bilo i za susjede.

Veliki broj cijepljenih u početnom naletu politički analitičar Milan Mišić tada je za BBC na srpskom objašnjavao kao posljedicu „svojevrsnog koktela zdravstvenih i geopolitičkih okolnosti“, pri čemu je građanima Srbije ponuđeno pet vakcina, a drugima po jedna ili dvije, čak i njih nisu dobile na vrijeme. I pokazalo se, kako je primijetio Mišić, da Srbija „konačno ubire neki profit“ od bliskosti s Kinom i Rusijom.

Raspodjelu vakcina prema (geo)političkim mjerilima Igor Pellicciari, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Urbino i LUISS u Rimu, objasnio je dvjema filozofijama podijelivši ih na istočnu i zapadnu. Istočno cjepivo nazvao je političkim, a zapadno ekonomskim.

„Oba imaju isti medicinski cilj, ali potpuno različite političke ciljeve. Istočno je državno u svim aspektima – od planiranja, preko istraživanja do proizvodnje i distribucije. Dijeli se na osnovu interesa vanjske politike, znači ono je čisto geopolitički instrument. Na Zapadu pak imamo situaciju da smo svi mi, pa i šefovi država i vlada ovisni o privatnim [farmaceutskim] kompanijama i ono stoga nije direktno političko“, objasnio je Pellicciari za Deutsche Welle. Kad je plasman ruske vakcine na europsko tržište posve je jasno definirao problem: „Zato što je ono rusko i ništa drugo“.

„Bez obzira da li vakcine dolaze iz Kine, SAD-a ili EU nas ne zanima sve dok su bezbedne i dobijemo ih što je pre moguće. Za nas vakcinacija nije geopolitička stvar. To je pitanje zdravstvene zaštite“, ocijenila je Brnabić. Prema njenim riječima, „spoljna politika [Srbije] se isplatila“.

No, Pellicciari podsjeća da su na zapadnom Balkanu donatori uvijek bili EU ili SAD, a onda su se, tokom pandemije, pojavili Rusija i Kina. Nije mu to toliko iznenađenje, koliko smatra da će imati utjecaja na ravnotežu u budućim međunarodnim odnosima.

„Donatori često imaju više političkih interesa od primatelja pomoći i u novom poglavlju ćemo kad-tad imati politički interes s ruske i kineske strane. Hoće li to biti u smjeru stabilizacije Zapadnog Balkana ili više u zadržavanju sadašnje situacije, prerano je reći“, kaže Pellicciari.

Istovremeno sjedenje na više stolica

Iako vanjsku politiku Vučićeve Srbije zovu „neonesvrstanost“, aludirajući na Pokret nesvrstanih koji je, između ostalih, utemeljio Josip Broz Tito, ona nije njegov „originalni izum“. Znatno prije njegovog dolaska na vlast, još 2008. godine, definirao ju je Boris Tadić ističući kako se vanjska politika Srbije zasniva „na četiri stupa“, aludirajući na Europsku uniju, SAD, Rusiju i Kinu. No, zasluge za „izum“ Vučić ipak pripisuje sebi, a sve se, barem privremeno i za one cijepljene, isplatilo i građanima.

„To je, zapravo, sedenje na više stolica istovremeno. Odnosno, to su čuvena četiri stupa koja su formulisana tako još za vreme Borisa Tadića. Dakle, četiri stupa spoljne politike. Kad se govori o tome među narodom, to se kaže: ‘dobro jutro na sve četiri strane’“, kaže Mišić.

Osim što je dočekao prvu isporuku kineskih vakcina Srbiji, Vučić je pratio pošiljke koje su iz Beograda išle susjedima. Na kraju, on je javno obznanjivao pozive za dolazak na cijepljenje susjeda, pogotovo iz Bosne i Hercegovine, bez najave na bilo koji punkt. Jasno je svima bilo da se radi o političko-marketinškom potezu par excellence, ali ljudi su bili očajni – na lijevoj obali Drine masovno se umiralo, a vlasti su malo ili ništa radile na nabavci vakcina.

„Otvaranje granica za vakcinisanje ljudi iz regiona bio je, sa stanovišta geopolitike, velemajstorski potez i to je promenilo, barem nakratko, sliku Srbije“, smatra Mišić.

Zahvalnost narodu Srbije, a ne Vučiću (ipak su te vakcine platiti građani, a ne njihov predsjednik), bila je razumljiva, logična i opravdana.

„U neobičnoj demonstraciji moći i/ili solidarnosti, svejedno, u pomoć jeste priskočila Srbija. Po prvi put za 30 i kusur godina, Srbija nije zveckala oružjem – već vakcinama. Ali nema baš ništa loše i kvarno u tome, naprotiv. Jer, šta je alternativa? Vakcinalni nacionalizam, zlo i naopako? Valja to stalno ponavljati – koronavirus ne poznaje naše ljudske i tupave državne granice“, napisao je tih dana Aleksej Kišjuhas, kolumnist beogradskog lista Danas.

Uzaludna su bila kasnija upozorenja Europske službe za vanjske poslove (EEAS) po kojima Rusija i Kina, ne samo na zapadnom Balkanu, nego i na istoku Europe, vode kampanju širenja dezinformacijama o vakcinama zapadnih proizvođača (uostalom, nepopularnost vakcine AstraZeneca u Bosni i Hercegovini nije posljedica negativne kampanje s Istoka, nego sa Zapada). Pri tome je Srbija označena kao bitan faktor u kampanji i tzv. vaccine diplomacy. Druga je stvar bila na umu europskim diplomatima – pad popularnosti Unije i udaljavanje Srbije od te asocijacije, a sve veće simpatije prema Rusiji i Kini. Istaknuto je tom prilikom kako se, uz najavu proizvodnje ruskih i kineskih vakcina u svojim pogonima, Srbija promatra kao važan faktor u „vakcinalnoj diplomaciji“ Rusije i Kine.

„Zbog svojih internih potreba i slabih kapaciteta da pokriju potrebe za svoje građane, Zapad je zakasnio u trci sa Rusijom i Kinom koje su u milionima počele da izvoze vakcine u zemlje u razvoju, ne samo Srbiju, već i Aziju i Afriku i Latinsku Ameriku […] Diskutabilno je koliko će EU moći da ponovo izgradi svoj imidž u Srbiji, imajući u vidu da ankete pokazuju da najveći broj građana veruje da je Kina najviše pomogla Srbiji tokom pandemije“, upozorio je Strahinja Subotić, istraživač beogradskog Centra za evropske politike.

Upravo je više od polovice ispitanika u anketi Instituta za evropske poslove, provedenoj u martu ove godine, ocijenilo da je Kina najviše pomogla Srbiji tokom pandemije. Prethodno provedeno istraživanje Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku pokazalo je da 69,4 posto ispitanih smatra da Kina najviše pomogla, ali se najvećim prijateljem Srbije i dalje smatra Rusija, a onda Kina.

Građani ipak ne žele (sve) vakcine

Bez obzira na svesrdnu (i plaćenu) pomoć Kine i Rusije, Srbija nije postigla ni zacrtani cilj (u potpunosti cijepiti najmanje 50 posto odraslog stanovništva), niti je stigla do magične brojke za razmišljanje je li postignut kolektivni imunitet.

Niti brojku kojom se mogu pohvaliti, a prvi cilj jeste svima polovica potpuno cijepljenog odraslog stanovništva, ne mogu se pohvaliti ni u Hrvatskoj, niti u drugim balkanskim državama. Jedan od razloga jeste i činjenica da stanovništvo, bez obzira na sva (raz)uvjeravanja, jednostavno ne želi AstraZeneca vakcinu. Iako im je manje mrska, poneko i prihvati kineski Sinopharm, ali kad stigne američki Pfizer gužve pred vakcinalnim punktovima su nepregledne.

U međuvremenu, drama s vakcinama brzo je zaboravljena, iako su brojke preminulih, a pogotovo oboljelih bile izuzetno visoke, a zamijenile su je uobičajene, uglavnom dnevnopolitičke teme.

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Nauka, politika i demokratija: političnost nauke, naučnost demokratije”, koji provodi UG “Nauka i svijet”. Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH  i European Endowment for Democracy.